Iza poznate redateljice još je jedna uspješna premijera. Iako Saša Broz često i rado režira za djecu, ovu je predstavu prikazanu u zagrebačkom Lisinskom režirala za odraslu publiku. Uz ovacije pozdravljena je njena predstava "Slučajni susret u sex-shopu". Ovaj komad zanimljivog i intrigantnog naziva Saša Broz je postavila u okviru Teatra Rugantino. Redateljica posvećena stvaranju na televiziji i u kazalištu iznimno je ponosna na to što njena kći Sara Haas svoje kazališne stope radi kao scenografkinja. Osim toga ponosna je na svoju prvu suradnju s dramom Slovenskog narodnog kazališta Maribor, SNG Maribor, koju je ostvarila u rujnu 2022., što joj je i profesionalno i privatno bilo važno. "Naime, moja obitelj po baki Herti Haas, iako su po rođenju Austrijanci, za svoj grad su odabrali upravo Maribor. U njemu su živjeli i radili moji pradjed, prabaka, a tamo je rođena i školovala se i moja baka Herta", otkrila nam je.
Predstava ‘Slučajni susret u sex-shopu‘ otvara mnoga pitanja koja su i dalje aktualna danas. Kako vam je bilo pripremati taj tekst, što su po vama redateljski bile najveće zamke?
- Ako imate jasnu sliku o tome što želite napraviti zamki ne bi trebalo biti. Izazova u teatru uvijek ima, ali ako postoji pozitivna energija i dobra volja svih koji su uključeni u realizaciju projekta onda su ti izazovi odličan poticaj kroz cijeli proces. Tekst nudi puno više od privlačnog naslova. Peter Turrini ga je napisao početkom 90-tih i trebalo ga je adaptirati i napraviti jasnu poveznicu s današnjim vremenom. Usamljenost, brakovi koji se raspadaju ili pak oni u kojima moramo sami sebe uvjeravati da su sretni, izostanak intimnost, potreba da se s nekim povežemo, isforsirana politička korektnost sve to su teme koje živimo i na koje smo senzibilizirani. Zahvalna sam da sam imala prilike raditi sa sjajnim glumcima mojom Ivanom Boban i Davorom Svedružićem. Uz mene je bio i autorski tim koji je također zaslužan za uspjeh ove predstave.
Boje li se ljudi kod nas tema o intimnosti?
- Kako tko. To je vrlo individualno. Znamo da i različite kulture imaju drugačiji odnos prema intimnosti. Intimnost je vrlo kompleksna jer ne uključuje samo tjelesnu već i emotivnu intimnost, a upravo ona je rekla bi i temelj svakog zdravog odnosa. Ne samo muško-ženskog, već i prijateljskog. Vrlo mudro sam teatru Rugantino ponudila tekst koji u svom naslovu ima naziv sex-shop znajući da će to svakako biti dobar mamac za publiku. Međutim prostor sex-shopa samo je mjesto gdje se susreće dvoje usamljenih i nesretnih ljudi koji zapravo žude za iskrenim i intimnim odnosom. U tom slučajnom susretu oboje doživljavaju katarzu otvarajući svoje rane jedno drugom. Može se reći da je taj susret bio i početak iscjeljenja njihovih osobnih trauma.
Koliko smo mi kao društvo zatvoreni za teme o seksu u javnom prostoru i umjetnosti?
- Umjetnost je uvijek korak ispred društva jer upravo umjetnost na najprirodniji način potiče zdrav odnos prema tjelesnom.
Živimo u vremenu kada su sve glasniji zagovaratelji nametnute ćudorednosti, svakog mjeseca muškarci kleče i mole se protiv tuđih sloboda - odijevanja, predbračnog seksa itd... Uznemiruje li vas to? Nasmijava, ljuti?
- Upravo sve što ste nabrojali. Nitko ne može resetirati mozgove tih nesretnih ljudi, ali mislim da je potpuno nedopustiv taj cirkus u javnom prostoru.
Što biste rekli kako bi se trebalo postaviti u njihovom slučaju?
- Zabraniti njihova okupljanja u javnom prostoru. U svojoj kući neka kleče kada, kako i koliko žele.
