Ovdje nitko nije živio više od 30 godina, a u stan nije ulagano mnogo dulje od toga, nije naravno bilo ni uvedeno centralno grijanje, objašnjava zagrebački liječnik Boris Filipović, specijalist otorinolaringologije i subspecijalist plastične kirurgije glave i vrata. Prilično je teško vizualizirati taj derutni i zapušteni prostor o kojem govori dok se blago oslanja na šank novouređene kuhinje, s pogledom na krošnje kestena u Prilazu Gjure Deželića.
"Zidove smo otukli do cigle, parketi su bili posve truli, krenuli smo od nule i sve smo sami osmislili. Angažirali smo jednu građevinsku tvrtku i radovi su trajali pola godine", dodaje njegova supruga Sarah Filipović, također liječnica, specijalistica neuroradiologije u KB-u "Sveti Duh".
Stan od stotinjak četvornih metara kupili su mjesec dana prije zagrebačkog potresa 22. ožujka 2020. i s radovima, srećom, počeli nakon toga. Prilikom adaptacije, Sarah i Boris Filipović, inače suvlasnik Poliklinike Lohuis Filipović, napravili su sva strukturna ojačanja. Jer riječ je o stanu smještenom u vremešnoj secesijskoj ljepotici, jednoj od tri višekatnice izgrađene 1910. za tadašnju Hrvatsku banku za promet nekretninama. Sve tri projektirao je glasoviti Rudolf Lubinsky, jedan od najproduktivnijih zagrebačkih arhitekata, među ostalim, i autor stare Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu na Marulićevom trgu, danas Državnog arhiva.
Primjerice, vanjska drvenarija: prozori i balkonska vrata s ručkama od mesinga bili su praktički neupotrebljivi, izgubili su i svoju izolacijsku ulogu, ali detaljnom rekonstrukcijom vraćen im je stari sjaj. Stan je originalno bio napravljen po načelima takozvanog zagrebačkog tlocrta - inauguriranog u modernoj gradnji u prvoj polovici 20. stoljeća - s reprezentativnim prostorijama na uličnoj strani te kuhinjom, kupaonicom i djevojačkom sobom na dvorišnoj. Boris i Sarah Filipović promijenili su raspored prostorija, između ostalog jer se od onda promijenila i percepcija onog što se se smatra reprezentativnim. Hodnik na jednu stranu vodi do prostranog dnevnog boravka otvorenog prema doista reprezentativnoj blagovaonici i kuhinji, a na drugu do dječje sobe s pogledom na dvorište Likovne akademije. To je prostor za njihovu jednoipolgodišnju kćer Jurju Neru te Sarinog osmogodišnjeg sina Dinka.
A spavaća soba za odrasle nalazi se pak iza velike zrcalne površine u hodniku - gdje su i skriveni ugradbeni ormari. Na pitanje kako održavati blistavost tako velike zrcalne površine uz dvoje male djece, Sarah Filipović kroz smijeh objašnjava - konstantnim "glancanjem". Slično je i s kuhinjom, čije fronte jesu matirane, ali svejedno osjetljive na dodir.
"Prebrisala sam ih i neposredno prije vašeg dolaska", govori domaćica, kojoj je jedan studio po njenoj zamisli napravio tapetu, postavljanu na zid iznad kuhinjskih elemenata. A drveni stol i stolce s kožnatim sjedalima i naslovnom odabrao je njen suprug. Osim novih stvari, u stanu je i ponešto starih i restauriranih, ali i obiteljskog naslijeđa.
"Kuhinjski luster poklonio nam je moj tata, antikno zrcalo u dnevnom boravku kupljeno je i restaurirano, a secesijski stolić i dva stolca darovala nam je moja mama. To je u njenoj obitelji već generacijama", govori Sarah Filipović. Impoznatnu difenbahiju, čiji listovi sežu gotovo do stropa, donio je pak njen suprug, iz svojeg momačkog stana. Boris Filipović osmislio je i sustav rasvjete u cijelom stanu, koja se može dozirati uz dimere.
"Divno je kad padne mrak pa se upali svjetlo i stan dobije sasvim novi izgled", nadovezuje se Sarah Filipović. No bogatstvo njihovog doma je i obilje dnevnog svjetla koje prodire kroz velike prozore orijentirane prema jugu. Zbog toga njihova relativno tamna kuhinja izgleda zapravo vrlo prozračno i svijetlo, baš kao i masivni blagovaonski stol na kojem je uvijek vaza sa sezonskim rezanim cvijećem i tanjur sa suhim voćem i bademima.
