Rijetko se u životu sretnu ljudi koji vas oduševe svojom energijom, upornošću, strašću i fascinantnim uspjesima kao što je to Porečanka Đurđica Orepić, naša najuspješnija triatlonka koja za nekoliko dana odlazi na Havaje gdje će 6. listopada treći put sudjelovati na Svjetskom prvenstvu u Ironmanu u Koni na egzotičnom Big Islandu. Jedina je iz Hrvatske kojoj je to uspjelo tri puta, a koliko je težak taj pothvat dovoljno govori činjenica da se na Konu uspije kvalificirati manje od jedan posto svih svjetskih triatlonaca.
I ne bi to bilo čudno da Đurđica svoje iznimne sportske uspjehe nije počela nizati nakon pedesete godine života. Danas, s punih 58, najbolja je na svijetu na All World Athlete Ironman listi za dobnu skupinu između 55 i 59 godina. Iza sebe je ostavila 1650 žena iz cijelog svijeta, neke od njih su svjetske i olimpijske sportašice i profesionalke, od kojih je većina mlađa od nje.
U ovih osam godina iza nje je deset odrađenih Ironmana, ekstremnih triatlona na kojima se pliva 3,8 kilometara, biciklira 180 kilometara i trči puni maraton od 42,2 kilometra te tridesetak Half Ironmana 70.3 (duljine 113 km). A to mogu stvarno samo oni najjači. No za Đu, kako je svi od milja zovu, to je ljubav i strast koja ju je u potpunosti obuzela i promijenila joj život.
"Nekada se nisam skidala iz štikli, tenisice nisam ni imala u ormaru, vodila sam prilično hedonistički život, putovanja i shopping su mi bili omiljena zabava, a danas ne mogu zamisliti život bez sporta", kaže nam naša triatlonka koja je u sportsku avanturu ušla sasvim slučajno, prije jedanaest godina, na jednom veselom druženju povodom Vincekova u kutjevačkoj kleti kod vinara Vlade Krauthakera.
"Priča je počela nakon cjelodnevnog druženja kada je Niko Dukan, vrsni poznavatelj bordoških vina našem malom društvancu rekao: ‘Da vi uistinu volite i imate strast za vinom koliko pričate, onda biste istrčali najljepši i najmasovniji vinski maraton na svijetu, Marathon Du Médoc u srcu Bordeauxa. Kroz tih 42,2 km prolazi se kraj 26 vinskih dvoraca, a na tom putu mogu se kušati najbolja vina iz tih slavnih vinskih podruma‘. Ostali smo malo začuđeni, ali smo nazdravili ideji i obećali da ćemo otrčati taj maraton, pa ako treba i četveronoške. Jer nitko od nas petoro prisutnih nije u životu otrčao kilometar u komadu. Ostatak društva, uključivši mog partnera Ivicu Matoševića, sutradan se te priče nije niti sjetilo, no meni ideja nije izlazila iz glave. I tako je krenulo", govori Đurđica kojoj je ta fešta stubokom promijenila život.
Krenula se i fizički pripremati pa je angažirala trenera koji joj se prvo smijao, a kada je shvatio da je ozbiljna, bacili su se na posao.
"Prvi put sam u životu kupila sportske tenisice i trenirku bez šljokica", sa smijehom govori Đurđica kojoj do tada riječ sport nije bila dio vokabulara.
No uz početničke uspone i padove te odrađeni maraton u Médocu, u njoj se rodila strast koju nije mogla, niti htjela zaustaviti. U sljedećih dvadeset mjeseci otrčala je deset maratona diljem svijeta uključivši one u New Yorku, Parizu, Barceloni, ali i one u Tasmaniji, Sajgonu i na Sjevernom polu. I od onda nije stala. U sebi je otkrila vrhunskog atletu spremnog za najveće napore, tražila je još veći izazov i pronašla ga u triatlonu, odnosno ekstremnom Ironmanu. A kada je 2013. u Poreču odlučila sudjelovati na svojoj prvoj triatlonskoj utrci, nije znala plivati kraul, a jedva da je znala voziti bicikl.
"Užasno sam uporna i tvrdoglava, i prepreke su mi izazov, a ne razlog da odustanem. Danas je to moj život u koji sam ušla isključivo zbog strasti i ljubavi, bez ikakvih očekivanja. Rezultati su mi naravno motivacija i bavit ću se time dok god će me veseliti. A mi triatlonci vam ionako nismo normalni. Dovodimo se u napore na rubu fizičke i psihičke izdržljivosti, no taj adrenalin i sreća koju osjetite u svakom atomu tijela kada utrčite u cilj i pobijedite samog sebe ne može se usporediti niti s jednom drogom", kaže.
A puno je Đurđica nanizala uspjeha, ne samo onih sportskih nego i onih životnih. S 41 godinu ostala je udovica i sama podigla troje djece, kćeri Maxin i Petru te sina Damjana, danas uspješne mlade ljude koji svojoj mami služe na čast. Najstarija Maxin prije sedam mjeseci podarila joj je i unučicu Kim Amber pa je tako Đurđica postala najbrža baka triatlonka na planeti. Svi su joj podrška u njezinom "drugom" životu, kada stignu prate je i na utrkama, a Petra koja živi u Kolumbiji, uz mamu se zarazila trčanjem i maratonima.
