Da će doživjeti pola stoljeća kontinuiranog izvođenja nitko nije niti pomislio 19.siječnja 1968. kada su "Stilske vježbe" premijerno prikazane u Teatru ITD. Studentski projekt nadmašio je sva očekivanja, a osobito ona zagrebačke glumice Lele Margitić (76) koja priznaje kako s nestrpljenjem očekuje svečanu izvedbu povodom velikog jubileja.
Legendarna predstava "Stilske vježbe", u kojoj s bardom hrvatskog glumišta Perom Kvrgićem glumi od 1970., 28. siječnja će svečanom izvedbom u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu obilježiti 50 godina kontinuiranog izvođenja. Predstavu je 1968. u Teatru ITD postavio redatelj Tomislav Radić po djelu francuskoga književnika, pjesnika i esejista Raymonda Queneaua "Exercices de style" iz 1947., a uz Tonka Maroevića potpisuje i prijevod i adaptaciju. Nešto što su svi smatrali da će biti samo studentski projekt nadmašilo je očekivanja odmah nakon premijere 19. siječnja 1968., gdje su Nju i Njega glumili legendarni Pero Kvrgić i njegova prva partnerica na projektu Mija Oremović koja je igrala 60-ak predstava prve sezone izvođenja. Dvije godine kasnije ulogu je preuzela Lela Margitić, kako sama kaže - na svojim glumačkim počecima kada nije znala kako će "stati uz bok" Peri Kvrgiću. U pola stoljeća koji su sada iza kultne predstave, ali i iza Pere i Lele, predstava je postala fenomen na svjetskoj razini kao najdulje izvođena predstava na svijetu s istom glumačkom postavom zbog čega je 2008. godine uvrštena u Guinnessovu knjigu rekorda. Kako se danas prisjeća početaka na kazališnim daskama, kako se slaže s 90-godišnjim glumcem s kojim dijeli pozornicu desetljećima i pada li joj teško "vježbanje" otkrila nam je Lela Margitić u intervjuu.
Koja vam je prva asocijacija na spomen "Stilskih vježbi"?
- Iskreno, imam gomilu asocijacija. To su zaista sad već uspomene i cijeli jedan život. Datum svečane izvedbe u Hrvatskom narodnom kazalištu me pomalo plaši. Uopće pomisliti da će predstava potrajati 50 godina zvuči kao nekakva šala. Na spomen "Stilskih vježbi mi se niže slika za slikom, vraćaju neki datumi, prisjećam se ljudi kojih više nema, a prvenstveno Tomislava Radića koji je za sve najzaslužniji.
Ulogu ste dobili kao zamjena Miji Oremović koja je tada bila velika zvijezda. Je li vam to bio izazov? Kako danas gledate na početak "Stilskih vježbi"?
- To mi je bila velika čast, ali sam se silno bojala i bila neodlučna. Tomislav Radić me na kraju nagovorio. Očito su im neka puno veća imena odbila suradnju pa sam ja uskočila, iako sam bila tek na početku svoje glumačke karijere. Mia je u toj predstavi bila fantastična, a ja nisam imala osjećaj da mogu stati uz bok Peri Kvrgiću, našem najvećem glumcu. Ipak, bilo je važno da predstava ide dalje pa sam se upustila u avanturu, doduše s velikim strahom i tremom.
Mia Oremović i Pero Kvrgić 1968. godine
Jeste li očekivali da će se predstava izvoditi 50 godina?
- Nitko to nije očekivao, to je bio svojevrsni eksperiment. U to vrijeme je Teatar ITD s glumcima potpisivao ugovore kojima bi im garantirao broj izvedbi. Većinom se radilo o njih 20, dok su za "Stilske vježbe" jamčili za samo njih 10, što najviše govori o očekivanjima koja su imali od predstave Sve je iznenadio meteorski uspjeh "Stilskih vježbi".
Lela Margitić i Pero Kvrgić 1970. godine
Imate li i danas tremu pred izlazak na pozornicu?
