Nekadašnji nogometaš, trener, stručni komentator i analitičar u emisiji ‘Americana‘ na HRT-u, Darko Jozinović, prisjetio se svog uspješnog sportskog puta, odrastanja u Vinkovcima, velikog gubitka u ranim danima, upoznavanja sa suprugom Marinom. Pričao nam je i o kćeri Ivi, očinskoj ulozi, sitnim veseljima, prijateljstvu sa Zlatkom Dalićem i ponosu na Jakova Jozinovića – čiji je stric.
Kad se prije više od godinu i pol dana pojavio na HRT-u kao sportski komentator i stručni analitičar HRT-a (emisije ‘Stadion‘, ‘Liga prvaka‘, a trenutačno ga gledamo i u ‘Americani‘, specijalu povodom Svjetskog nogometnog prvenstva), oni slabije upućeni u domaći sport pitali su se tko je markantni gospodin prodornih plavih očiju. Riječ je, dakako, o Darku Jozinoviću (55), bivšem igraču Hajduka i treneru, koji je s posebnim guštom prihvatio ulogu sportskog komentatora. Kao nekadašnji nogometaš gledateljima rado objašnjava ‘detalje koje možda ne vide, pomaže im da bolje razumiju što se događa na utakmici‘. Priznaje da, iako nastoji biti objektivan, ipak ga preplave emocije kad govori o igri Vatrenih. „Svjestan sam da komentiranje hrvatske reprezentacije nosi i određenu odgovornost, pa ponekad i osjećam malu tremu, ne zato što se bojim iznijeti svoje mišljenje, već da ono bude korektno, objektivno i da se nikome ne zamjerim bez potrebe. Važno mi je da sve što kažem bude izrečeno s mjerom i poštovanjem”, govori Darko Jozinović, koji će za sebe istaknuti da je pravi Slavonac: veseljak, druželjubiv, zaljubljenik u tamburicu. Rodio se u Osijeku, a odrastao u Vinkovcima uz brata blizanca Ivicu i sestru Vesnu. Kako nam je ispričao, s 15 godina ostao je bez majke i ta tragedija u njemu je ostavila veliku prazninu, ali ga je i učinila snažnijim. Važnu ulogu u prevladavanju nenadoknadivog gubitka i boli za njega i brata imala je sestra koja im je dala, opisuje Darko, onu predivnu žensku energiju i emotivnu snagu koliko je mogla i znala.
„Zbog toga sam joj najviše zahvalan”, priča Jozinović, čije je djetinjstvo u Vinkovcima bilo veselo i bezbrižno, obilježeno nogometom, lomovima, ogrebotinama i bratskim nepodopštinama.
„I danas mi je najsmješnija i najluđa epizoda kad sam slomio ruku, a poslije skidanja gipsa s bratom sam se vraćao iz bolnice, i to biciklom. Ivica je vozio, a ja sam sjedio iza, da bismo u jednom trenutku sletjeli u kanal. Umalo sam ponovno slomio ruku. Ne trebam ni reći maminu reakciju”, priča kroz osmijeh rođeni sportaš čiji je otac (mama je bila domaćica) radio na željeznici, gdje je i on kao dijete često dolazio. Zahvalan je, kaže, svojim roditeljima jer su njega, brata i sestru odmalena učili poštovanju prema drugim ljudima, iskrenosti, odgovornosti, upornosti i filozofiji da od snova, želja i ciljeva ne treba olako odustajati. I sve je to, sjeća se, upijao kroz igru jer je bio živahan, društven, empatičan i pun energije otkako zna za sebe. I nije im, govori, trebao mobitel jer su toliko bili zaokupljeni igranjem nogometa da je katkad znao zaboraviti na glad i ručak. „Volio sam i druge sportove: košarku, rukomet, no nogomet mi je bio prva i posljednja stvar”, priča Jozinović, čiji je otac imao sluha za sportske želje svojih sinova. Tako je njegov brat Ivica također postao profesionalni nogometaš (zajedno su igrali u Cibaliji, Dinamu Vinkovci i Hrvatskom dragovoljcu, a Darko drži da su, uz braću Mujčin, najpoznatiji par blizanaca koji je odigrao najviše utakmica u prvoj HNL ligi). Njegov nogometni put započeo je u Vinkovcima s devet godina, kad je prošao cijelu omladinsku školu do seniora. Već sa 17 igrao je u prvoj ekipi u drugoj ligi bivše države, da bi u Hrvatskoj 1992. upisao prvu utakmicu protiv HAŠK Građanskog u Zagrebu.
