Vrijeme u kojem živimo puno je neizvjesnosti. Posljednju godinu dana preživljavamo tri paralelne krize: potres, koronu i ekonomsku nesigurnost. Neizvjesnost povećava zabrinutost i tjeskobu. Pratimo vijesti i kao da samo iščekujemo nove, loše vijesti. Bojimo se za zdravlje, posao, egzistenciju, doslovno hoćemo li izgubiti tlo pod nogama. Jedna od najtežih stvari je nositi se s nesigurnom budućnosti.
Nesigurnost i zabrinutost mogu potaknuti spiralu straha, negativnih očekivanja, očekivanja najgorih ishoda - katastrofe, što nas stalno može održavati u stanju tjeskobe, koja nepovoljno djeluje na naše zdravlje i na mogućnost konstruktivnog djelovanja. Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije, mentalno zdravlje je stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, može se nositi s normalnim životnim stresom, raditi produktivno i plodno te je sposoban pridonositi zajednici. Mentalno zdravlje dio je općeg zdravlja, a ne samo odsutnost bolesti.
- Kao i nakon rata, i nakon ovih događaja bit će veće brojke mentalno oboljelih. Velike su to krize - kaže dr. med., specijalist psihijatrije Slađana Štrkalj Ivezić.
Uznemirujuće misli poput “Ja sam u opasnosti, ne mogu to kontrolirati, dogodit će se najgore” normalne su nakon trauma, ali moramo probati utjecati na njih i mijenjati ih.
- Metode samopomoći su vrlo učinkovite. Kad netko krvari, znamo kako zaustaviti krvarenje, isto tako kad smo u strahu, važno je znati što napraviti da se umirimo - kaže Štrkalj Ivezić.
Tuga, razočaranje, frustracija...
Potres je događaj koji ne možemo kontrolirati. Možemo se non-stop uznemiravati, ali to ne pomaže. Pomaže nam ako stručnjaci kažu da uskoro neće biti potresa, ali to nitko ne zna. Zato treba misliti na način: ako bude, sklonit ću se, uzet ću ruksak koji sam prije spremio, savjetuje psihijatrica.
- Svatko treba vremena da se osjeća bolje, ali ljudi se s mislima trebaju umirivati, ne uznemiravati. Važno je birati misli. Ako se počnete pitati što smo mi krivi, zašto baš ja, to samo pogoršava stvari.
Nismo nemoćni pred krugom uznemirujućih misli, možemo se osnažiti, ističe. Važno je uočiti i istražiti realnost naših strahova i nefunkcionalne negativne misli zamijeniti funkcionalnim, pozitivnim mislima koje nam pomažu i prekidaju krug uznemirujućih misli koje stalno održavaju tjeskobu. Na taj ćemo način smanjiti ili otkloniti tjeskobu.
- Treba podučavati što je korisno za mentalno zdravlje, a hoće li se netko toga držati, to nije sigurno. To je isto kao sa zdravom prehranom ili pušenjem. Znate što je zdravije, a jedete li uvijek zdravo, pušite li i dalje - pita se Štrkalj Ivezić.
- U neočekivanim trenucima, neočekivane reakcije su očekivane. U tom trenu zapravo ne možemo pomoći više ni sebi ni drugima, nego na način da preživimo - kaže psihologinja Sandra Matošina Borbaš.
Objašnjava da je načeto mentalno zdravlje potresla, i doslovno i figurativno, nova situacija podrhtavanja tla, raspršivši sve one nade i želje koje smo imali 1. siječnja koji smo, većina nas, u svojim glavama označili kao početak jednog boljeg vremena. I opet se javila tuga, razočaranje, bijes, frustracija, strah.
Potres kao višnja na torti
- Kad se radi o traumi, ljudske reakcije su univerzalne za sve. Organizam ne prepoznaje je li dobro ili loše, reagira jednako i kad je potres i kad dobije na lutriji. Ono kako mi pridajemo značenje nečemu utječe na to kako ćemo reagirati. Naše reakcije ovise o tome kako smo doživjeli traumu - kaže Matošina Borbaš.
Puno ljudi živi u ekonomskoj nesigurnosti godinama, takve se stvari, nažalost, događaju često. Ljudi razvlače kunu po kunu. I pandemija ulazi u razinu krize koja nije ista svima. Pred koronavirusom imamo dojam kolike-tolike kontrole ako poštujemo epidemiološke mjere. Potres je najveći udarac na naše mentalno zdravlje, smatra.