Majka ste kćeri, mlade umjetnice, razgovarate li s njom o situaciji? Brine li vas budućnost?
- Sara i ja imamo puno pametnije teme za razgovor. Obje smo čitavim svojim bićem uronjene u teatar i najradije razgovaramo o umjetnosti. Sara je zaposlena u ZKL-u kao scenografkinja. Ima svoj atelje u zgradi gdje ja živim. U stabilnoj je vezi i ima mnogo zdravih interesa, a strah za budućnost vjerujem da imamo svi. Rekla bih da je on usmjeren prvenstveno na stvari na koje ne možemo utjecati a to su prirodne nepogode. Također pandemija nam je unazad par godina resetirala živote, a i ratni frontovi koji se svako toliko otvaraju razvijaju strah, anksioznost i direktno utječu na naše živote bez obzira na to što se osobno ne nalazimo ispred nišana. To su pravi faktori straha, a nametanje ovako rigidnih stavova u centru metropole treba strogo zabraniti.
Ovo nije prva predstava u kojoj surađujete s kćeri Sarom Haas koja je radila scenografiju. Kako izgleda kada radite zajedno?
- Sara ima iza sebe tri samostalne scenografije. Prvu scenografiju je radila u ZKL-u dakle u lutkarskom teatru gdje je i zaposlena kao scenograf. Drugu u teatru "Žar ptica" i evo sada u teatru Rugantinu. Ja bi rekla da nam je odnos vrlo blizak, dinamičan i uzbudljiv bez obzira na to da li taj tren radimo zajedno ili ne. Sara je diplomirana slikarica i ima vrlo specifičan vizualni rukopis. Njezine slike su bajkovite, začudne, uvijek je to neka neobična distorzija realizma. Spaja realno i irealno. Život i smrt. Materijalno i duhovno. Često se na njezinom platnu u istom kadru nađu ljudi iz različitih vremena koje ona vrlo spretno stavlja u nekakav dijalog. Nježna je i vrlo osjećajna pa se to prožima i u poetičnim kadrovima njezinih slika. Posebno mi se sviđa to što svoj slikarski rukopis vrlo inteligentno uklapa u scenografska rješenja. Ne robuje trendovima i ono što radi je u svakom slučaju drugačije od već prepoznatljivih rukopisa pojedinih scenografa. Obje jako cijenimo Stefana Katunara s kojim također rado i često surađujem.
Je li kao djevojčica odrasla na setovima i kazalištu? Na koga je povukla talent za slikanje i estetiku?
- Upravo tako. Sara je odrasla u teatru. Trčkarala bi iza scene, po radionama, garderobama. Bila je posvuda. U našoj obitelji slikara nije bilo, ali osim tate i djeda po tatinoj strani u mojoj obitelji je također bio jedan umjetnik. Silvio, brat moje bake Herte Haas, bio je glazbeni vunderkind. S četiri godine naučio je svirati harmoniku, sa šest je svirao violinu, a potom i klavir. S četrnaest godina dirigirao je vojnim orkestrom u Mariboru. Dirigirao je i koncertima u mariborskom teatru. Studirao je po želji oca pravo u Ljubljani i paralelno kompoziciju na konzervatoriju u Beču. Nažalost, umro je vrlo mlad od tuberkuloze. Vjerujem da je Sara nešto uzela i od Silvia.
Mnogo radite i za dječja kazališta kao i na sinkronizacijama animiranih filmova... Koliko je bitno djecu i kroz najmlađu dob usmjeravati i kroz umjetnost?
- Edukacija i razvoj djece kroz programe koje nudi teatar i druge multidisciplinarne grane umjetnosti presudne su za postavljanje zdravih temelja društva. Međutim, osim usmjeravanja djece kroz školske programe i organizirane posjete teatru važan je onaj prvi poticaj koji dobiju u svojoj obitelji. Obitelj je ta koja treba posaditi prvu klicu ljubavi prema umjetnosti kod djeteta a kao društvo imamo obavezu da sudjelujemo i dalje u toku školovanja i usmjeravamo djecu i mlade ka programima vezanim za kulturu i umjetnost. Dok god većina ljudi bude umjetnike i umjetnost smatrala troškom, a ne ulaganjem mi kao društvo podbacujemo.
