Pjevač, fotograf i ugostitelj vodi nas slikom i riječima na dalmatinski otok koji odiše ljepotom, mirom i autentičnošću te otkriva mjesta gdje najradije snima, odmara se, partija i kupa skriven od tuđih pogleda.
PRVI DOLAZAK
Sjećam se kao da je bilo jučer. Mama, sestra i ja na Petru Hektoroviću. Trajekt plovi kao da mu se ne žuri, putovanju nikad kraja, sestra i ja jedemo kajganu u sendviču. Bio sam peti razred osnovne škole. Odsjeo sam u Komiži, u kamenoj kući, kod none od obiteljske prijateljice. Sjećam se da sam u jednom trenutku rekao: “Ej, Komiža je moje mjesto.” Zvučalo je kao usputna dječja izjava, ali očito je bilo puno više. Mogu si i danas prizvati taj osjećaj. Bio sam premlad da racionaliziram, ali očito dovoljno otvoren da prepoznam dušu i bilo Komiže. Godinama kasnije, imao sam koncert za glavnu komišku feštu, bilo je to prije petnaestak godina. To je bio trenutak kad se onaj osjećaj iz djetinjstva samo potvrdio. Znao sam da s Visom nije gotovo.
ŽIVOT IZA KULISA
Privukla me autentičnost. Vis je jedno od rijetkih mjesta koje ne pokušava biti nešto drugo. Nema potrebe da se prodaje. On je takav kakav jest - tvrd, prkosan, ali i nekako nježan prema onima koji ga poštuju. Taj tempo otoka me s godinama dosta oblikovao. Mogu reći čak i promijenio. Od početka sam se osjećao opušteno i lagano s obzirom na to da dolazim iz svijeta gdje se sve odvija na pozornici. Ovdje je sve nekako iza kulisa i baš zato mi je sve nekako stvarnije. Bistro Fabriku otvorio sam 2013. Sasvim slučajno, bez plana i kalkulacije, s dvoje ludih prijatelja bacio sam se na glavu u ralje ugostiteljstva. Volim reći - Bog lude čuva. Drugi restoran, odmah pored bistroa, Fabrika Pizza & Pasta otvorili smo 2020. U vrijeme kad su mnogi zatvarali vrata. Nama je to bio znak da možda trebamo otvoriti nova. I, evo, danas mogu reći da se naša ludost isplatila. Uživamo u plodovima našeg dugogodišnjeg rada, u svakom trenutku provedenom u Fabrici, a vjerujte mi, bilo ih je nezamislivo prekrasnih. I bit će ih još. Da mi je netko prije trinaest godina rekao da ćemo danas biti tu gdje jesmo, teško da bih mu povjerovao.
“POMALO” TEMPO
Na Visu sam od kraja travnja do kraja listopada, šest mjeseci godišnje, s tim da svako toliko odem na svoj koncert gdje se super provedem i vratim. Može li bolje? Komiža je moj drugi dom. Sezona, naravno, diktira puno toga, ali nije to samo posao, imam prostora i za uživanje. Ipak sam ja pravi horoskopski Lav, sve može, ali uvijek se treba naći i vremena za sebe i svoje užance. Dolje mi se promijeni čitav ritam života, puno više vremena provodim vani, u kući gotovo samo prespavam. Čitave dane sam u Fabrici ili oko Fabrike. Dolaze mi prijatelji, obitelj, psi, bude veselo, ima nas na sve strane. Iako mi je, moram priznati, najdraža predsezona. U travnju i svibnju još je tiho, sve se tek lagano budi. Priroda je nestvarno lijepa, boje, mirisi, ljudi ko’ gušteri lagano izlaze iz svojih domova, a meni baš taj “pomalo” tempo savršeno odgovara za planiranje, stvaranje i pripremu za nadolazeću sezonu, jer kad te lupi sezona po nosu, nema više mira.
FOTOGRAFIJE S DUŠOM
U fotografiju sam se zaljubio prije petnaestak godina, kad sam shvatio da sve što gledam promatram kao kadar. Tada sam kupio svoj prvi Canon i ponio ga na putovanje u New York. Od tada se ne odvajam od kamere. Trenutno sam više u analognoj fotografiji. Fotografiram najviše svojom Leicom M6. Sve fotografije Visa za ovu priču snimio sam tim aparatom. Analogna fotografija me tjera da stanem, da razmislim, da osjetim trenutak, a onda ono iščekivanje, kakve fotke će ispasti. Nema do analogije. Posebnu dušu imaju te fotografije. Gdje na Visu snimiti videospot? Teško pitanje, ali i lako. Kadar je dobar gdje god da okreneš glavu. Na svakom koraku možeš pronaći nešto zanimljivo. Hoćeš stablo stare masline ili rogača, hoćeš socijalističku zgradu, vojni tunel, prekrasnu uvalu, zvjezdano nebo, netaknutu prirodu, zanimljive ljude... Ipak, prvi na popisu bio bi mi Brusnik. Tu možeš snimiti romantičnu priču dvoje ljudi, tragičnu priču nasukanog broda, može glumiti neki planet u galaksiji koju još nisu otkrili... To mjesto jednostavno nosi snagu. I vizualnu i energetsku.
