U tjednu kada se obilježava 70 godina televizije, u Gloriji smo okupili tri generacije TV ikona - Željku Fattorini, Barbaru Kolar i Doris Pinčić Guberović, a doajenka s malih ekrana prisjetila se svojih početaka i bezrezervne podrške supruga koju je imala cijeli život
„Na televiziji sam provela gotovo pedeset godina. Došla sam kao djevojčica od dvanaest godina, davne 1957., pjevajući u dječjem zboru i ostala sve do mirovine. Nastavila sam raditi najave u Dječjem programu, a u to vrijeme sve se događalo spontano, u hodu. Nitko zapravo nije imao gotov plan - ni za televiziju, ni za vlastitu karijeru. Dječji program tada se emitirao povremeno, ali kroz te rijetke emisije počeli smo se razvijati i učiti posao. Polako su se množili najavljivači, spikeri i voditelji, a televizija je rasla zajedno s nama. Nije postojao fakultet za spikere niti škola koja bi vas pripremila za televizijski posao. Sve smo učili izravno kroz rad, pred kamerama i mikrofonima. Svaki novi zadatak bio je novo iskustvo, a svaka emisija nova lekcija”, prisjeća se svojih početaka omiljena televizijska voditeljica i spikerica Željka Fattorini (81).
Ljubav s televizijom dogodila se spontano, pa joj je ostala vjerna i nakon što je diplomirala eksperimentalnu biologiju. Već tada je bila u vezi s Ivanom Fattorinijem, liječnikom s kojim je provela sveukupno 64 godine, a koji je preminuo u veljači ove godine, zbog čega joj i danas zadrhti glas kada se prisjeti bezrezervne podrške koju joj je pružao od samih početaka.
„Bila sam u gimnaziji, a on već na studiju medicine kada je počela naša ljubav. Našalio se kako je "jedan doktor u obitelji sasvim dovoljan", pa sam ja odabrala nešto srodno, također "u bijeloj kuti". Iako nikada nisam radila u struci, znanje koje sam stekla često mi je koristilo u televizijskom poslu. Lakše sam razumjela teme iz znanosti, medicine i prirodnih područja, a to mi je pomagalo u pripremi priloga i razgovora. Televizija je ipak postala moj pravi životni poziv”, govori Željka.
Prisjeća se kako suprug nikada nije bio ljubomoran što uz sebe ima poznato i omiljeno televizijsko lice, pa niti onda kada je za vrijeme rata provodila dane i noći na Prisavlju.
„Upoznala sam neke nove likove među kolegama s kojima sam dugo surađivala, dijelili smo i strah i ponos. Ali nas dvoje jednostavno smo se pronašli. Nikada se nije miješao u moj posao niti mi davao savjete oko televizije. To je bio moj svijet, a on je to poštovao. Ljudi su često do njega dolazili preko mene. Znali su reći da sam "veza za doktora". U to vrijeme naši su prijatelji imali malu djecu, a on je bio ravnatelj Klaićeve bolnice pa je mnogima pomagao. Stalno smo bili okruženi ljudima, obavezama i različitim životnim situacijama, pa je naš odnos bio vrlo dinamičan i živ. Nikada nije bio ljubomoran, ili to barem nije pokazivao, što je možda bilo i mudrije. Ja sam, priznajem, po prirodi bila ljubomornija od njega. Ali među nama je uvijek postojalo povjerenje i razumijevanje”, objašnjava.
Spikerski posao obilježio je najveći dio njezine televizijske karijere. U vrijeme kada nije bilo interneta, prisjeća se, pomagali su kolege s Radio Zagreba koji su imena, pojmove i važne datume čuvali u svojim bilježnicama. Kao posebno lijepo razdoblje pamti ono u emisijama "Dnevnik 10" i "Dobro jutro, Hrvatska". I tada je bilo važno kakav se vizualni dojam ostavlja pred gledateljima, no garderoba je bila daleko skromnija nego danas.
„Lagala bih kad bih rekla da izgled nije bio važan, ali dobili bismo tek nekoliko bluza ili pokoju jaknu, a kako sam još rasla, često sam se snalazila posuđujući odjeću od prijateljica. Nije bilo sezonskih garderoba ni velikih stilskih priprema kao danas. Morali smo dobro poznavati pravila televizije i kamere, koje boje dobro prolaze i što kamera "ne voli", poput pruga, točkica ili različitih uzoraka. To su bila važna pravila televizijskog zanata”, objašnjava. Danas joj kod novih generacija smeta brzina govora jer, napominje, zaboravljaju da pred ekranima sjede i ljudi starije životne dobi. Iako redovito gleda nove televizijske showove, Doru i Euroviziju, čezne za starim festivalskim pjesmama. Upravo su to neke od tema o kojima s bivšim kolegicama i prijateljicama, Jasminom Nikić, Vesnom Spinčić Prelog i Ksenijom Urličić, raspravlja na svojim redovitim susretima barem jednom mjesečno.
„To prijateljstvo ostalo je čvrsto i iskreno sve do danas. Iako smo već više od dvadeset godina u mirovini, redovito se družimo. Helga nas je, nažalost, napustila, ali je se uvijek zajedno sjetimo i zapalimo svijeću za nju. Svakodnevno smo u kontaktu, pratimo što se događa i, naravno, puno komentiramo televizijski program. Zato se najčešće nalazimo kod kuće, a ne u restoranima. Ta druženja uvijek se pretvore u malo slavlje, natječemo se koja će ljepše urediti stol, skuhati nešto novo ili napraviti bolji kolač, a često donesemo i neki mali poklončić”, govori Željka, kojoj su, otkako je ostala bez supruga, prijateljice golema utjeha, baš kao i djeca, Iva i Renzo te četvero unučadi.
„Kada čovjek ostane sam, tada tišina zna biti teška. Mi smo jedna pomalo staromodna, patrijarhalna obitelj, kako bi rekli moji unuci, ali u toj povezanosti ima puno topline i brige i ni za što to ne bih mijenjala. Djeca su uvijek tu i imam sve što mi treba. Sada je jedan težak period mog života, pun suza, prisjećanja na naše uspomene, rastanke, svakodnevne tuge. Teško je to sada pretočiti u riječi. Ali ako i vi jednom ostanete sami - televizija je uvijek tu - samo pritisnete gumbić i više se ne osjećate usamljeno”, zaključuje Željka Fattorini.
Željka Fattorini snimljena je u prostoru Grandiosa events
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....