Vi ste kao djevojka plesali balet i imali perspektivnu karijeru ispred sebe, što najviše pamtite iz tih dana?
- Svaki detalj i trenutak vezan za klasični balet kojim sam se bavila od djetinjstva do 18. godine pamtim. To je bio vrlo asketski način života kojem i danas težim. Puno toga iznimno korisnog je ostalo iza svih tih godina provedenih u baletnoj dvorani. Odluka da prestanem plesati bila je isključivo vezana za nemogućnost oporavka od ozljede koju sam dobila na usavršavanju na prestižnom moskovskom konzervatoriju za klasični balet. Nije bilo vremena za žalovanje jer sam se vrlo brzo trebala preusmjeriti. Nisam imala dileme u kom pravcu krenuti jer sam znala da želim ostati u teatru. Kretanje i pokret glumaca na sceni jako dobro osjećam i razumijem, a znanje stečeno dok sam plesala implementiram u svaku svoju predstavu. Da nisam ozlijedila stopalo, scenarij mog života bi bio drugačiji. Naime, nakon usavršavanja u Moskvi čekala me audicija u Milanskoj Scali.
Kako vam je izgledao život u Moskvi?
- U Moskvi je bilo predivno. Uvjeti nisu bili raskošni, ali kvaliteta obrazovanja je bila na najvišem nivou. Kulturna ponuda sredinom osamdesetih u Moskvi je bila fantastična. Mi smo kao studenti imali propusnice za sve teatre, muzeje i glazbene programe. Svaku večer smo bili po teatrima. Baleti, dramske predstave, koncerti, muzeji. Čaroliju umjetnosti upijali smo na svakom koraku i svaki dan. Upravo ta dostupnost svega i nevjerojatna ponuda bila je zadivljujuća.
Što biste rekli, koja je osoba iz vašeg djetinjstva i mladosti najviše utjecala na vaše mišljenje i karakter?
- Ne postoji jedinstven odgovor na to pitanje. U svakom slučaju najvažniji i najveći utjecaj na moje formiranje kao osobe imala je moja obitelj, moji roditelji. Kroz godine čovjek mora znati i sam sebe usmjeriti, ali obitelj je uvijek tu da ti čuva leđa. Danas mladi često svoje uzore nalaze u influencerima umjesto da sami sebi budu influenceri. Mladi, ali i ne samo oni, imaju potrebu više vjerovati nekom drugom, tko je plaćen da reklamira nešto, nego sebi, svom ukusu, potrebama i željama. Svoje društvene mreže koristim gotovo isključivo da predstavim svoj rad, najavim novi projekt ili termine nekih svojih predstava. Rado i često komuniciram sa svojim brojnim pratiteljima. Znam da je to i potencijalna publika predstava koje režiram. Svoju privatnost s druge strane štitim maksimalno.
Može se reći da ste vi najpoznatija unuka na ovim prostorima. Koliko je vama bilo izazovno ili lagodno odrastati kao unuka Josipa Broza i na kraju se etablirati kao respektabilna i neovisna umjetnica?
- Ja sam svog djeda obožavala jednako kao i on mene. Ipak, ponekad je bilo naporono to što sam se uvijek i u svemu morala više dokazivati jer sam, htjela ja to ili ne, bila konstantno u fokusu javnosti više nego drugi. S obzirom na to da sam i kroz svoju profesiju uvijek pod povećalom javnosti taj osjećaj da pogreška nije dozvoljena ponekad je bio opterećujući. Kroz ovih 30 godina koliko se profesionalno bavim teatrom uspjela sam svojim trudom, radom a vjerujem i talentom osigurati svoje mjesto pod suncem i Saši Broz kazališnoj redateljici, a ne samo "najpoznatijoj unuci ovih prostora". Jako sam bila sretna kad je pred par godina moja Sara odlučila uzeti prezime moje bake Herte. Upravo kako bi svoj umjetnički put mogla graditi pod prezimenom koje nije niti moje, a niti njezinog tate.
Na što ste u životu najviše ponosni?
- Na svoju Saru.
