Zagrebačka glumica Mia Krajcar za ulogu u predstavi "Žene na rubu" osvojila je nagradu publike na festivalu Novaljski trijatar, a iza tog priznanja stoji i njezina osobna drama.
Na ovogodišnjoj dodjeli nagrade Kata Novaljka, koja se tradicionalno održava u zagrebačkom Kavkazu i dodjeljuje najboljoj glumici ili glumcu prema glasovima publike kazališnog festivala Novaljski trijatar, priznanje je pripalo 44-godišnjoj zagrebačkoj glumici Miji Krajcar za ulogu u predstavi "Žene na rubu". Nagrada je stigla kao priznanje publici za koju, kaže, i radi predstave, ali i kao simbol osobne pobjede - jer je iza nje razdoblje obilježeno teškom bolešću.
Još 2009. na usnici joj se pojavio mali prištić koji je istisnula pa se pretvorio u krasticu. Krastica je nestajala i vraćala se pune dvije godine, sve dok konačno nije otišla dermatologu. "Rekao mi je da što god traje dvije godine i ne prolazi, nije dobro. Budući da nije znao o čemu se radi, poslao me doktoru Aleksandru Milenoviću koji mi je, čim me ugledao, rekao - to je BCC. A ja sam pitala: što je BCC?", ispričala je Mia.
Radilo se o bazaliomu, bazocelularnom karcinomu - najbenignijem od malignih tumora jer uglavnom ne metastazira. "Najčešće ga dobivaju ljudi poslije šezdesete, ali sve češće i mlađi. Hugh Jackman ima ga na nosu i već je šest puta operiran. Moj slučaj je specifičan jer mi je tumor vjerojatno nastao kao mutacija herpesa, a ne od sunca", kaže glumica.
Zbog glumačke profesije liječnici su pokušavali sačuvati njezino lice, pa nisu rezali dovoljno široko da u potpunosti odstrane tumor, zato su uslijedile četiri operacije. Tumor se stalno vraćao, sve dok joj zbog stresa nije "podivljao" i zahvatio dio septuma. Peta, najopsežnija operacija izvedena je prije nešto više od godinu dana. Izveo ju je dr. Igor Čvrljević, maksilofacijalni kirurg iz KB-a Dubrava.
"Odstranjene su mi tri četvrtine gornje usne i frenuluma te dio septuma, na koji se tumor proširio", govori Mia, kojoj unatoč svemu ožiljci ne smetaju. "Oni su podsjetnik na životni period koji je iza mene. Nemam kompleksa, nemam problem s ožiljcima, jer podsjećaju me na bitke koje sam uspješno izborila. No kada se pogledam u ogledalo, ne vidim sebe. To nije moje lice. Zato me čeka još jedna rekonstruktivna operacija kojom bi mi vratili moje lice", kaže.
Unatoč svemu, samo četiri tjedna nakon operacije već je snimala radio dramu, a nakon šest tjedana krenula je i na kazališnu turneju. Kaže, voli adrenalin, voli posao i to je ono što je tjera naprijed. A puno joj je pomogla i knjiga "Putovanje duša" autora Michaela Newtona, koju joj je poklonila prijateljica.
"Čekala sam četiri godine da je primim u ruke. Michael Newton bio je hipnoterapeut koji je znao ljude dovesti do razine na kojoj su razgovarali s vlastitom dušom. Ta me knjiga baš smirila", kaže Mia.
Newton ju je doveo i do terapeutkinje Petre Brzović, koja ju je naučila da srodne duše nisu samo oni koje volimo već i oni koji nas najviše živciraju, jer smo se s njima prije ovog života dogovorili da nas uče lekcije.
"Danas na život gledam drugačije. Ne bojim se smrti, ali mi je žao što će ovaj život prestati, jer mi je zapravo zabavno", kaže Mia Krajcar.
