Facebook grupi #spasime, koju je prije dva tjedna pokrenula sa suradnicima, veoma brzo priključilo se oko 46 tisuća ljudi. Kap koja je prelila čašu i nagnala poznatu producenticu na društveni angažman bio je monstruozan potez oca koji je na Pagu, poput krpenih lutaka, pobacao svoje četvero djece kroz balkon. Srećom, djeca su preživjela, ali traume uzrokovane ovim neobjašnjivim događajem pratit će ih do kraja života. - Već godinama me muči što je nasilje sveprisutno u Hrvatskoj, u svim porama društva, glorificirano na načine koji se više ni ne primjećuju, a paralelno, dok ministrica izjavljuje da je nasilje obiteljska stvar, žrtve nasilja gube vjeru u sustav i osjećaju se same i nemoćne – rekla je Jelena Veljača. Na prosvjedu koji će simbolično početi pet do 12 bit će pročitane ispovijesti žrtava, a tražit će se i isprika ministrice Nade Murganić za kontroverznu izjavu: Tako vam je to u braku. Konkretni zahtjevi će biti izneseni na Tomislavcu. Iako je će za realizaciju nekih od konkretnih zakonodavnih promjena trebati više vremena, neke od njih je moguće primijeniti odmah. Naime, ono što je, prema riječima organizatora moguće, jest da se svi slučajevi tjelesnog nasilja i spolnog uznemiravanja kvalificiraju kao kazneno djelo, a ne prekršaj.
Prosvjed počinje za dva dana, što očekujete od njega?
Naša Vlada ima naviku «izdržati» prosvjede kao da uzimaju dah i na kratko pogledaju na stranu, a zatim opet po svom. To se pokazalo na prosvjedu za kurikularnu reformu. Smatrala bih svojim životnim uspjehom činjenicu da se doista nešto od ponuđenih promjena implementira.
U svojim zahtjevima spominjete uključivanje takozvanih ‘watchdog’ skupina. Možete li nam pojasniti o čemu je riječ?
Watchdog je neovisna organizacija koje vrši nadzor nad tijelima koja sudjeluju u postupcima provedbe zakona u različitim segmentima društva. U ovom našem slučaju, to bi konkretno značilo nadzor postupka po prijavi obiteljskog nasilja, jer, čitajući slučajeve u praksi u proteklih deset dana, shvaćamo da je upravo to gorući problem žrtava obiteljskog nasilja. Mi smo inicijativa koja postoji od 1. ožujka 2019., a iako u Hrvatskoj postoji niz državnih i neovisnih ustanova koje se time bave- očito je da ljudi nemaju povjerenja u postojeći sustav.
Istanbulska konvencija predviđa da se iz obitelji izdvoji zlostavljač. Predlažete li i vi sličnu stvar?
Mi inzistiramo na odgovoru kada će se konačno provesti Istanbulsku konvenciju u praksu, jer je ona inkomponirana u zakon. Ali opet se vraćamo na praksu. Recimo, kako je moguće da supruga župana Tomaševića, koja ga je optužila za obiteljsko nasilje, sjedi kraj njega za vrijeme svog iskaza? Kako je moguće da sud zlostavljaču dostavi adresu na koju je žrtva pobjegla od njega, a takvih primjera ima nebrojeno? Takva postupanja u potpunoj su suprotnosti s Istanbulskoj konferencijom.
Koliko je bitno da javne osobe budu predvodnici građanske borbe protiv nepravde, nasilja korupcije, seksualnog uznemiravanja?
Izuzetno je važno. Mislim da pozicija javne osobe obavezuje. Ali, moram biti iskrena- i meni je trebalo 15 godina, te 10 godina pisanja o ovakvim temama i istraživanja ovakvih tema, da bih odlučila radikalnije djelovati. Svatko ima svoje vrijeme.
Pogađaju li vas ovakve priče više otkad ste majka?
Dakako. Priča o dječaku Denisu kojeg je majka zlostavljala godinama, zatim drogirala te na koncu ubila, priča je koja me nikada neće napustiti. Susjedi su znali za to: dvoje djece joj je oduzeto. Ipak, Denisa nitko nije spasio. Denis će zauvijek živjeti u meni, iako to dijete nisam poznavala. Ovo radim, vjerujte mi, i za njega, i u njegovo ime.
Ljudi u grupu #spasime šalju različita svjedočanstva, počinju javno progovarati o svojim strahovima i proživljenim traumama. Je li sazrelo vrijeme da se napokon razbije stigma vezana za žrtve nasilja?
Apsolutno. Žrtve se i dalje srame. To je u psihologiji poznato, nije isključivo primjenjivo na naše podneblje, ali mi glorificiranjem nasilja ne radimo ništa da im kažemo jasno i glasno: Čujemo vas. Vjerujemo vam. Najveći psihološki problem kod svakog oblika nasilja jest osjećaj žrtve da je sama kriva za to.
Pojedinci koji svjedoče nasilju, bilo da je riječ o susjedima ili slučajnim prolaznicima, uglavnom ne čine ništa. Ne žele se miješati. Kako to objašnjavate? Jesu li i oni na neki način suodgovorni?
Boje se sustava. Odbijam vjerovati da su ljudi loši, indolentni, ili da ih nije briga. Ali, kada prijavite nasilje, ulazite u sistemski žrvanj koji vas većinom pretuče i ispljune. Opet, promjena tog sustava je jedini način da se išta korjenito promijeni.
Jeste li se i sami susreli s nekom vrstom nasilja u svojoj okolini?
Nažalost, jesam.
Na koji način zaštititi žrtve nasilja?
Jedino promjenom sustava koji nažalost ne ulijeva žrtvama povjerenje niti im pruža dovoljnu zaštitu.
Kakvu poruku ovim prosvjedom želite poslati našim političarima?
Ne razmišljam na taj način - naši su političari mene davno razočarali. Ni jedna postojeća opcija nije moja. Nikome od njih ne vjerujem. Zadnji krah ljevice je za mene bio kraj nade da u Hrvatskoj može postojati kvalitetna politička opcija. Ono što me zanima je da se osvijetli sustav koji štiti najranjivije - a to su naša djeca, zatim i žene kao česte žrtve obiteljskog nasilja. No, kad bih morala odabrati kratku poruku, ona bi bila: ne, to ne smije biti tako u braku, nasilje nije obiteljska stvar.
Je li nedostatak preuzimanja odgovornosti rak rana hrvatskog društva? Zašto je u zapadnoj demokraciji normalno i uobičajeno podnošenje ostavki, a kod nas je takav čin stvar znanstvene fantastike?
Apsolutno jest. Meni je to osobno nevjerojatno. Ja nisam tako odgojena.
Nazire li svjetlo na kraju tunela? Ima li pomoći današnjem društvu?
Valjda sam još uvijek dovoljno mlada da vjerujem u to.