Sveučilišna profesorica Helena Tomas govori kako je unatoč invaliditetu napisala svoju četvrtu knjigu i zadržala vedar duh - s kojim sad kreće u novi projekt
Prije nego što je završila u invalidskim kolicima, nakon tri moždana udara i dva tjedna inducirane kome, znanstvenica, sveučilišna profesorica i spisateljica Helena Tomas (53) bila je silno dinamična osoba: jahala je deve u Egiptu, skakala padobranom, kupala se pod vodopadom na Havajima, proputovala cijelu Ameriku...
Kad ju je u dobi od 47 godina zadesila tragedija, isprva je klonula duhom, ali onda je shvatila da i dalje može biti aktivna, ali na drugi način. Vodeća hrvatska stručnjakinja za egejska pitanja i jedna od malobrojnih svjetskih stručnjakinja za pisma linear A i linear B iz brončanog doba nedavno je objavila svoju četvrtu knjigu - "Početci pismenosti u Europi - Prapovijesna pisma Grčke i Cipra". Djelo posvećeno prvim pismima nastalima u egejskoj civilizaciji, koja je temelj svake kasnije europske civilizacije, pisala je tri godine, a tipkala jednom rukom, s obzirom na to da joj je lijeva strana potpuno oduzeta. Inače, Helena je redovna profesorica u trajnom izboru arheologije i starogrčkog na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a njezin nesalomljivi duh, vedrina i optimizam omogućili su joj da šest godina nakon tragedije stane na noge i napravi nekoliko koraka uz pomoć fizioterapeuta i štaka. Dan kad je preživjela puknuće aneurizme u mozgu, kaže, slavi kao novi rođendan.
"Pala sam u nesvijest dok sam vozila automobil i udarila u parkirani auto jednog odvjetnika. On je u tom trenutku bio blizu, šetao je psa, i počeo je vikati na mene i lupati po vratima jer nije bio svjestan što se događa. Kada je shvatio, pozvao je hitnu pomoć i prebačena sam na Rebro. Mojim roditeljima rekli su da vjerojatno neću preživjeti noć, da imam samo deset posto šanse da preživim", govori Helena. Nakon inducirane kome i teškog perioda u bolnici krenula je rehabilitacija, koja još traje, a Helena je uvjerena da će jednog dana opet samostalno hodati. Osim liječnika, osobnog asistenta Bojana Marangunića i terapeuta Hrvoja Matića koji su joj uvijek na raspolaganju, puno joj pomažu roditelji, mama Jadranka i tata Jozo, sestra Marija, nećaci Lovro i Maja, kao i prijatelji koji su joj od prikupljenih donacija kupili nova kolica, a svaki mjesec novac za terapiju dolazi i od jednog mecene iz New Yorka.
"Idem na robotsku terapiju, rehabilitaciju, terapijsko jahanje u konjički klub Krila, a moja kobila Stella i ja smo dobre prijateljice. Ljeti plivam, a lani sam s tatom otplesala tango na plaži u Srimi gdje ljetujemo. Obožavam plesati, doma me čekaju moje crvene cipele za tango", govori Helena. Veliku količinu ljubavi i podrške dobiva i od svojih studenata, kao i kolegica s fakulteta, s kojima je osnovala klub Fax and the city.
"Jednom mjesečno se sredimo i odemo na neku lijepu večeru. Baš uživamo. Osim toga, ne propuštam odlazak frizeru, na pedikuru, manikuru, a trudim se i da ne jedem previše kako se ne bih udebljala", govori Helena, koja je uvijek pazila na izgled, a prije tragedije je obožavala nositi štikle i dugačke haljine. Najviše ju je pogodilo, kaže, kada je morala u kolicima ponovno izaći pred svoje studente, no oni su joj dobrotom i pažnjom olakšali povratak na posao.
"Na poslu jednom godišnje provodimo anonimne ankete u kojima studenti ocjenjuju naš rad. Dobila sam pismo od jednog studenta u kojem je pisalo kako sam unatoč svojoj teškoj situaciji i problemima puna entuzijazma te da ga toliko ponesu moja predavanja da mu dođe da ustane usred predavanja i zagrli me. Rasplakala sam se na te riječi. To je ono što me nosi i zbog čega nemam nikakve negativne misli", govori. Unatoč invaliditetu, Helena nije izgubila ni smisao za humor pa kaže da joj je prvi sljedeći projekt - pronalazak frajera. Nakon šest godina samoće ponovno je spremna za ljubav. Rastala se netom prije tragedije, a davno je bila i zaručena za jednog kulturnog atašea iz Grčke, kojeg je napustila jer ju je tražio da ostavi posao i posveti se kućanstvu. Od njega joj je ostao samo dijamantni prsten. Želja joj je pronaći srodnu dušu, s kojom će moći razgovarati o knjigama, putovati, uživati uz zalazak sunca, ići na koncerte i izložbe.
"U duši sam ostala ista žena. Znam da ću prohodati jer radim intenzivno na tome, pa ne vidim razlog zašto ne bih otišla s nekim na kavu. Prije sam imala i Tinder, bivša studentica me nagovorila da ga otvorim, pa sam se našla s nekoliko frajera, ali ispostavilo se da oni traže samo avanturu, a ja želim više od toga. Sada mi se preko Facebooka javio jedan razvedeni muškarac, vidjet ćemo što će biti od toga. Ne sramim se više svojih kolica, sada mogu otići na dejt bez problema, no na početku mi nije bilo lako", kaže Helena, kojoj je misija dešifrirati linear A.
"Postoje dva stara kretska pisma: linear A je crtoliko pismo na glinenim pločicama kojim su bilježene pojedine riječi te brojevi i mjere na nekom predgotičkom jeziku iz razdoblja oko 1500 godina prije nove ere, a taj jezik nije odgonetnut. Linear B je nešto mlađe slogovno pismo, koje je dešifrirano 1952. godine", objašnjava Helena, koja je doktorirala na Oxfordu i tečno govori grčki, engleski, talijanski, francuski i turski. Učila je i hebrejski, s obzirom na to da je osam godina išla na iskopavanja u Izrael, a ima svoj projekt i u dolini Cetine.
"Čeka me Novi Zeland, drveni jedrenjaci na kojima sam obilazila naše i grčke otoke te pričala o grčkoj i hrvatskoj arheologiji, a želim se vratiti skijanju i svemu onome što sam radila prije. Iako ne hodam, letim od sreće, nekad se od ganuća i rasplačem kolika sam sretnica jer trenutačno uživam u malim stvari koje život znače", zaključuje Helena.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....