“Potres je kao višnja na torti užasa, kad je već grozno, ajmo zakucat do kraja.”
Neko vrijeme u kojemu će čovjek biti bolje nakon traume je od šest mjeseci do godine dana od trenutka kad je prestala trauma. No, mi ne možemo reći da su potresi prestali.
“Ljudi su se počeli opuštati pa su 6. siječnja s novim jačim potresom vraćeni na početak. Ako udari danas, opet smo na nultoj točki. Taman su se nekako počeli opuštati nakon zagrebačkih potresa u ožujku i sve se vratilo. Ljudi su retraumatizirani. Obrambeni mehanizmi u tijelu su trajno načeti. Ima zgodna usporedba s gumom za gaće koja ide u metraži. Naš organizam ima obrambeni adaptacijski sindrom. Kao kad razvlačite gumu, a ona se vraća. Sve dok je previše ne upotrebljavate i ona više nema elastičnost - objašnjava Matošina Borbaš.
Neki se na teške situacije zamrznu, očajavaju, ljute... Nekome je kriva država, Bog, sudbina, uvijek se netko nađe.
Ekstremne reakcije vidljive su u ponašanju ljudi kao grupe - od hitanja u potresom pogođena područja da bi se pomoglo i pružila podrška, donijeti hranu, potrepštine, grijalice… kao izraženo prosocijalno ponašanje; pa do hitanja na društvene mreže osuditi sve koji su uključeni u pomoć jezikom mržnje, prigovorima, podcjenjivanjem.
Mi ljudi imamo potrebu znati kraj nečega, pitamo se kad će prestati potresi, kad će završiti korona.
- Viktor Frankl je dobro rekao u svojoj terapiji, ako stavite datum kraja nečega što iščekujemo, a to se ne dogodi, nakon toga ljudi potonu. Evo, ja sam vrlo optimistična po prirodi, a dosta mi je, nestrpljiva sam i živčana.
Rokovi su, smatra psihologinja, kontraproduktivni. Ideja je živjeti jednom i sad.
“Živimo danas najbolje što možemo. I onda ćemo možda nakon mjesec shvatiti da smo skupili dobar mjesec. To je odlično.”
Traži se od struke da kaže i uputi nas sve što učiniti i napraviti da se osjećamo bolje. Najbolje uz pomoć nekoliko savjeta, neki hodogram aktivnosti u pet ili možda deset točaka, kojih se možemo držati i biti bolje, navodi.
“I sama čitam i gledam te savjete, tražeći možda neki za koji ne znam, koji mi je promakao, a koji bi ovu nestabilnu situaciju učinio lakšom i podnošljivijom. Odraz je to naše velike potrebe za kontrolom situacije, koja nije pod našom kontrolom. Nažalost, takve prečice nema - ističe Matošina Borbaš.
Dodaje da brojne ideje i savjete kako se nositi s krizama shvatimo kao švedski stol - isprobajte sve što vam se čini OK, a nastavite koristiti ono što vam se pokazalo ukusno i djelotvorno.
Tableta neće riješiti problem
Većina ipak ima kapacitete nositi se sa stvarima koje nam se događaju.
“Mi smo vrsta koja je nastala u puno groznijim uvjetima. Moglo bi se reći da smo se malo razmazili. Kad krene nalet panike i straha, anksioznost, ljudi postaju netolerantni na loše osjećaje. Misle da stalno trebaju biti sretni, mirni, opušteni i često u protivnom posežu za tabletama za smirenje. Kao da nemaju povjerenja u sebe. Tableta pomogne da prehodaju prve dane, ali treba biti jako oprezan s time. One neće riješiti problem, nego odgoditi njegovo rješavanje.”
Matošina Borbaš savjetuje da duboko udahnemo i rješavamo jedan po jedan problem. Nekome je dovoljan i dobar prijatelj da ohrabri, da vidi da ima sposobnost nositi se s krizama. Ako to nije dosta, psiholozi i terapeuti dobro dođu da presložimo probleme u glavi.