- S obzirom na to da se radi o specifičnoj predstavi koja mora biti krajnje precizna, svaka greška može uništiti cijelu konstrukciju pa je perfekcionizam njezin neizostavan dio. Od nas se traži potpuna koncentracija punih sat vremena pa trema dolazi iz bojazni da ću zaboraviti tekst, koji se u ovih pola stoljeća nije mijenjao - osim po pitanju cijene tramvajske karte. Ipak, trema je neizostavan dio našeg posla, baš kao što su i greške. Meni su se one dogodile par puta kad sam bila mlada. Tada sam mislila da ću doživjeti srčani udar jer sam usred predstave rekla "ne znam dalje", ali publika je tu moju iskrenu reakciju nagradila velikim aplauzom. To je bio trenutak u kojem sam shvatila da se neće dogoditi ništa strašno. Pero i ja si uvijek pomažemo kada jedan od nas zapne ili, pak, jednostavno krenemo dalje i ispričamo svojim riječima.
Jeste li se Pero Kvrgić i vi posvađali koji put u ovih 50 godina? Kako nakon toga stati na pozornicu? Družite li se privatno?
- Nismo nikad. Uglavnom, ne može se posvađati s Perom. Ja možda bih, ali Pero neće, ne želi trošiti energiju na to. Jako je tolerantan, ali i nas dvoje se oduvijek družimo. On je bio veliki prijatelj s mojom tetom, glumicom Ljubicom Mikuličić i njezinim suprugom, također glumcem Dragom Krčom, pa ga poznajem još iz svojeg djetinjstva.
Glumački par na pozornici 1998. godine
Može li predstava uopće dosaditi glumcu?
- Može, itekako. Koji puta mi je jako teško, ali to je naš posao. Zato su tu vježbe i probe da bez obzira na sve to uspiješ odraditi. Ipak, mnogo je ljepše kad se veseliš nego kad odrađuješ.
Može li se nakon 50 godina izvođenja zaboraviti tekst?
- Itekako. To zapravo nije zaboravljanje, već blokada, ali zato nakon svake dulje pauze, poput ove koje smo sad imali zbog blagdana, ja odem do Pere i zajedno prođemo cijelu predstavu i svaki put uvježbavam svojih deset monologa.
Scena s predstave izvedene 2012. godine
Koliko ste se vi kao glumica promijenili u tom periodu?
- Puno. Imam snimku iz 1973. pa po tome vidim. Mnogo sam opuštenija i sigurnija kao glumica, ali i kao osoba. Posao itekako utječe na čovjeka, osobito ako u njemu uživaš. Sigurno je da bih bila drugačija da se bavim nečim drugim, ali meni je gluma uvijek bila utočište od životnih nedaća. To je posao u kojem ne smiješ, ne može misliti ni na što drugo. Radila sam u Kazalištu Komedija gdje sam pjevala, plesala i glumila pa mi je to bio pravi odmah od svega što me čeka izvan kazališta.
Zbog predstave često putujete. Umara li vas takav tempo?
- Putovanja nisu lagana, ali smo navikli. S nama s uvijek ljudi koji paze da nam ništa ne nedostaje, a ja nigdje ne idem bez svoje hrane (većinom makrobiotičke), vode i tlakomjera.
Na svečanom otvorenju kazališne scene Pero Kvrgić u Delnicama u sklopu 5. Kotarfesta 2016. godine
Dugo ste plesali balet, ali je na kraju prevagnula gluma?
- Nisam imala pravu baletnu školu pa nisam mogla nastaviti, a nisam, iskreno, imala ni talenta. S obzirom na to da se nikad nisam dala iz kazališta probala sam s glumom i uspjela.
Biste li u svojoj karijeri mogli izdvojiti projekt koji vam je bio izrazito važan?