„Tih sam godina bio jedan od najboljih bočnih igrača kod nas i nije bilo kluba koji me nije htio u svojim redovima”, ističe Jozinović. Godine 1993. zaigrao je i za hrvatsku nogometnu reprezentaciju na Mediteranskim igrama u Francuskoj, da bi po povratku trebao potpisati za Dinamo, no Cibalia ga nije pustila i 1995. dolazi u Hajduk. Za splitsko razdoblje tvrdi da mu je bilo najbolje u karijeri. Tijekom četiri godine ondje je odigrao 133 utakmice i odradio dva ugovora. Najponosniji je na činjenicu da je za suigrače imao majstore zanata: Gabrića, Štimca, Asanovića, Rapajića, Mornara, Butorovića, Praliju i Hibića, uz trenera Ivana Katalinića. Upravo se ta generacija upisala u povijesne knjige Hajduka jer su 1995. osvojili prvenstvo, Kup i Superkup te igrali četvrtfinale Lige prvaka protiv Ajaxa. „Ono što pamtim igrajući za Hajduk su zajedništvo i poštovanje koje smo imali jedni prema drugima. Kvaliteta je bila ogromna, ali igrali smo jedan za drugoga, iako smo, za današnje uvjete i način na koji su igrači plaćeni, igrali za kikiriki”, iskren je omiljeni Hajdukovac, počašćen što je nedavno u Split pozvan na 30. obljetnicu slavne utakmice s Ajaxom, kao i činjenicom da ga je kroz karijeru trenirao velikan Tomislav Ivić.
„Živio sam u Splitu gotovo deset godina. Imam samo riječi pohvale za to kako su me prihvatili u gradu i klubu. I danas, kad dođem u taj grad, u meni su posebni osjećaji zbog ljubavi prema Hajduku, toj strasti i mentalitetu”, ističe Darko, čiji se nogometni put nastavio 1998. u njemačkom klubu Karlsruhe SC. Ondje je došao kao lijevi bočni igrač na dvije godine, a trener mu je u jednom mandatu bio i Joachim Löw, bivši izbornik njemačke reprezentacije. Svlačionica je tada, prisjeća se, bila puna velikih igrača: Guida Buchwalda (svjetskog prvaka s Njemačkom 1990.), Manfreda Bendera (igrao je i u Bayernu) te Rafaela Martina Vázqueza, bivšeg igrača Real Madrida. Iako je po isteku ugovora dobio novi, odlučio se za povratak u Hrvatsku, zbog čega je, priznaje, pogriješio. „To vrijeme pamtim po radu i disciplini. Sve je bilo pripremljeno do savršenstva, ti si samo morao igrati. Sve je bilo precizno napisano, sve obveze. Imao sam i učitelja njemačkog, tako da sam jezik pristojno savladao kroz nekoliko mjeseci. Sjećam se kako je Buchwald tražio da ga učim hrvatske psovke, kao i treninga koji su bili oštri, na nož. A i grad je bio ugodan za život”, prisjeća se Vinkovčanin, koji je tijekom karijere upisao Kineziološki fakultet u Zagrebu, smjer nogomet. Diplomirao je 2007., stekavši zvanje višeg sportskog trenera nogometa, a potkraj 2005. zaslužio je i diplomu na Nogometnoj akademiji HNS-a te stekao UEFA PRO licencu – najviši stupanj stručnog usavršavanja u nogometu u Hrvatskoj. Život ga je spojio i s našim najuspješnijim i donedavnim izbornikom Zlatkom Dalićem. Upoznali su se prije 30 godina, kad je došao igrati u Hajduk, i bili su cimeri.
