Cijeđeni sokovi, manji bokovi.
“Da mi je ući u hlače iz srednje škole.”
“Ramena su mi uža od bokova.”
“38 nije konfekcijski broj, već broj čučnjeva koje moram napraviti.”
Sigurno si slične rečenice nekad u životu izgovorila ili barem čula od best frendice. Da nas Marilyn čuje momentalno bi vikala: “Ich wurde Krank!” Naravno da ne bi, ali bi zasigirno obolila, na kojem god jeziku bilo. Aretha Franklin bi izgovorila molitvu za naše glave (“I Say a Little Prayer”), a moja baba bi u to ime isfrigala kilo fritula.
O ukusima se ne raspravlja, ali sad će ti “tetka” reći mudrost života. Otkrit toplu vodu.
Nekad davno (čitaj jučer) sam se zamarala istim problemima. Hlače iz srednje su mi bile mjerilo “mršavosti” bez da sam razmišljala kako sam tad bila curica (mislim nikad nisam bila curica, uvijek sam bila „najvišlja“ i najjača). Slike s plaže iz 2000. god su bile cilj i motivacija, bez da sam razmišljala kako sam tada imala 5 godina. Zarin 36 je bio moj broj, ali samo na vješalici. Stoji mi i dalje hrpa odjeće i čeka da “padnem” na Zarin 36, koji je realno 12-14 na dječjem odjelu.
I kad sam pala na Zarin 34, odnosno dječji do 12mj, nisam bila sretna. Tad mi je cilj bio 4-6 mjeseci dječjeg života. Dakle… Nikad zadovoljna. Jer sreća ipak nije konfekcijski broj.
A sad otkrivenje. Šok. Prava istina.
Konfekcijski 36 nije tvoj broj samo zato što ga nose svjetske manekenke. Jer one su u međuvremenu pale na broj 34.
2000. nije tvoja godina samo zato što si infantilno slatko izgledala.
Tvoj je broj onaj u kojem si ti sretna. Onaj u kojem živiš svoju osobnost i karakter. Onaj u kojem si ženstvena (jer ti si žena, nisi djevojčica). Tvoj je broj i 32, ako si sitna i genetski tanka, a opet ženstvena. Nisu modne piste mjerilo, sreća je mjerilo.
Budite mi zato sretne curke moje. A put do sreće… E, to je već neka druga priča...
Pusa,
Paula