ROBINZONSKA PLAŽA
Vis je prepun skrivenih bisera. Uvijek zamišljam da sam tamo neki Amerikanac i da se prvi put nađem na Visu. Mislim da bih padao u nesvijest od ljepote na svakom koraku. Iako nisam neki tamo Amerikanac i dolazim na Vis skoro pola života, još se ne mogu naviknuti na ljepotu otoka. Uvijek me iznova šokira koliko je lijep i divlji. Uz već poznate plaže Stinivu, Srebrnu i Stončicu, postoji na desetke prekrasnih uvala, ali i mjesta koja nisu na moru. Jedna od najljepših uvala mi je Duboka. Intimna uvalica, gotovo nikad nema nikog, možete se kupati i goli ako vas je volja. Vela Smokova je prekrasna robinzonska pješčana plaža između Milne i Rukavca, do Crvenih stina morate malo planinariti, ali se isplati. Osjećaj je kao da ste došli na Mars. Brusnik, mali vulkanski otok nasuprot Komiže, za mene je čudo prirode. Sam pogled na njega djeluje hipnotički. Tamo je sve crno, golo, tiho, osjećaj bez vremena i prostora. Onda stare kamene staze između Podšpilja i Marinje Zemlje, koje su zarasle i potpuno neturističke. Dračevo Polje, s pogledima na loze i more. Zaglav, uvala s bijelim pijeskom, i Taleška mala - skrivena, čista, tiha. A pogled s najvećeg vrha, s Huma pri zalasku sunca - to je trenutak kad sve stane. I, naravno, preporučio bih i Komižu zimi, kad sve utihne i vrati se sebi. To je doista poseban osjećaj.
MORE SPERE SAV UMOR
Bioritam mi je potpuno drugačiji nego u gradu. Budim se dosta rano, prirodno - bez alarma. Dan počinje kavom, šetnjom, laganim trčanjem ili jogom. E, tek nakon toga mogu među svit. Moja “autistična” faza time završava. Većinu dana provodim u Fabrici. Ujutro nam je obično ludnica od gužve, a onda već nakon obida mogu razmišljat di ću se ić bacit u more. Ne može proć ni dan da se barem ne smočim na pet minuta. Nakon toga si drugi čovik, možeš sve ispočetka, more spere sav umor. U Komiži sam prošlo ljeto napisao i većinu pjesama za svoj nadolazeći kantautorski album, tako da očito ima nešto i u toj ludoj kreativnoj energiji koja je prisutna na otoku. Nastojim leći što ranije, ali naravno da to nije uvijek moguće, naročito u špici sezone. Tu i tamo se i zapartija, što je sasvim normalno kod nas mladih. Da se malo našalim. Summa summarum, našao sam jedan krasan balans između posla i uživancije, ničega previše, ničega premalo, amantaman. Eto, otkrio sam vam i naziv jedne od pjesama s nadolazećeg albuma. Kad ne radim, treniram, plivam, ronim, komponiram, fotografiram, čistim kuću ili, ako su pasje vrućine, ne radim ništa. Ležim ispod klime i pravim se da me nema. Nazovite me 1. kolovoza pa vidite hoću li vam se javiti.
RONJENJE KAO MEDITACIJA
Za mir mi ne treba puno - ostanem kod kuće, tamo mi je najljepše. Ili zaronim, to mi dođe kao meditacija, vakuum, preporod, čišćenje. Ponekad odem sam s fotoaparatom i bilježim trenutke, to me strahovito odmara. A ponekad samo sjedim i slušam more. To mi je dovoljno. Volim balans. Više mi paše mir, ali kad osjetim potrebu za energijom, dobro se isplešem u jedinom disko-klubu na otoku, na komiškoj plaži Kamenice. Napunim baterije i vratim se svom uobičajenom ritmu. Družim se s ekipom iz Fabrike, ali mi često dolaze obitelji i prijatelji. Moram priznati da mi je društveni život na Visu baš na zavidnoj razini, ali zato je zima na kontinentu potpuno suprotna, čišćenje i povlačenje u sebe. Tada najviše volim provoditi vrijeme kod kuće ili negdje otputovati gdje mi je sve novo, za to uvijek imam dobar apetit.