Nagradu Kata Novaljka doživjela je kao potvrdu da je unatoč svemu i dalje na svom putu. "Baš sam bila dirnuta kada me nazvao moj kolega Goran Grgić, osnivač i umjetnički ravnatelj festivala, koji se ovo ljeto 25. put odražava u Novalji na otoku Pagu i obavijestio da sam dobitnica. Lijepo je kada te publika prepozna. Naravno, lijepo je i dobiti nagradu struke, kao onu ‘Fabijan Šovagović‘ koju sam 2017. dobila na Festivalu glumca. Iste godine dobila sam i nagradu za najbolju glumicu na festivalu u Prištini, što me posebno razveselilo jer me tamo nitko ne poznaje", priča.
Mia već sedam godina vodi jednu od djelatnosti Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica - Gradsko kazalište Scena Gorica, koje radi vlastitu produkciju kazališnih predstava, radi ih dvije po sezoni, jednu za djecu, jednu za odrasle, a osim u matičnom prostoru predstave igraju i diljem Hrvatske.
"U posljednje dvije godine odigrali smo više od 240 izvedbi diljem Hrvatske. Sad krećemo na turneju sa "Ženama na rubu", idemo u Drniš, na Korčulu, Brač… A posebno me veseli jesen, kada započinjemo s radom na cabaret predstavi "Bez privatnog, molim", u režiji Paola Tišljarića", kaže.
Prije toga godinama je bila slobodna umjetnica, a šira publika zavoljela ju je kao Adrianu, kumče Gazde u seriji "Bitange i princeze", kojeg je glumio Predrag Vušović Pređo.
"Za tu ulogu su me ofarbali u crveno i odlučili da govorim dalmatinski. Meni kao Zagrepčanki to nije bilo lako, ali sam prije igrala u splitskom HNK pa mi je nešto ostalo u uhu. Moji prijatelji Dalmatinci govorili su da to nema veze s dalmatinskim narječjem, ali ostatak Hrvatske bio je zadovoljan", smije se.
Igrala je u kazalištima diljem zemlje - od splitskog i zagrebačkog HNK (gdje je bila u angažmanu deset mjeseci), Kazalištu Komedija, u Puli, Vinkovcima… A kazalištem se zapravo počela baviti već kao djevojčica u Trešnji, gdje je prvo plesala u dječjem ansamblu, a potom ju je primijetio tadašnji ravnatelj Hrvoje Hitrec kao živu i izražajnu djevojčicu pa je počela dobivati i tekstualne uloge.
"Kad bih to računala, onda mi teče 31. godina profesionalnog bavljenja glumom. No slobodnjak sam od završetka glume na ADU", kaže.
Kao slobodnjak prošla je sve, od intenzivnog rada do razdoblja bez angažmana. Radila je sinkronizacije, radio drame, snimala filmove… A kad nije bilo glume, vodila je Rock klub Praćka. "Ne bojim se posla, pa ni onih koji nemaju veze s glumom", objašnjava.
A to potvrđuje i činjenica da si je prvi posao našla kada je imala manje od trinaest godina. Njezina samohrana majka, naime, nije mogla Miji i njezinoj sestri ispunjavati baš sve želje pa je trebalo nekako nabaviti novac za one sitnice koje klincima život znače. U njezinu slučaju to je bio sladoled. "Godinama smo ljeta provodili u Grožnjanu, gdje je moja mama vodila Kulturni centar hrvatske glazbene mladeži. Sestra i ja stalno smo htjele jesti sladoled pa sam pokucala na vrata Gradske galerije i pitala trebaju li nekoga za čuvanje postava. Plaćali su jednu marku dnevno, što mi je bilo dovoljno za sladoled".
Danas zna da je uzrok bolesti možda bio u tome što je predugo stavljala druge ispred sebe. Taj je obrazac promijenila.
"Vjerujem da se sve događa za moje dobro, bilo to loše ili dobro. Vjerujem i da uvijek imamo izbor. Nedavno sam pročitala nešto što me duboko dirnulo: ‘Tko svijetli, svijetlit će. Tko mrači, mračit će.‘ I to je zaista tako. Odlučila sam da ne mogu predugo ostajati u mraku. Ipak, svjesna sam da bez mraka nema ni svjetla. Upravo zato prihvaćam i jedno i drugo, ali biram svjetlo", zaključuje.
Frizura i šminka - Do šminke i frizure za pol vure, Elena Imširović
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....