Pjevačica Anica Zubović, koja je nedavno nastupila na koncertu ‘Zlatne godine Opatijskog festivala‘, prisjeća se najvećih karijernih uspjeha i bračnih neuspjeha te otkriva kako je u 94. godini uspjela ostati tako vitalna, energična i nasmijana
Na nedavno održanom koncertu ‘Zlatne godine Opatijskog festivala, od 1958. do 1970.‘, njezin snažan i svjež glas oduševio je publiku u opatijskoj Dvorani Gervais. Pjevačica Anica Zubović, koja će 28. 3. proslaviti 94. rođendan, uživo je izvela ‘Tišinu bez suza‘, jedan od svojih brojnih hitova nastalih 50-ih, 60-ih i 70-ih godina. U Opatiju je stigla iz Doma za starije na zagrebačkoj Trešnjevci, gdje živi već 17 godina. Kad je izašla na pozornicu, dočekao ju je buran pljesak, koji se nastavio i kad je zapjevala.
"Za mene playback ne postoji. Žele čuti mene, a ne snimku koju mogu slušati i na YouTubeu. Da ću u ovoj dobi doživjeti skandiranje publike...! Ma valjda su si mislili da će čuti neki slabašan, starački glas. Šalim se, i sama sam se dvoumila nastupiti ili ne. No, organizator koncerta, opatijski glazbenik David Danijel, ponavljao je da će sve biti dobro. I bilo je. Zdenku Kovačiček, mene i Miru Ungara dovezla je Mirekova supruga Sara Ungar, smještaj i doček u Opatiji bili su vrhunski. Nastupila sam na deset Opatijskih festivala u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner, na devet sam osvojila nagrade, a prije dvije godine gradonačelnik mi je uručio plaketu Počasne građanke Opatije. Baš sam vezana uz taj grad, drago mi je da sam prihvatila poziv i da sam još jednom tamo nastupila - kaže Anica Zubović, koju David Danijel (36) redovito posjećuje u Domu za starije na zagrebačkoj Trešnjevci, gdje pjevačica živi već 17 godina. Uz Davida, Aničin drugi ‘anđeo‘, kako ih naziva, je Ronald Braus (53), operni pjevač.
"David i Roni su sjajni. Lani su mi za rođendan kupili televizor. Kad su se pojavili s golemom kutijom, pitala sam se kamo ću s njim. A televizor je moj prozor u svijet. Pratim vijesti jer svatko mora biti informiran, pa dokumentarce ili snimke koncerata, posebno one meni najboljeg pjevača Freddieja Mercuryja, te filmove. A ako glumi moj omiljeni Richard Gere, ostajem budna i do tri ujutro, samo da ga gledam. Ionako se ne dižem prije 11", govori Anica Zubović, koja je filmove zavoljela još kao djevojčica, uz roditelje. Stanovali su na zagrebačkoj Trešnjevci, a kao redoviti gledatelji u kinu Triglav imali su i svoja mjesta - sedmi red, sjedala jedan, dva i tri. "‘Bal na vodi" iz 1944., jedan od najatraktivnijih glazbenih filmova svih vremena, gledala sam 16 puta. Scene s Esther Williams, slavnom hollywoodskom umjetničkom plivačicom, pa glazbu i zvuk trube Harryja Jamesa pamtim i danas. Tada sam bila fan austrijskog glumca Viktora Staala. A od 1982., kad sam prvi put gledala ‘Oficir i džentlmen‘, pratim Gerea. To njegovo kretanje, hod poput tigrovog, gluma, promjene, način na koji stari... Kad ga analizirate, ima veliki nos, sitne oči, a šarmantan do Boga! Druženje s Dalaj Lamom, vođom tibetanskog budizma i dobitnikom Nobelove nagrade za mir, dodatno ga je obogatilo iznutra. Topao je, dobar i mudar. Zato i jest toliko lijep - smatra pjevačica, koja je sve svoje ploče i brojne nagrade (među kojima su i dva Zlatna mikrofona) dala Davidu Danijelu, kolekcionaru i kroničaru povijesti zabavne glazbe, koji ih uz memorabilije drugih umjetnika čuva poput muzejske zbirke, u zasebnoj sobi u svojoj kući. Među njima su i neki odjevni predmeti pjevača, no niti jedan Anice Zubović. Naime, prije odlaska u Dom sve je svoje po mjeri šivane toalete darovala zagrebačkom Kazalištu Trešnja, gdje radi njezina prijateljica.