„Ostali smo prijatelji i, budući da je jedan dio svoje trenerske karijere radio u Saudijskoj Arabiji i ostavio velik trag, preko Zlatka sam 2019. ondje dobio priliku”, govori Darko. Trenirao je u Al Hilalu (najvećem klubu Azije 20. stoljeća), u njihovoj akademiji s još nekolicinom Hrvata. Postao je prvak Saudijske Arabije u kategoriji pionira. Trebao je ostati još dvije godine, no korona je, kako kaže, zeznula planove. Dodaje da ga je dojmila tamošnja kultura, način života, običaji, hrana i visoke temperature, što je teško opisati. Kako se lako prilagođava novim sredinama i svugdje si ‘sagradi‘ kuću, tako je i danas u kontaktu s tamošnjim prevoditeljem koji mu je bio na raspolaganju. Svojom društvenošću, priznaje, osvojio je i suprugu Marinu. Upoznali su se u Vinkovcima, gdje je radila u trgovini pokraj zgrade u kojoj je živio. „Svaki dan sam bio u dućanu, i kad je trebalo i kad nije. Što sam se nakupovao kruha i slatkiša. Bio sam inventar.
Ma, supruga Marina je normalna osoba, svidjela mi se zbog jednostavnosti i iskrenosti. Mislim da je to bila ljubav na prvi pogled”, emotivan je Darko Jozinović. Dodao je kako je Marini na početku druženja rekao da obožava slatko i kolače, a ona mu i danas udovoljava toj slatkoj slabosti. Često putuju, ljetuju na Krku i ispunjavaju si sitne želje. Tako Darko Marinu s vremena na vrijeme razveseli novim fotoaparatom jer joj je fotografija velika ljubav, a najsretniji su roditelji 21-godišnje Ive, kćeri za koju kaže da su je dugo čekali. Iva studira digitalni marketing na Sveučilištu Algebra Bernays, a ponosni otac ističe da joj se trudi biti ‘zaštita i uzor‘. „Supruzi sam oslonac i prijatelj u svakom trenutku, a kći me podsjeća na bezuvjetnu ljubav, zajedništvo i dobrotu”, ističe. Dugogodišnji mu je hobi skupljanje dresova. Ima ih gotovo pedesetak i zbirka je, ističe, doista vrijedna.
„Nedavno mi se javio jedan Grk koji se sjeća utakmice pretkola Lige prvaka između Panathinaikosa i Hajduka. Igrali smo je u Ateni 1996. Vidio je da sam zamijenio dres s njihovim kapetanom Apostolakisom i pod svaku cijenu želi taj dres. Cijena nije upitna. Eto što su kolekcionari”, ispričao je. I dalje je u top formi. Održava je trčanjem po Maksimiru (u blizini stanuje), teretanom i igranjem malog nogometa nekoliko puta tjedno, a voli i serije, dokumentarne emisije i glazbu. Kaže da ima dobar sluh, nerijetko zapjeva u društvu, a i stric je megapopularnom Jakovu Jozinoviću.
„Odmalena je volio pjevati i nekako je sve izgledalo kao da će se time baviti. Sve ovo što mu se događa pravo je čudo koje nitko od nas nije mogao ni zamisliti. Njegova turneja ‘Ja za čuda letim’ upravo prikazuje sve ono što on jest i što je zaslužio. Samo je bitno da ostane svoj i da uživa. Idemo na koncerte kad god stignemo i vrijeme nam to dopusti. Ne viđamo se često, ali smo svi neizmjerno ponosni na njega”, govori Darko čiji popularni nećak jako nalikuje na njega. Za kraj nam je rekao da uživa s Markom Šapitom i Valentinom Miletić u studiju ‘Americane‘, iščekuje nove trenerske izazove, ali prvo ide ljetni odmor: u Slavoniji i njegovoj morskoj oazi na Krku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....