- Svakako moram izdvojiti jednu sapunicu koja mi je "uletjela" kada sam u svakom pogledu bila u teškom periodu. Radi se o seriji "Obični ljudi", emitiranoj 2006., koja mi je podigla samopouzdanje, životnu energiju, a i uspjela sam zaraditi. Istovremeno smo Pero i ja otišli iz Teatra ITD u Planet Art koji vodi Marko Torjanac, jer se bližila 40. obljetnica pa smo odlučili nešto učiniti. On je učinio sve za našu predstavu i zahvaljujući njemu će doživjeti 50 godina.
2009. godine na svečanoj izvedbi najdugovječnije predstave na svijetu u sklopu koje su dodjeljena priznanja Guinessove knjige rekorda
Glumili ste u par projekata i s kćeri Jelenom Miholjević. Kako je to funkcioniralo?
- Radile smo jedan mali kazališni projekt u Puli, a na televiziji smo glumile u serijama "Obiteljska stvar" i "Obični ljudi" u kojoj mi je ona bila psihijatrica. Na setu se taj odnos majka-kći potpuno izgubi i prevladaju neka druga pravila. Uostalom, nikad joj nisam niti bih joj davala neki savjet jer je ona odlična glumica - bolja od mene.
Dolazite iz umjetničke obitelji, istim putem su krenula i vaša djeca - kći Jelena koja je glumica i sin Pavle koji je gitarist Svadbasa i glazbeni producent. Mislite da će i vaši unuci nastaviti obiteljsku tradiciju?
- Vjerojatno hoće s obzirom na to da su im i očevi iz umjetničkih krugova: otac mojeg unuka Bartola (17) je redatelj Hrvoje Hribar, a unučice Ade (6) redatelj Dario Harjaček. Ona je premala da sada za nju govorim, ali mislim da će Bartol krenuti u taj svijet iako ni on sam još ne zna što želi.
Lela Margitić s političarkom Sandrom Švaljek i kćeri, glumicom Jelenom Miholjević
Jeste li prema svojim unucima popustljiviji nego što ste bili prema Jeleni i Pavlu?
- Blaža sam prema njima nego prema vlastitoj djeci, ali to je samo zato što imam manje energije. Ma, tko bi se s njima takvima, punim elana, mogao boriti!
Lela Margitić s unukom Bartolom na premijeri predstave Gospođa Bovary 2016. godine
Razveli ste se 1991., nakon 24 godine braka. U kakvim ste odnosima s bivšim suprugom, glumcem Borisom Miholjevićem i kako to da se niste ponovno zaljubili?
- Razveli smo se u vrlo teškim godinama, ali danas imamo dobre odnose. Svatko ima svoje probleme s kojima se bavi pa se većinom vidimo na obiteljskim okupljanjima. Nakon razvoda sam jednostavno imala previše obiteljskih problema da bih se bavila novim ljubavima i vrijeme je jednostavno prošlo. Uostalom, takva sam osoba - ne bih se više mogla zaljubiti u starosti.
Svojedobno ste pričali da se borite s autoimunom bolešću, kako ste danas?
- Skroz se povukla. Prošlo je 12 godina i više uopće na to ne mislim i ne idem na pretrage. Borim se s problemima koji muče i sve ostale - visokim tlakom i šećerom.
Tada ste izjavili da nosite perike, morate li ih nositi i danas?
- Nisam ih morala nositi, već sam ih birala za predstave. Meni je kosa inače slabija, a u to vrijeme mi je jače ispadala pa mi je najlakše, umjesto da se stalno friziram, za predstave staviti periku.
Pripremate li još nekakve projekte, kakvi su vam planovi?
Prošle godine su me zvali na audicije za neke velike uloge, ali sam sve odbila. Sada živim dan po dan i radim "Stilske vježbe". Zapravo sam u mirovini već 13 godina, ali "vježbat" ću i dalje, sve dok mogu. I Peri i meni mnogo znači što smo u ovim godinama još uvijek aktivni. Mislim da bi njega, iako je lani proslavio 90. rođendan, osobito pogodilo kada bi se predstava prestala izvoditi.
2017. godine u kinu Urania u Osijeku Pero Kvrgić je proslavio 90. rođendan