"Obožavala sam torbice, cipele i rukavice do lakta, a na pozornicu sam uvijek izlazila u toaleti. Nisam ‘zatucana‘, ali kad vidim pjevačice u korzetima na pozornici, meni je to ružno. Prostački. Žena treba istaknuti svoje atribute, dapače, ali da se baš tako nudi, meni to ne izgleda lijepo. Toaleta mi je morala naglašavati struk i grudi. Kako nisam građena po ‘konfekcijskim mjerama‘, šivala ih je moja krojačica. Jednu je napravila po onoj kakvu Brigitte Bardot nosi u francuskoj komediji ‘The Parisian‘ iz 1957., za koju je kostime izradio slavni kreator Pierre Balmain. Njezina je bila crvena, a moja od srebrnog žerseja. Kad sam stigla po haljinu, skoro sam se onesvijestila. Krojačica je na mene navukla nešto poput čarape. Potom je nabore koji su išli od prsa do koljena pričvršćivala satenskom vrpcom, od koljena do poda bio je čvrsti til, a preko jednog ramena traka. Noge sam uvijek skrivala jer su bile suviše tanke. Sad sam za Opatiju uz bluzu s cvjetovima htjela odjenuti predivnu dugu suknju koju mi je još prije 15 godina sašila Matija Vuica. No, nije išla na mene pa sam odjenula hlače. I stavila žute svjetlucave naušnice, koje sam izradila sama - govori Anica, pjevačica koja je nastupala i snimala diljem svijeta, oduševljavala brojne kolege i - odbijala da im se pridruži. Tako je na nastupu u Rio de Janeiru upoznala i Henryja Mancinija, autora jazz teme za film ‘The Pink Panther‘. On i supruga zaljubili su se u Aničin glas, no nisu je uspjeli nagovoriti da im se pridruži u Americi. A slavna peruanska pjevačica Yma Sumac, čiji je raspon glasa dosezao više od četiri oktave, čestitala joj je na nastupu, govoreći da ima ‘božanstveni glas‘, što je Anici bio veliki kompliment. U Parizu, na koncertu ‘Jazz na Elizejskim poljanama‘ u Palais de Chaillot, gdje je pjevala uz pratnju orkestra Michela Legranda, organizator Jacques Diéval, francuski jazz pijanist i skladatelj, pozvao ju je na turneju po Francuskoj s njegovim bendom.
"Nisam voljela dugo biti izvan zemlje i jurila sam doma. Tako sam 1959. bila i na Sinaju, ali samo petnaest dana, nastupajući za postrojbe UN-a, dva puta dnevno. Honorar mi je bio 15 dolara dnevno", govori pjevačka diva, čiju uspješnu domaću i svjetsku karijeru nije pratio i uspješan ljubavni život. Udavala se tri puta. Jedinca Mišu (72), koji sa suprugom, sinom i kćeri živi u Grazu, dobila je u prvom braku, a njegov otac, onkolog, nakon razvoda se preselio u Chicago. Previše je volio društvo drugih žena, a Anica se s time nije mirila. Kako je puno putovala i nastupala, sin je bio s njezinim roditeljima na Trešnjevci, u stanu od 30 kvadrata, u kojem je živjela sve do preseljenja u Dom za starije. Za drugog supruga ne zna gdje je, a treći je preminuo mlad, od infarkta.
