Rade Šerbedžija i Katarina Bistrović Darvaš u ulogama sredovječnih supružnika Marthe i Georgea savršeno uigrano više od dva sata penju se i padaju unutar destruktivne spirale psihološkog nadmudrivanja klasičnog rata spolova, u napetom rasponu između histerične zaigranosti, perverzne neurotičnosti i hinjene nezainteresiranosti, gradeći na sceni zastrašujuće opipljivu, mračnu putanju totalnog ljubavnog, bračnog i, u konačnici, ljudskog propadanja.
Već svojim naslovom, predstava "Tko se boji Virginije Woolf?" – temeljena na istoimenoj crnoj komediji Edwarda Albeeja iz 1962. – najavljuje središnji spin melodrame čiji se protagonisti ciničnim intelektualnim humorom nastoje zaštititi od neizbježne tragedije: u komadu koji ne preže od nepotrebnih verbalnih okrutnosti kako bi oslikao realnu stvarnost, put do spoznaje vodi isključivo kroz igru iluzija. Razbijanjem jedne po jedne iluzije, u eksploziji bolnih suočavanja sa životnim istinama, postupno će izgubiti svoje 'izmišljene', pažljivo građene društvene osobnosti.
Stihovi "Tko se boji Virginije Woolf?", parafraza pjesmice "Tko se boji vuka još?" iz Disneyeva crtića "Vuk i tri praščića" koja se provlači kao lajtmotiv predstave, dio su divlje bračne borbe te mržnjom pogonjene suparničke simbioze u kojoj su oboje unaprijed poraženi: na pitanje "Tko se boji života bez lažnih iluzija?".
U Ulyssesovoj novoj produkciji slavnoga predloška, dnevna soba izvanrednog profesora na katedri za povijest jednog provincijskog američkog sveučilišta i njegove supruge, dekanove kćeri, koje su u globalnu kolektivnu svijest zauvijek u istoimenu filmu iz 1966. ucrtali Elizabeth Taylor i Richard Burton, u scenografskom rješenju Stefana Katunara realistična je reprodukcija udobne dekadentne raskoši akademske intelektualne dokonosti malograđanske Amerike sredine prošloga stoljeća kojom dominiraju knjige i alkohol.
Tekst prepun izvanredno inteligentnog humora Šerbedžija isporučuje prirodno preskačući u trenu iz pasivne agresije u satiričnu zaigranost na rubu fizičkog slapsticka, dokazavši još jednom, dva dana nakon svojeg 73. rođendana, kako je riječ o istinskoj glumačkoj osobnosti koja fizički zahtjevne i emocionalno kompleksne uloge igra neposrednom jednostavnošću.
Dok alkohol teče u potocima, Bistrović Darvaš neumorno oblijeće oko čovjeka koji je epicentar svih njezinih nada i sve njezine nesreće: na trenutke savršeno lascivna, pa nemilosrdno prosta, da bi se potom u trenu pretvorila u umilnu djevojčicu željnu pažnje i ljubavi, njezina je Martha savršena moderna Gorgona, očajna žderačica emocija kamena pogleda, u čijoj se dubini skriva tek – istinska nemoć.
Provincijalna dekadentna akademska Amerika 60-ih godina prošloga stoljeća kojom se komad bavi nije izgubila čar ni aktualnost ni više od pet desetljeća kasnije; George i Martha u svojoj su nesreći savršeno moderni – nesposobnost komunikacije, nerazumijevanje, neispunjena očekivanja i cinizam razočaranosti podjednako su boljke brakova suvremenog svijeta kao i onih od prije pola stoljeća.
Provokativni, prosti i genijalni, Šerbedžija i Bistrović Darvaš kao George i Martha izazivaju istodobno sažaljenje i užas, dok se shrvani neutaživom, gotovo gurmanskom glađu za ispunjenim životom zajednički bacaju u tragičan bezdan slomljenih nada i porušenih iluzija, gradeći izvanredno uvjerljivu teatarsku posvetu nepodnošljivom paklu bračnog života, u komadu koji je neupitno redateljsko, glumačko i scensko remek djelo.
To je prepoznala i premijerna publika u tvrđavi Minor, koja je Ulyssesovu novu produkciju pozdravila oduševljenim ovacijama i aplauzom za glumce i autorski tim. Predstava je koprodukcija s Beogradskim dramskim pozorištem, gdje će premijerno igrati na jesen, a također će gostovati i u Zagrebu.