FRIŠKE SRDELE TETE VINKE
Nastojim se hraniti zdravo i balansirano. Imam već neke svoje šprance i rituale po pitanju hrane. Nastojim ne odskakati puno od svog zimskog režima. Znam, ljeto je, svi se opuste, opustim se i ja, ali ne previše jer ono što su nekome ljeti dva-tri tjedna opuštanja, meni bi u prijevodu bilo šest mjeseci. Sva sreća da volim povrće, voće, zelenjavu u neograničenim količinama i ribu. Najdraža litnja spiza mi je kada teta Vinka ispeče friške srdele od kojih napravim sendvič s prepečenim bijelim vulgaris kruhom i maslinovim uljem. I njezin brujet je najbolji na svitu. To je za mene okus lita - okus Komiže. Vis se, naravno, promijenio. Više je turista, više je ponude, više očekivanja. Ali, još uvijek ima tu svoju srž koju nije izgubio po putu. Mislim da autentičnost ne nestaje sama od sebe, nego kad je ljudi prestanu njegovati, a tu je na otoku itekako njeguju, zato se sve više ljudi i vraća. Autentičnost i dalje postoji, u ritmu otoka, u detaljima, u duhu koji nose mještani. U netaknutoj i divljoj prirodi, u tome što možeš u bilo kojem trenutku pobjeći i sakriti se da te nitko ne vidi. Dok god bude čuvao svoju divljinu i prkos, bit će Vis, takav kakav jest. Jedan i jedini.
ODREDIŠTA KOJA SU MI OBILJEŽILA ŽIVOT
Split - tu sam rođen, to je moj temelj. Zagreb - grad u kojem sam se formirao kao mlad čovjek, gdje sam odrastao i profesionalno i osobno. Vis - otok na kojem sam pronašao svoj unutarnji mir i koji mi je pokazao koliko ljepote ima u jednostavnosti života. New York - grad u kojem se osjećam da pripadam. Baš mi je legao. Cijelog sam prošao nekoliko puta biciklom i to bih savjetovao svima koji tamo putuju. Definitivno najbolji način da upoznaš grad.
NAJDRAŽE ZEMLJE I GRADOVI
Vijetnam me oborio s nogu. Energija, kaos ulice, hrana, ljudi, sve ima smisla i sve ima svoju svrhu. San Francisco je grad u kojem sam osjetio neviđenu slobodu. Tamo mi je sestra živjela šest godina pa sam ga imao prilike vidjeti iznutra. Grad koji diše raznolikost, multikulturalan prekrasan, klima za poželjeti, slična onoj u Splitu. Prošlo ljeto sam bio u Kolumbiji, što mi je bio prvi posjet Južnoj Americi. Cartagena je prekrasna, naročito stari dio grada koji vrvi šarenim kolonijalnim kućama. Na svakom kantunu ulični svirači, plesači salse i cumbije. Medellin je priča za sebe: grad koji je bio sinonim za nasilje i Pabla Escobara danas je fenomenalan i pun mladih ljudi. Comune 13 mi je bilo jedno od najjačih iskustava - cijeli kvart je pretvoren u galeriju na otvorenom, ulična umjetnost na svakom koraku, klinci plešu hip hop. U Bogoti sam proveo samo jedan dan, otoci San Andres i Providencia su pravi karipski biseri. Prvi put sam se okupao u tirkiznom moru i ronio s morskim psima. Jednu Novu godinu sam dočekao u Sahari, to je bilo izvanzemaljsko iskustvo. Piramide u Gizi su fascinantne, a fascinirala me i Petra u Jordanu - imaš osjećaj kao da si dotaknuo nešto iskonsko i sveto. Volim i Dahab u Egiptu, gdje idem roniti s prijateljima. Roni se tijekom cijele godine jer je temperatura mora skoro uvijek jednaka. Kad zaroniš u Blue Hole, kao da ulaziš u neku drugu dimenziju.
POSLJEDNJA DESTINACIJA KOJA ME ODUŠEVILA
Kopenhagen. Sve nekako funkcionira, ali bez buke. Hrana nestvarna. Ljudi tihi, ali otvoreni i topli. Grad koji je baš nekako savršeno izbalansiran. Prekrižio sam i još jednu stvar s bucket liste: jeo sam u Nomi i ispunila je sva moja očekivanja. A to znam po zvukovima koje ispuštam dok degustiram neki slijed. Da me ne vidiš nego samo čuješ, pomislio bi da se seksam. Ali, kažu da je Kopenhagen najbolje posjetiti ljeti, tada grad živi u punom smislu te riječi. Prijatelj koji već dugo živi i radi tamo rekao je da je ljeti toliko dobro da ga se treba nagovarati da dođe kući u Hrvatsku na godišnji odmor.
ODREDIŠTE O KOJEM MAŠTAM
Jako bih htio u Japan, ali želim tamo provesti barem mjesec dana. Toliko je toga što bih htio vidjeti i isprobati. Nepal - zbog prirode, visine, tišine koja liječi. A i Mount Everest mi je fascinacija još od djetinjstva. Za početak base camp.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....