- Vratiti život u svakodnevicu sada je iluzorno očekivati ako na to vraćanje gledamo kao na postupak koji ima svoj početak i kraj. Područja koja su ostala očuvana od potresa i oni ljudi koji imaju svoje kuće i bližnje kraj sebe, taj će proces lakše i jednostavnije odraditi, iz objektivnih razloga. Vratiti se u svakodnevicu nekim ljudima će sada predstavljati cilj koji je nedohvatljiv. Ali, kao i sve u životu, moramo k tom cilju krenuti malim i jednostavnim koracima.
Zamršen je put do povratka u svakodnevicu - nekome je taj put kraći, nekome dulji. Ali imajmo na umu da je to put, znači njime hodamo, korak po korak. Možemo ga prijeći polako, možemo ga pretrčati. Ono što je važno jest da se većinu vremena krećemo (ponekad moramo zastati i doći do daha, ali nakon toga možemo dalje). Meni osobno jako puno pomažu u teškim trenutcima stihovi Gibonnija ‘Hodaj, nebo strpljive voli, hodaj, možda se ipak sve u dobro pretvori’ - govori Matošina Borbaš.
Zbog izrazite razine uznemirenosti koja prati stres, ona se prenosi i na noć te izaziva pojačanu pobuđenost mozga, što utječe na spavanje. Zbog toga sve više ljudi loše spava.
Nesanica je jedan od najčešćih simptoma reakcije na stres i jedan od najraširenijih simptoma poremećaja mentalnog zdravlja koji se javlja kod različitih mentalnih poremećaja.
Dok se borimo zaspati, naše misli postaju uznemirujuće, uporno mislimo da ne možemo zaspati i unaprijed prognoziramo da nećemo spavati, da ćemo se samo mučiti… Uz pomoću prekidanja začaranog kruga uznemirujućih misli, možemo poboljšati spavanje. Prva stvar koju morate učiniti je identificirati misli koje prolaze kroz glavu.
Nemojte biti opterećeni snom od osam sati, nemojte gledati na sat i uznemiravati se jer još niste zaspali. I imajte na umu da uobičajeno nesanica nema katastrofalne posljedice: sljedeći će dan biti teži, međutim, neće biti katastrofalan, možda ćete osjetiti pospanost, ali većinu vremena ćete biti budni, navode u prilogu časopisa Medix u preporukama pod nazivom “Zaštita mentalnog zdravlja u krizi: stres, tjeskoba, strah - Postupci osnaživanja i samopomoći, postupak umirenja uznemirenih osoba”.
Danijela Štimac Grbić, dr. med. specijalist javnog zdravstva, kaže da iako su brojke hospitalizacija posljednjih mjeseci smanjene, jasno je da je mentalno zdravlje Hrvata u velikoj krizi. Zbog kovid-krize bolnička statistika nije pokazatelj stvarnog stanja jer ljudi izbjegavaju dolazak u bolnicu zbog pandemije, a nema dnevnih bolnica. Ako pacijent nema kompjutor, onemogućene su mu i online terapije.
Velik porast hospitalizacija
- Službe za mentalno zdravlje imale su povećan broj telefonskih poziva i to vrlo značajno nakon potresa. To je akutni stres koji čovjek ne može kontrolirati i nesigurnost je veća. S koronavirusom je stanje ipak malo lakše jer čovjek koji je zabrinut, ako provodi epidemiološke i higijenske mjere, misli da može utjecati na obolijevanje - kaže Štimac Grbić.
U posljednjih 20 godina u Hrvatskoj imamo trostruko povećanje hospitalizacija zbog depresija i sličnih stanja koja su zahtijevala promptne reakcije.
Problem je to što se mentalni poremećaji slabo otkrivaju na primarnoj razini zdravstvene zaštite. Čak 80 posto hospitaliziranih pacijenata prvi put dolazi na hitni prijem zbog mentalnih poremećaja. To je apsolutni pokazatelj da rano otkrivanje ne funkcionira i da je potrebno puno uložiti u reorganizaciju sustava.
Vrlo je važno da se ljudi međusobno osnažuju i pomažu, npr. slična socijalna grupa ili osoba sa sličnim problemima, a koji su uspješno prevladali problem. Važna je destigmatizacija, osnaživanje da se ljudi s problemima udruže i artikuliraju zahtjeve, treba osnažiti primarnu zdravstvenu zaštitu na rano prepoznavanje blažih poremećaja.
