Zahvaljujući ocu koji je bio doajen te branše, grafički dizajner Luka Borčić odmalena je razvio strast prema umjetnosti i dizajnu, a danas gradi svoj put: bavi se vizualnim komunikacijama, radi kao docent na Odsjeku za medijski dizajn, a sa životnom partnericom Paolom Slavicom pokrenuo je kazališni projekt koji uskoro donosi predstavu "Snažnije polovice".
Iza svake reklame, svake naslovnice časopisa, svakog pakiranja, svakog omota knjige, pa i svakog korisničkog sučelja bilo koje web-stranice ili aplikacije koju koristimo, stoji grafički dizajner. Njihovi pogledi na svijet oblikuju način na koji ga i mi doživljavamo, upisujući svoje ideje u podsvijest ne samo aktivnih korisnika već i pasivnih promatrača.
Zagrepčanin Luka Borčić (43) jedan je od ljudi čijim smo idejama svakodnevno izloženi. Sin poznatog grafičkog dizajnera Željka Borčića, koji je stvorio neke od najlegendarnijih kampanja za Ledo i Kraš devedesetih godina prošlog stoljeća, odmalena je bio izložen dizajnu i umjetnosti, stasajući uz proces kojim se dizajn stvara. Već kao dijete igrao se u očevu studiju, promatrajući njega i njegove kolege kako crtaju i skiciraju, režu i lijepe, slažu prijelome, rade s letrasetom, fotografijom i fotokopijama pripremajući materijal za tisak. I, sasvim logičnim slijedom događaja, i sam je postao dizajner. Štoviše, priznaje, ne sjeća se da je ikada postojalo vrijeme kad je ozbiljno i pomislio da će se baviti nečim izvan dizajna i kreativnog rada.
Danas radi na nizu projekata u kojima uspješno izražava svoju kreativnost - osim što je docent na Odsjeku za medijski dizajn Sveučilišta Sjever, sa svojom životnom partnericom, kazališnom redateljicom i glumicom Paolom Slavicom, pokrenuo je Teatar Mašina igre, koji stoji iza niza predstava koje se bave osobnim temama. Njihova velika uspješnica predstava je "Važnije polovice" koja je premijeru imala u studenom 2019., a uskoro u kazališta stiže i njezin svojevrsni nastavak, "Snažnije polovice".
"Jedna je to lijepa crtica u mom portfoliju, ali i puno više od toga, koju sam izgradio sa svojom životnom partnericom. Paola je zapravo srce te mašine, a ja sam neka vrsta profesionalne, kreativne i, naravno, emocionalne podrške. Ona donosi kazalište, režiju i glumu, ja dizajn i vizualne komunikacije, a onda zajedno gradimo sve ono što je potrebno da jedna ideja postane predstava. Granica između privatnog i poslovnog gotovo da ne postoji. Ali, kada s nekime dijelite život, ideje, brige i entuzijazam, onda je možda i prirodno da se dio toga prelije u zajednički rad. Pomaže nam i to što dolazimo iz različitih profesija - ne pokušavamo raditi posao onog drugog, nego svatko donosi svoje znanje i senzibilitet", govori Luka, koji je za predstavu "Važnije polovice" radio scenografiju i dizajn.
Studij u Amsterdamu
Njegov je profesionalni put u dizajnu počeo kad je nakon završene srednje škole upisao studij vizualnih komunikacija pri Rietveld Academie u Amsterdamu, što opisuje kao vjerojatno jedno od najvrednijih iskustava u životu. Amsterdam početkom 2000-ih opisuje kao svojevrsnu meku dizajna gdje je on zaista prisutan u svakodnevnom životu, pa je znao o toj temi razgovarati s kumicama na placu ili taksistima.
U Amsterdamu je proveo četiri godine na studiju, zaista se zaljubio u struku te naučio razmišljati poput pravog dizajnera. I možda bi tamo bio i ostao da nije dobio poziv u vojsku te se morao vratiti u Hrvatsku. Iako se ponekad pita što bi bilo da je ostao u Nizozemskoj, ili se tamo vratio, kad pogleda gdje se danas nalazi, priznaje, teško mu je žaliti za tom odlukom.
Na njegovu je karijeru velik trag ostavio i njegov preminuli otac, s kojim je radio godinama, u različitim intenzitetima, a od njega je prvenstveno preuzeo ozbiljnost prema profesiji.
"Dizajn nije nešto što se radi samo kada bi ti to volio. To je posao, zanat, odgovornost prema ljudima za koje radiš, zajednici, i ako ga stvarno voliš, pomalo i način života. Zanimljivo je da sam se kao mlađi dizajner više pokušavao odmaknuti od njegova načina rada, a danas mu se u nekim stvarima svjesno vraćam", kaže Luka, koji je i dalje fasciniran očevom fazom rada za Teatar &TD i zagrebačku kulturnu scenu sedamdesetih i osamdesetih godina.
