Poznata glumica uoči svog rođendana govori o odlasku majke Tereze, kazalištu koje je drži snažnom, jednoipolgodišnjoj unučici Mabel i godinama koje nikada nije skrivala.
Za razgovor s našom slavnom glumicom Mijom Begović uvijek ima povoda, a sad smo se našli uoči njezinog 63. rođendana koji slavi 11. siječnja. U matičnom kazalištu Kerempuh igra u pet aktualnih predstava, prije mjesec dana imala je posljednju premijeru ‘‘Cluedo - društvena igra na sceni‘‘, a već devet godina igra svoju nagrađivanu monodramu ‘‘Sve što sam prešutjela‘‘ s kojom je proputovala i oduševila cijelu regiju. Iza nje su brojne uloge i nagrade. Uz prestižnog Orlanda, tu je nagrada Afrodita za najpopularniju glumicu Jugoslavije 1986., koju je osvojila kao mlada glumica. Iza sebe ostavlja emotivno zahtjevnu i uzbudljivu godinu u kojoj je ostala bez 90-godišnje majke Tereze. No sve tuge iz srca briše joj njezina jednoipolgodišnja unučica Mabel, jedinica njezine kćeri Maje Lene Lopatny, koja ju je učinila ponosnom bakom. Atraktivna glumica godine nikada nije skrivala - dapače, u mladosti bi si znala dodati i koju više. I danas izgleda lijepo i njegovano, s minimalno bora, kako sama kaže - taman koliko treba za njezinu glumačku profesiju. Živi punim plućima i s veseljem očekuje sve što joj život sprema.
Za koji dan slavite rođendan. Kakav odnos imate prema godinama i rođendanima?
- Rođendani mi nikada nisu bili nešto oko čega sam radila posebnu priču. Ne doživljavam ih kao prekretnice niti kao razlog za velika preispitivanja. To je jednostavno datum koji te podsjeti gdje si. Nisam od onih koji oko toga rade spektakl. Godine nikada nisam skrivala, a u mladosti sam si često znala dodati i koju više. To mi je bilo spontano i simpatično. Ljudi bi mi tada govorili: "Pa izgledaš mlađe" i to mi je bio lijep kompliment. Isto je radila i Coco Chanel.
Kako se osjećate u ovoj životnoj fazi?
- Osjećam se vrlo ugodno. Zadovoljna sam i ispunjena. Znam tko sam, znam što mi je važno i što mi više nije važno.
Prošla godina donijela vam je veliki gubitak.
- Da. Bila je izazovna zbog mamine bolesti i njezina ozbiljno narušenog zdravlja. Sve je to trajalo i svi smo se nadali da će se ipak dogoditi neki pomak. Nažalost, završilo je njezinim odlaskom, ali mirna sam jer je doživjela lijepe godine - preminula je u devedesetoj i imam osjećaj da je odradila svoj ovozemaljski put. Bila je okružena našom ljubavlju i brigom do posljednjeg dana. Bila je dobra i posvećena baka Maji Leni i Eninoj Lani, bila je sretna što je doživjela da se Lana zaruči i da dobije praunuku. Mabel je odmilja zvala Pupi, od riječi pupeta, lutka, govoreći kako je ona njezina mala, lijepa lutkica.
Bila je u lipnju prošle godine i na krštenju vaše unučice Mabel?
- Da. Mama je doživjela njezin prvi rođendan i krštenje, što mi je iznimno važno. Doveli smo je u kolicima jer smo željeli da bude s nama. Bilo je to mjesec dana prije nego što je zauvijek zaspala. Zadnji put kada smo bile zajedno, samo me ljubila i nije me željela ispustiti iz zagrljaja. Nadali smo se da se oporavlja jer nije bilo nikakvih naznaka da je to kraj. Ali ona je očito znala.
Prošle godine obilježena je i 25. obljetnica pogibije vaše sestre Ene.
- U tom odnosu ne postoji vrijeme ni godine. Ona je sastavni dio mene, bez obzira na to gdje sam i koliko imam godina. Živi sa mnom i u meni.
Istodobno ste imali iznimno intenzivnu kazališnu godinu.
