Samo jedan pogled na dnevni boravak otkriva da je Maja Tanasovski (32) strastvena putoholičarka: gdje god da padne pogled stoji neki od suvenira, većina njih iz Afrike koja joj je dosad najdraža destinacija, možda i zato što se upravo tada počela baviti novinarstvom: pisala je reportaže, a kasnije radila i velike intervjue. Kako je na kraju pomirila svoj avanturistički duh s poslom u Zagrebu, koje joj je najdraže putovanje od njih 47, novinarka i voditeljica otkrila nam je ugostivši nas u svojem domu.
Kada si se počela baviti novinarstvom?
- Novinarstvom, ali u freelance varijanti, sam se počela baviti na četvrtoj godini studija novinarstva na Fakultetu političkih znanosti i to s prvim putovanjem u Afriku krajem 2010. Tada sam pisala putopisne reportaže za različite novine i časopise, dok sam na drugom, jednogodišnjem putovanju 2012. i 2013. g. radila intervjue, vodila humanitarni projekt, a iz svega su nastale i video reportaže. To mi je bila velika škola jer sam posjetila više od dvadeset zemalja: svjedočila sam i pisala o drugom valu revolucije u Egiptu, djeci ulice u Kartumu do djece vojnika u Ugandi, problema sa zdravstvom, krivolovom, raznih običaja plemena. Afrika je - sve najgore i najbolje od čovječanstva ''servirano na pladnju''.
Što ti je najdraže u tom poslu?
- Najdraže su mi priče kojima ukažeš na nepravdu, propust, pomogneš ljudima, potakneš sustav na reakciju. Volim i konstantnu jurnjavu i adrenalin, svaki dan je drugačiji i nikad ne možeš predvidjeti što će te dočekati. Uostalom, na HRT-u sam krenula od samog početka pa sam prošla sve faze: od vrćenja blesimetra drugima pa sve do ovog trenutka, kada se nalazim ispred kamere, što je vrijedno iskustvo
Jesi li oduvijek željela biti novinarka?
- Nisam, ali mislim da ništa u životu nije slučajno i da te put uvijek odvede gdje te treba, a tako je bilo i sa mnom. Mnogo toga me zanimalo: djetinjstvo sam provela s djedom kemičarom u laboratoriju, ali sam istovremeno bila i vrlo kreativna – voljela sam čitati i pisati pa bih primjerice iz zadaćnice, uz opasku konfuzno, uvijek dobivala petice. Da bih se time htjela baviti shvatila sam tek u tinejdžerskim godinama: bila sam "predivlja" i nisam dovoljno strpljiva da danima ''zatvorena'' radim na jednoj stvari. I tako sam upisala studij novinarstva, a kasnije sam upisala i jezike – Studij indologije, latinski i sinologiju, doduše nisam ih završila. Ali tako funkcioniram - imam stalnu želju za učenjem i izazovima. Uz to, novinarstvo je odličan odabir za neodlučne jer se može pokrivati stvarno široka lepeza tema. Kroz studij i putovanja sam shvatila da me zanimaju vanjska politika, međunarodne teme, ratno izvjestiteljstvo. Oduvijek me vuklo ono nepoznato, a uzor u novinarstvu su mi Christiane Amanpour, Marie Colvin…
Koji ti je bio najveći izazov dosad?
- Izazov je svaki intervju u kojem obične ljude "otvaraš" kako bi pokazali svoju ljepotu, a druge pokušavaš ogoljeti da bi došao do prave informacije. Izazov je donositi najnovije vijesti svakih pola sata u programu uživo, doći što brže do informacije i u ograničenom vremenu i formatu je iznijeti. Kvalitetno, točno i objektivno. Ta strast za potragom, za davanjem glasa onima koje treba čuti, pokazivanjem onoga što se ne vidi, a treba vidjeti. I ona klasična za kraj - novinarstvo nije posao od 8-16 sati. Novinarstvo se živi... To je posao koji moraš voljeti, odnosno zaljubiti se u njega svaki dan iznova.
Bila si princeza Zagreba, druga pratilja Kraljice Hrvatske i princeza medija, kako si se našla u tome?
- Sve se dogodilo sasvim slučajno: iz modne agencije su mi prišli u gradu i ponudili mi angažman. Tada sam prolazila kroz svojevrsnu promjenu iz djevojčice u ženu, odnosno vrlo muškobanjaste djevojčice u malo ženstveniju damu. Cijeli sam život bila tomboy, okorjela rokerica i pankerica, nosila dredove i pierceve, a štikle i haljine nisam željela ni vidjeti. Prolazila sam kroz bunt protiv šminkanja i grudnjaka, protiv svih "okova" koji zarobljavaju modernu ženu. Ipak, tada sam pomislila da je vrijeme da naučim malo ženstvenije hodati i ponašati se pred kamerom jer bi mi moglo pomoći u budućem poslu. Iako sam brzo uvidjela kako to nije moj đir, jedan od posljednjih castinga je bio taj za izbor za princezu Zagreba te kasnije izbor za Kraljicu Hrvatske. Meni je to bio jedan od načina da steknem dodatnu dozu samopouzdanja jer sam se zapravo suočavala s nelagodom i strahom, s nečim što je meni bilo potpuno strano, a i na kraju sam mami dala princezu koju je cijeli život priželjkivala.