No, kada su zajedno radili, konstantno su imali neslaganja po pitanju dizajna. Luka je tada bio mlad te se smatrao progresivnijim, a ocu je pak najviše zamjerao što se toliko bavio komercijalnim dizajnom. Gledajući unazad, shvaća da je bio mlad te da puno toga nije razumio. Posebno mu je teško bilo i zbog kočnice po pitanju samopouzdanja, koja se stvarala zbog stalne potrebe uspoređivanja s ocem i njegovim radom, ali i svim ostalim ljudima koji su ga okruživali.
Pronalazak vlastitog prostora
"Danas mi je puno ugodnije nositi to prezime nego što mi je bilo u dvadesetima. Ne doživljavam ga više kao nešto prema čemu moram odmjeravati vlastiti rad, nego kao dio svoje priče na koji sam jako ponosan. A svoj prostor sam, čini mi se, ipak uspio pronaći. Sigurno su mi se neka vrata otvorila i zato što sam Željkov sin i bilo bi neiskreno praviti se da to nije moguće. Ali volim vjerovati da sam svojim radom, strašću prema struci i, možda najvažnije, odnosima koje sam gradio s ljudima pokazao tko sam i što mogu. Uostalom, prezime vam možda može otvoriti neka vrata, ali teško da vas može dugo držati u prostoriji", ističe Luka, kojeg je s vremenom počela zanimati edukacija i rad sa studentima.
Kao profesoru, puno mu je interesantnije proučavati proces kojim je netko došao do krajnjeg rezultata nego sam završni rad. Upravo trenutak u kojem student počne povezivati stvari i pronalaziti vlastiti jezik opisuje kao scenu koja mu najviše puni baterije. A povjerenje u mlade ljude - itekako ima. Pripadnike generacije Z i generacije Alpha opisuje kao one odrasle u svijetu u kojem se vrlo rano shvati da je gotovo sve oko njih na neki način proizvod, sadržaj na prodaju ili marketing. I to smatra razlogom zbog kojeg ne trpe neiskrenost, ni u kojem smislu.
"Koncentracija im je možda nešto kraća i način na koji konzumiraju informacije potpuno je drugačiji od onoga na koji smo mi navikli. Ali ne volim kada se to koristi kao argument protiv njih. Ako kao profesor znam da se promijenio način na koji mladi primaju informacije, onda je dio mog posla pronaći način kako do njih doprijeti. Ne mogu očekivati da se samo studenti prilagođavaju načinu na koji se predavalo prije dvadesetak godina - moram se i ja njima prilagoditi", objašnjava Luka, dodajući da je to jedan od razloga zašto toliko voli raditi sa studentima - stalno ga prisiljavaju da preispituje vlastite stavove.
Slobodni trenutci uz Moku
I dok im je danas možda nevjerojatno lako doći do znanja, alata, referenci i publike, Luka smatra da im je puno teže izboriti se za pažnju, a možda još i teže razviti vlastiti kriterij. Stoga, smatra Luka, potreba za obrazovanjem nikad nije bila veća, kako bi se naučilo razlikovati dobro od lošega.
U tom kontekstu, umjetnu inteligenciju ne vidi kao ozbiljnu prijetnju educiranim, profesionalnim i dobrim dizajnerima. No, ono što ga brine jest njezin utjecaj na okoliš. Ističe kako je u pitanju tehnologija koja traži golemu računalnu infrastrukturu te velike količine energije i vode.
"Možemo živjeti bez savršeno generirane slike ili savršenog algoritma. Bez pitke vode malo teže. Ne zagovaram zaustavljanje tehnologije - to niti možemo niti trebamo - ali svakako zagovaram malo opreza i zdrave sumnje", poručuje Luka.
Kad se ne bavi jednim od svojih brojnih projekata, slobodno vrijeme najviše voli provoditi u kuhinji, gdje napokon može raditi rukama, dok se glava može malo odmoriti. Uz to, uživa u gledanju serija i filmova, a na Spotifyu može provesti sate slušajući glazbu. No, ništa ne može proći bez Moke, njegova jazavčara s kojim provodi gotovo svaki slobodan trenutak.
"Idealan slobodan dan zato nema neki posebno glamurozan scenarij. Volim da počne polako, bez alarma i bez previše planova, s Mokom, naravno. Kava, duga šetnja, plac ili kupovina nečeg dobrog za ručak, kuhanje, možda grad i prijatelji, a navečer film, serija ili glazba. Nakon tjedna u kojem mi mozak uglavnom radi sto na sat, idealan slobodan dan je onaj u kojem ne moram napraviti baš ništa spektakularno. I Moka se s tim konceptom potpuno slaže", zaključuje Luka Borčić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....