Samo za Gloriju zagrebačka modna agentica otkriva kako je izgledao njezin oproštaj od supruga, legendarnog TV novinara, urednika i voditelja, po čemu će ga najviše pamtiti i odakle crpi snagu da krene dalje.
Saša i ja smo se zaista pronašli kao dvije jedinke - koje su morale stvoriti nešto treće. Ne u obliku živog bića, već energije koja je neuništiva. Unatoč silnoj ljubavi, razumijevanju, povjerenju, pripadanju, toleranciji - bilo je momenata koje bih željela izbrisati iz sjećanja. Sitnih razmirica kojima smo možda jačali svoje živote, svoje zajedništvo i ponekad svoje JA. Savjetujem svima da nikada ne odu na počinak s tim tihim ubojicom ljubavi, već pokušaju razgovorom riješiti problem. Ugađajte jedno drugome, činite ono što onaj drugi voli, ne inatite se i ne ostavljajte prostor grižnji savjesti. Kad-tad netko će otići prvi, a tada je prekasno za "oprosti". Moje zlato i ja si nismo dopuštali taj "luksuz" i ponosim se odnosom koji smo gajili.
Televizija ili knjiga su već dugo moje uspavanke i s početkom noći nemam problema. Progledam oko tri-četiri sata i dočekati jutro, pobijediti borbu s mislima, sjećanjima - faza je koju razumiju samo oni čije duše su pogođene gubitkom. Umirujem se kako i koliko mogu. Danju nastojim funkcionirati kao do sada i molim sve suradnike da mi se javljaju - moram biti aktivna, moram raditi. To mi barem dan čini podnošljivim.
Nikad neću zaboraviti petak 25. studenog. Dosta toga mi se zakompliciralo, ulice su bile zakrčene, jurila sam preko žutog i crvenog i ponavljala: "Molim te, čekaj me!" Napokon sam stigla u Rockefellerovu bolnicu, uzela kavicu iz automata i odjurila do sobe da je popijem sa svojim Sašicom. Sedam tjedana svaki dan sam bila s njim, ali ovoga puta ugledala sam biće koje više nije bilo tu. Prvi put sam jako plakala naslonjena na krevet i jedva se odvojila od njega. Izljubila sam tu voljenu glavicu i osjetila da smo se oprostili. Za nekoliko sati je usnuo zauvijek, ali me dočekao. Jedino moje.
Ne znam koliko me čuo, ali pričala sam mu o tome što se događa, čitala divne poruke podrške i želje da se oporavi. Bili su to naši tihi razgovori, više moji monolozi. Ponekad bi mi dao znak - ali nevažno. Bili smo zajedno.
Snagu crpim iz naše velike ljubavi i spoznaje da moram. Okružena sam ljudima koji to od mene očekuju i koji me zaslužuju. Moje djevojke moraju znati da nisu izgubile svoju agenticu. Klijenti moraju imati povjerenje u sposobnost da im pružim ono što traže. Moj psić mora imati sve ono što smo joj pružali zajedno. Imam nekoliko "ramena za plakanje" i hvala im prevelika da me trpe u tim trenucima.
Toliko emocija i ljubavi prolazi kroz mobitel, da mi se sve ponekad čini nestvarnim. Ne mogu i ne želim nikoga izdvojiti. Samo beskrajno zahvaljujem na podršci koja dolazi od poznatih i nepoznatih, bliskih i dalekih. Ali svi su mi sada postali prevelika duhovna obitelj.
Voljela bih da ga svi pamte po dobroti, mudrosti, plemenitosti, skromnosti, muškosti i šarmu, divnom glasu. Istinski gospodin. Ja sam svjedok svih tih osobina - čak i dublje nego što riječi mogu opisati.
Da, pamtim kako mi je nakon šetnje Minice došao i rekao: "Donijeli smo ti cvjetić". U ruci je imao malu tratinčicu. To može samo veličina poput Saše, svjestan sebe i našeg odnosa. Opet mi teku suze, jer je zaista bio poseban.
Bio je i ostao moj učitelj života. I uvijek ću se pitati kako bi Saša reagirao na neki moj postupak, gestu. Uvijek ću njega pitati mogu li ovako ili je bolje onako. Zauvijek će mi ostati savjetnik, kritičar i životni suputnik.
Mislim da sam i ja njemu otvorila želju za pripadanjem, za ostankom kod kuće, za zajedničkim večerama i gledanjem televizije. Do tada je lutao, osvajao, bježao, a uz mene je postao biće koje pronalazi mir u vlastitom domu. Potreba za osamljenim noćnim izlaskom otišla je u prošlost. Stvorili smo zajednicu topline i velike želje da budemo svoji, sami ON i JA.