"Nisu me baš usrećili. Sva su trojica, na neki način, bili neradnici. Trpjela sam uvrede, i psihičke i fizičke, misleći, pa možda će biti bolje. Dugo mogu trpjeti, ali kad mi dođe voda do grla, prerežem i povratka nema. Baš kao prava horoskopska Ovnica. Zašto sam ja sebi to dozvolila? Imala sam svoje prihode, stvorila si ime u svijetu glazbe, nisam ni o kome nikad ovisila... Samo sam željela imati nekog tko će me štititi, biti uz mene, ali to nisam našla. Sve sam sređivala sama, čekajući neko bolje sutra. A bilo je sve gore. I u jednom bih trenutku sve presjekla. Danas, kad više ne tražim ništa, na Facebooku mi se javljaju udvarači ", govori pjevačica koja i danas žali što nikad nije imala vozačku dozvolu.
"Treći suprug bio je instruktor vožnje, vozio je automobilske utrke, i relije i one brzinske. Na svakom sam mu reliju bila suvozačica, čitala bih mu itinerer i stanje na stazi. Iako sam izvrsno vozila, nisam išla u autoškolu. Stalno je govorio da će me naučiti i da položim vozački. Ali nije. Za mene je auto sloboda i to mi je ostala velika, neostvarena životna želja", kaže glazbenica. U Domu za starije na Trešnjevci je zadovoljna, no zbog bolova u kralježnici ne može dulje ni stajati ni hodati. Oduvijek je voljela ‘landrati‘ pa joj zatvorenost u sobi, iako su i stanari i osoblje doma ljubazni, teško pada. Problemi s kralježnicom prate je od 40. godine.
"A prije godinu dana pala sam sa stolca u sobi. Pukla mi je bedrena kost, natukla sam leđa. No, nakon tri tjedna u Krapinskim toplicama super sam se oporavila. Čak sam hodala bez štapa. I onda sam se, opet u sobi, nekako pogrešno okrenula i opet ukliještila kralježnicu. David i Roni mi stalno govore da hodam barem po hodniku. Hodam, ali kako da hodam dulje kad me boli? Moje tijelo vapi za još jednim Krapinskim toplicama! Možda bi bilo bolje da sam prije vježbala. Ali nikada nisam bila sportski tip, pa se pitam ima li smisla jer tko zna do kada ću? A onda vidim gospođu iz doma koja ima 105 godina i stalno landra posvuda, pa pomislim da možda ima nade i za mene. Čitam na Facebooku kako Kinezi nemaju takvih problema jer vježbaju odmalena", kaže Anica Zubović, koja i danas ide jednom tjedno na frizuru, kako bi njezina nekad žarkocrvena, sada sijeda kosa izgledala lijepo. A kod kozmetičara, kaže, srećom ne treba - za to se pobrinula genetika.
"Lijepa koža - to su moji lički geni. Šezdesetih, sedamdesetih je bila vrlo popularna američka krema Pond‘s koju sam i ja koristila. No, nestala je s tržišta. I više nisam imala svoju kremu. Kad me na televiziji ‘nakrabulje‘ s hrpom pudera i tonova, čim se isključe kamere, sve skidam s lica. Nosim maslinovo ulje, u bočici. Šminku su maslinovim uljem skidale Gina Lollobrigida i Sophia Loren, i to je super. Inače, jako sam se voljela šminkati, ajlajner, obavezno smeđi jer sam bila crvenokosa, i ruž. Pa onda ona nekad popularna zelenoplava sjenila! Ali puder i sve drugo za lice, nikad nisam stavljala - kaže pjevačica, koja je prvi put javno zapjevala kao šestogodišnja djevojčica na radiostanici Dječje carstvo u bivšoj dvorani Istra u Teslinoj ulici u Zagrebu, koju su vodili kazališni glumac Tito Strozzi i književnik Branko Širola. Dvije godine kasnije pjevala je u Beogradu, na dvoru, a od 1942., kad je upisala klavir u glazbenoj školi i ubrzo postala članica Omladinskog seksteta Radio Zagreba, Anica Zubović surađuje s vrhunskim domaćim i svjetskim skladateljima. I ne prestaje oduševljavati svojim jedinstvenim glasom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....