Po čemu pamtiš djetinjstvo u Zagrebu?
- Tatina cijela obitelj je iz Makedonije, odnosno Sjeverne Makedonije, ja sam prva u obitelji koja je rođena ovdje pa sam kao dijete bila presretna jer se kod nas uvijek slavilo s obzirom na to da smo imali dva Božića i dvije Nove godine. Jako sam povezana s njima, ali makedonski nikad nisam savladala, ali ga "malku razbiram". Kao dijete sam mnogo vremena provodila s bakom Višnjom i djedom Markom, s mamine strane, i oni su mi pravi primjer iskrene ljubavi: o svemu su pričali, sve zajedno dogovarali. To je bila prava ljubav puna poštovanja i razumijevanja i divno ih je bilo gledati. S druge strane, baka Mara me uvijek vodila u svijet magije: imala je vreću punu pikula pa bi svaki put kad bih došla kod nje, odabrala jednu pikulu i gledala u nju, dok bi ona pričala priču o svijetu koji se nalazi unutar nje. I ne smijem zaboraviti svojeg mlađeg brata Marka s kojim sam se uvijek tukla, naravno iz ljubavi.
Kažeš da si bila pravi tomboy, jesi li ikad voljela ono što bi djevojčice "trebale" voljeti?
- Svi, odnosno prvenstveno tata i djed, su se nekako ponadali "bit će prvo, pa muško" i imali svoje planove pa su, kad sam ja stigla, jednostavno nastavili sa svojim planovima i sve to radili sa mnom, na čemu sam im zahvalna jer volim tu svoju mušku stranu. Igrala sam se s autićima i avionima, barbike mi nikad nisu bile jasne. Imala sam ih preko 30 jer ih je mama kupovala za svaku prigodu, ali ja bih ih spremala u vitrinu i vadila ih samo kad bi mi došle prijateljice.
Od koga si naslijedila ljubav prema putovanjima?
- To nikome nije jasno jer nitko u obitelji ne voli putovati. Njima je doma najbolje, a meni je svugdje najbolje i svugdje mi može biti dom, iako volim imati bazu iz koje odlazim i kojoj se uvijek mogu vratiti. Mislim da ljubav prema putovanjima dolazi iz moje želje za slobodom jer nikad nisam voljela pratiti protokol niti očekivanja drugih. Uskoro ću opet negdje otići, a do tada su mi, uz Afriku, u top pet putovanja Myanmar, NR Kina, Japan, Kambodža i Gruzija.
Putovanja su važan dio i tvog stana, jesi li imala pomoć kod uređivanja?
- Ne, stan sam sama uredila, naravno uz majčino ''sudjelovanje''. To kažem samo da se ne naljuti. Kod uređivanja mi je bilo najvažnije da smjestim sve te suvenire i da odiše mojom osobnošću. Vrlo sam društvena i time sam se vodila: ima mjesto za okupljanje na ručku ili večeri, šank za partyje i udoban kutak za filmske maratone. To je oaza mira i party zona u jednom. Dnevni dio je ispunjen suvenirima kako bi me svaki put kad ih pogledam odveli na putovanje. Ulaz u stan uredila sam kao da ulaziš u backstage, iza pozornice, gdje dominiraju maske, dok je velika tapeta kolodvora smještena u hodniku – tako da imam osjećaj da me samo trenutak dijeli od iduće pustolovine.
Među najdražim stvarima u stanu joj je i jastuk "Teško je biti Maja i meni jedva uspijeva" koji joj je kupila mama
Među najdražim stvarima u stanu joj je i jastuk "Teško je biti Maja i meni jedva uspijeva" koji joj je kupila mama
Koja ti je najdraža uspomena s puta?
- Najdraža uspomena s putovanja su mi luk i tri strijele, ručni rad koji je napravljen isključivo za mene. Sve je prirodno, ima kožu s dlakom od babuna, pravo perje, a drvo je premazano krvlju babuna za zaštitu u lovu, dok je u ornamente utrljan pepeo. Izradio ga je 'glava' jedne obitelji afričkog plemena Hadza, jednih od posljednjih lovaca sakupljača koji i dalje žive vrlo tradicionalno.
Koja je iduća destinacija o kojoj razmišljaš?
Razmišljam o Africi jer mi nedostaje i o Južnoj Americi, a voljela bih se vratiti u Myanmar, ali i otići negdje gdje ću se jednostavno samo odmoriti, možda Šri Lanka. Za sada još želim haračiti po pustinjama i prašumama, a Europu, fine restorane i muzeje, ću sačuvati za mirovinu.