- Da, profesionalno je bila vrlo zahtjevna. U kazalištu Kerempuh imala sam nekoliko premijera. Sredinom prosinca igrali smo premijeru predstave "Cluedo - društvena igra na sceni", u režiji Nine Kleflin. S Ninom sam studirala i ovo nam je, što je nevjerojatno, bila prva suradnja. Bilo je to lijepo i ugodno iskustvo, iako su prethodila dva mjeseca intenzivnih, cjelodnevnih proba. Iscrpljujuće je, ali sretna sam što naša ravnateljica Sonja Kovačić u Kerempuhu radi dobre predstave, traži se karta više i atmosfera među nama glumcima je sjajna. Moj me posao zaista veseli. Igram i u predstavi "Ubojstvo u Orient Expressu", u režiji Sare Stanić, što mi je također bilo zanimljivo iskustvo jer je napravila drugačije čitanje teksta i ulogu ubojice dodijelila ženi - meni. Tu je i meni jako draga predstava "Otac, kći i Duh Sveti", po drami Mate Matišića i u režiji Janusza Kice, u kojoj glumim Melaniju Trump. Uloga je mala, ali prilično zahtjevna. Uglavnom, posla mi ne nedostaje.
Još uvijek igrate i svoju monodramu "Sve što sam prešutjela".
- Da, evo, živi gotovo cijelo desetljeće. Igram je već devet godina po cijeloj regiji. Nedavno sam napunila dvije dvorane kazališta Madlenianum u Beogradu - tražila se karta više. To mi je najveća potvrda da dobro radim posao koji me beskrajno ispunjava. Za svoju sam glumu dobila i silne komplimente, a nazvali su me čak i posljednjom glumačkom divom s ovih naših prostora. I takvi me komplimenti ispunjavaju i tjeraju da radim više i bolje.
Imate li nakon svih ovih godina tremu prije izlaska na pozornicu?
- Čudno, ali nemam. Osjećam uzbuđenje, ali ne tremu. Ni kada igram glavne uloge i trebam biti lokomotiva ansambla. Posebno mi je u srcu beogradska predstava ‘‘Tko se boji Virginije Woolf‘‘ u kojoj sam igrala ulogu Marte uz slavnog Laneta Gutovića. Pred nama tisuće gledatelja u Sava centru, trebam izaći na pozornicu, a nemam tremu. Još se uvijek sjećam tog osjećaja koji je i meni bio čudan. Predstava je proglašena kulturnim događajem sezone i baš sam ponosna što sam glavni kotač tog iznimnog kazališnog događaja.
Posljednjih godinu i pol vašu pažnju, ljubav i vrijeme posebno zaokuplja unučica Mabel.
- Ona je moja najveća sreća. Obožavam je i s njom provodim svaki slobodan trenutak, naravno koliko mi njezina mama, moja kći Maja Lena, dopušta. Ne namećem se, ali uvijek sam im pri ruci. Mabel je preslatka i prepametna djevojčica. Zove me baba, igramo se, ludujemo i radimo sve ono što bake rade s unucima. Kada sam s njom, ništa drugo ne postoji. Zanimljivo je što je privlače neobične stvari - obožava usisavati jer se kod njih doma često usisava zbog dlaka, s obzirom na to da s njima živi naša kavalirka Mila. Mabel je obožava i sada je to "njezin" pas. Voli rastavljati stvari, zanima je kako su složene i čini mi se da je tehnički tip. Uživam u ulozi bake i u gledanju Maje Lene kao brižne i posvećene majke. To su emocije koje vjerojatno nitko ne poznaje dok ih sam ne doživi.
Kako održavate vitku liniju?
- Oduvijek vježbam. Kao mlada trenirala sam karate, kasnije su to bile primjerenije vježbe, a danas se razgibavam sama kod kuće i prakticiram tai chi. Puno hodam, rijetko koristim automobil. Imam i kuću kraj Mrežnice oko koje uvijek ima posla. Najviše kosim travu, a s godinama sam naučila obaviti i neke manje popravke - znam pobrusiti drvo, tako da me i radovi oko vikendice drže u kondiciji.
Znači, nikada niste imali problema s viškom kilograma?