"Uspjela sam odgojiti divne, mlade ljude koji imaju svoj život i to mi je najveće životno postignuće. I dalje uspješno vodim optičarske radnje u Poreču i Rovinju koje smo otvorili pokojni suprug i ja, i to je posao kojim se bavim na dnevnoj bazi. Posljednjih tjedana najviše treniram plivanje, radim na tehnici jer do pedesete praktički nisam ni znala pošteno plivati. Plivanje mi je slabija strana, jako se mučim na treninzima, ali užasno sam tvrdoglava i odustajanje nije opcija. Iako ponekad nakon treninga sjednem i plačem od muke. Želim doći spremna na Konu jer plivanje u oceanu je izazov i za vrhunske plivače", ističe.
A Svjetsko prvenstvo u Koni uistinu je posebna priča. To je bez premca najteža utrka na svijetu, utrka kojoj se svi triatlonci klanjaju i u nju ulaze s velikim strahopoštovanjem. Jer uz tropske vrućine i veliku vlagu čeka ih divlji ocean s ogromnim valovima, strujama i raznim oceanskim životinjskim carstvom, pa čak i morskim psima. Vožnja na biciklu od nizina s tropskim vrućinama do planine s ledenom kišom i olujnim vjetrom kao i trčanje po užarenom autoputu bez trunke hladovine završava u mrkloj noći bez trunke svjetla.
‘‘Nije rijetkost da Ironman uzme i svoje žrtve, ali na Koni je uistinu veliko osiguranje. Osim pomalo zastrašujuće vojske tu su i glasni helikopteri koji nadgledaju utrku i sve snimaju. No nesreće se događaju. Najčešće u otvorenom moru gdje je u gužvi od dvije, tri tisuće takmičara teško uočiti nekoga tko ima problem ili se pod najezdom tuđih ruku i nogu utapa. Bila sam svjedok stravične nesreće na biciklističkom spustu u Nici na svjetskom prvenstvu u IM 70.3, kada se mlada triatlonka zabila u stijenu i poginula. Imala sam i ja raznih doživljaja. Na mom prvom Ironmanu u Mallorci na lice mi se u oceanu zalijepila meduza, no ja sam je samo strgnula i nastavila plivati dalje. Tek sam na trčanju shvatila posljedice - zatvoreno oko i opekotina preko pola lica. U Koni 2019. na spustu između vulkana, vjetar me dignuo zajedno s biciklom u zrak i mislila sam da sam gotova. Okretala sam pedale u prazno kao luda i te tri sekunde činile su mi se vječnost. Skoro nakon svake maratonske utrke pocrni mi i otpadne pokoji nokat na nozi. U Barceloni me zahvatila grupa biciklista koja je pala i povukla me sa sobom. U padu sam rastrgala lakat i ozlijedila nogu. Bilo je to na 15. kilometru, a trebalo je odvoziti još 165 kilometara i istrčati cijeli maraton. Noga je sve više oticala, na kraju se na nju nisam mogla ni osloniti, ali šepajući, nadljudskim snagama stigla sam do cilja i osvojila drugo mjesto. I to je ta neka druga dimenzija u kojoj isprobavate vlastite granice izdržljivosti, snagu za koju niti u snu ne mislite da je imate. Tjera vas neki unutarnji glas koji vam govori da možete dalje i da nema predaje iako bi najradije sjeli i plakali od iscrpljenosti i bolova. A to mogu razumjeti samo oni koji se bave Ironmanom. Pobijediti samoga sebe to je neopisiv osjećaj. Jer tijekom tih 226 kilometara najveću borbu vodite sa samim sobom", priča nam.
A cijela ta "borba" joj je lakša jer je uz nju na svakoj utrci i njezin životni partner, slavni istarski vinar Ivica Matošević. On je bodri uz stazu, razrađuje s njom taktiku, pomaže joj oko opreme i njenim uspjesima veseli se jednako kao i ona. No njezini uspjesi odjeknuli su puno šire nego što se mogla ikada i nadati.
Strast prema sportu i triatlonu donijela joj je brojne nagrade i priznanja, poput kandidature za Ženu godine, postala je ambasadorica dobre volje UNICEF-a, njezino lice nalazi se na njihovim plakatima diljem zemlje za kampanju Tisuće staza, jedan cilj... O njoj je bivša TV urednica Nevena Rendeli snimila dokumentarni film ‘‘Ironwoman‘‘ premijerno prikazan 2016., a posljednjih godinu dana Đurđica o svom "drugom" životu piše autobiografiju.
"Ono što me u cijeloj priči najviše veseli su ljudi koji mi svakodnevno prilaze, čestitaju i govore da im je moj život postao motivacija da i oni promjene neke odluke i navike u svom životu. Od starijih ljudi, djece i onih mladih poput jedne djevojke koja je odustala od studiranja pa se vratila na fakultet i diplomirala. Poslala mi je sliku diplome i zahvalila mi što je u meni pronašla inspiraciju. To su situacije koje mi natjeraju suze na oči, ali su i dodatni poticaj da i dalje radim ono što volim koliko god mi ponekad zna biti teško i sama sebi znam reći: ‘Đu, što ti sve ovo treba, lezi, odmaraj i čitaj knjigu‘. Ali za svaku veliku promjenu prvo moramo promijeniti sebe", zaključuje.