- Svima se nama može dogoditi da na situaciju reagiramo na neodgovarajući način. Nitko za sebe ne može reći: ja sam stabilna osoba i čitav život ću ostati stabilna. Ljudi se moraju učiti kako se nositi kroz život sa stresom, postoje razne metode kako se bolje nositi s tim situacijama. Vještine nošenja sa stresom mogu se naučiti. Tehnike disanje netko bi trebao od osnovne škole - kaže Štimac Grbić, koja je i sama osjećala strah nakon zagrebačkog potresa. Kuća joj je pretrpjela štete.
- Do 28. prosinca nismo imali grijanje, a 29. prosinca je bio drugi veliki potres. Kad znate da živite u kući koja nije sigurna, nije lako. Puno su mi tada pomogli razgovori s kolegama i tehnike relaksacije i fokusiranje na obavljanje svakodnevnih aktivnosti. Puno mi je značilo što je cijela obitelj bila zajedno kod kuće. Prijateljska podrška također je iznimno važna. Dobivala sam brojne ponude da se preselim dok sve ne sredimo. Tada shvatite kako su ljudi najveća vrijednost, socijalna kohezija je najvažnija determinanta zdravlja i ono što nas međusobno jača - kaže Štimac Grbić.
Prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, klinički psiholog i psihoterapeut, kaže da odrasli uz sve svoje teškoće moraju imati na umu da će djeci teške okolnosti padati uglavnom onoliko teško koliko padaju roditeljima.
- Mnoga djeca razvijaju znakove anksioznosti, depresivnosti, posttraumatskog stresa, procjenjuje se primjerice da će 20-30 posto djece imati takve simptome samo povezano s potresom, da ne spominjemo sve druge okolnosti. Iako je stručna pomoć dosta dostupna, najbolji pomagači, posebno u ovim akutnim periodima, upravo su roditelji”, navodi.
Djeca, roditelji i obitelji imaju određenu otpornost, a to znači da, iako im je sada teško, što je jedino normalno i prirodno, to može proći i za većinu će uz njegujuće i podržavajuće obitelji i proći bez znatnih posljedica - objašnjava Buljan Flander.
Potičite empatiju kod djece
Dodaje da je ovo godina u kojoj se moramo odreći imperativa savršenstva i usmjerenosti na postignuća, držati posložene granice, prioritete i vrijednosti koliko god možemo i dati najbolje od sebe da prije svega preživimo, a uspjeh je na drugome mjestu. “Naša djeca možda i nisu naučila sve predviđeno školsko gradivo, ali su naučila vrijedne lekcije o zajedništvu, solidarnosti, empatiji.”
Kao odrasli, često imamo potrebu djecu zaštititi od svega negativnog, pa tako i od neugodnih emocija, što nije moguće, niti bi bilo dobro. Upravo kroz teška iskustva djeca mogu naučiti prepoznati i adekvatno izraziti svoje emocije, strategije suočavanja, mogu naučiti vrijednu lekciju da su roditelji tu uz njih i da ih jednako vole, bez obzira na sve druge promjene i nesigurnosti u svijetu oko nas. Zato ne treba djeci govoriti da ne plaču, da se nemaju čega bojati i slično. Time se neće prestati loše osjećati, samo će u tome ostati sama.
- No, ako dijete stalno strašimo ne bismo li utjecali na njegovo odgovorno ponašanje, riskiramo da se desenzitira na takve informacije, kao što nam se svima kao društvu dogodilo primjerice sa scenama nasilja. Djeca, a posebno mala djeca, mogu vrlo intenzivno proživljavati strahove, primjerice gledajući često scene potresa na TV-u mogu misliti da se događa upravo sada, u blizini, da je puno više kuća srušeno nego što jest… Ili primjerice ako djetetu kažemo da ne smije zagrliti baku da je ne ubije, dijete može početi osjećati krivnju i odgovornost za stvari na koje zapravo nema utjecaja. Puno je produktivnije pozitivno poticati empatiju, primjerice tražiti i lijepe vijesti, poput primjera dobrote, pomaganja i solidarnosti u nevoljama ili reći djetetu da baku čuvamo ako se ne viđamo uživo neko vrijeme nego online - preporučuje Buljan Flander.