- Vjerojatno tu ima i genetike. Iako sam veliki gurman, nikada se ne prejedam. Volim kuhati i fino jesti, ali u malim obrocima. Kuham gotovo svakodnevno, ali po svojim kombinacijama. Primjerice, prije predstave volim pojesti ajngemahtec, ali umjesto noklica stavim rižine rezance. Jako volim avokado i često ga jedem za doručak, samo s nekoliko kapi maslinova ulja i malo papra. Kada radim sarmu ili brudet, skuham veće količine pa odnesem Maji Leni. I ona je odlična kuharica, ali više tradicionalnog tipa. Moja mama bila je izvrsna kuharica, a Maja Lena kuha po njezinim receptima. Najveći kompliment mi je bio kada bi mi mama pohvalila neko jelo. Nisam ni slatki tip, pa mi to vjerojatno pomaže.
A koliko vam je važna njega lica koje je svakom glumcu alat?
- Ja sam tip koji će prije kupiti dobru kremu nego cipele. Imam osjetljivu kožu i alergije, pa mi je dobra krema nužna. Ne koristim razvikane marke, nego one koje mi odgovaraju. Ne stavljam ni maskaru zbog alergija. Inače se vrlo malo šminkam - nekoliko kapi tekućeg pudera i ruž. U kazalištu su se nekada koristili teški puderi kao cement, pa privatno zaista koristim minimalno šminke. I uvijek, bez iznimke, prije spavanja skidam šminku.
A estetski zahvati? Botoks? Fileri?
- Ne, ne i ne. Naprosto se ne usudim, moram priznati. Divim se svima koji se usude. Osim toga, meni na sceni trebaju moje godine, i bore, i mrštenje i sve što daje izražajnost lica.
Poznato je da volite parfeme. Jesu li vam još uvijek opsesija?
- Parfemi su moja slabost. Svi znaju kada ulazim u kazalište. Obožavam fine mirise i njima se nagradim nakon dobro obavljenog posla - to je moj mali luksuz. Iako ih, začuđujuće, nemam puno. Neki od mojih omiljenih više se ne proizvode, pa sam u potrazi za novim mirisom koji će me osvojiti.
A odjeća? Vaš stil je zapravo godinama nepromijenjen.
- Volim biti sređena, naravno u svom stilu. I koliko god bih možda nešto promijenila, uvijek ostajem vjerna crnoj boji. Razbijem je dobrim komadom nakita, najčešće biserima, koje obožavam. Volim se srediti i kod kuće, tada ću čak odjenuti nešto u boji. Poznato je i da volim leopard uzorke, pa imam nekoliko jakni u tom stilu. U posljednje vrijeme nosim i umjetne bunde boje kave - to mi se jako sviđa. Zapravo, volim da je sve kod mene sređeno. I stan mi je uredan, stalno perem zavjese, čistim tepihe... Kada jedem, uvijek sve lijepo serviram, to mi je baš važno.
Ne mijenjate ni frizuru?
- Godinama sam vjerna svojim šiškama, volim taj francuski štih. Kosa mi je prirodno kovrčava i neukrotiva, pa biram punđe i rijetko je nosim raspuštenu. Nekada sam je satima ravnala, ali to mi se više jednostavno ne da.
Što vas najbolje opušta?
- Knjige su moja velika ljubav, ali za njih imam sve manje vremena. Nekada sam čitala knjigu tjedno, znala bih je završiti u jednom danu. Danas, uz posao i unučicu, sretna sam ako uopće uhvatim vrijeme za čitanje.
Postoji li netko s kim dijelite slobodno vrijeme?
- Na to vam neću odgovoriti. Ljubav je u životu važna, ona je pokretačka snaga.
A samoća?
- Znam biti sama. To je moja snaga. Nikada mi nije dosadno. Uvijek imam što raditi i o čemu razmišljati. Dan mi često prekratko traje. Od kuće sam s četrnaest godina otišla u Dubrovnik u srednju školu i nisam to doživljavala dramatično, nego kao nešto što se jednostavno dogodilo. Rano sam se naučila brinuti o sebi - od osnovnih životnih stvari do tehničkih poslova. Popravljala sam pegle, mijenjala osigurače. Naučila sam sve što mi je bilo potrebno da bih mogla funkcionirati sama.
I na kraju, što si želite u novoj godini?
- Možda isprazna fraza, ali samo zdravlje. Sebi i svima oko sebe.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....