Ako ste dosadna osoba, bit će vam dosadno i u New Yorku, govori Danijela Dvornik otvarajući vrata svoje kuće u Sutivanu, mirnom mjestu na otoku Braču gdje su Dvornikovi godinama ljetovali. Danijela ondje živi od preklani, a nedavno je potpuno preuredila 70 četvornih metara stambenog prostora.
"U Zagrebu sam provela više od polovice života, brojne me uspomene vežu za njega. Ali život u metropoli postao je naporan. Otkako se Ella s obitelji preselila u Istru, više me ništa nije vezalo za Zagreb, a pandemija i potresi ubrzali su odluku o prodaji stana u Vrapču u kojem sam s Dinom i Ellom provela 20 godina. Bilo je teško prodati to mjesto puno uspomena, no život ide dalje i ne treba biti zarobljen u prošlosti. Prelomila sam to u glavi ", govori Danijela. Svaki kutak kuće u Sutivanu podsjeća je na supruga, legendarnog glazbenika Dina Dvornika koji je preminuo prije 13 i pol godina.
"Adaptacija je trajala punih pet godina, jer se nisam željela kreditno obvezati pa se radilo u fazama. U uređenju interijera mi je pomogla sestra, arhitektica Ana Kuljiš, koja savršeno poznaje moj ukus. Sve je prilagodila mojim životnim potrebama: primjerice, ljeti se terasa pretvara u veliki dnevni boravak s kuhinjom", otkriva Danijela.
Nije, kaže, bila ni svjesna koliko joj je nedostajao život s pogledom na zalazak sunca, uz miris mora i zvuk crkvenog zvona.
Ostvarila si je i dugogodišnju želju kupivši u blizini polje za uzgoj voća i maslinik, što je bila prva investicija nakon prodaje stana u Zagrebu. Igrom sudbine pronašla je baš onakav o kakvom je sanjala. Bio je, doduše, malo zapušten i najprije je trebalo raskrčiti divlje raslinje te “osloboditi” masline i voćke od drača. A onda je obula gumene čizme, navukla radne rukavice i krenula gnojiti zemlju, podrezivati grane...
"Ništa mi ne izaziva toliko uzbuđenja kao taj komad zemlje na kojem sam zatekla 50 maslina, a posadit ću ih još 10. Tu je i 10 smokava, jabuka i kruška, a u planu mi je sadnja višnje, trešnje, šipka te još nekih mediteranskih voćki. U vrt odlazim svaki dan, jer ga moram zalijevati dok ne uvedem sustav navodnjavanja. Čitam, učim, istražujem i uživam u radu u polju koji na mene ima svojevrsni terapeutski učinak. Uz to, primijetila sam da u posljednje vrijeme radije kupujem vrtni alat nego garderobu. Nedavno sam naručila i povišene gredice za uzgoj povrća", nastavlja Danijela, prkoseći predrasudi da je život na otoku izvan ljetne sezone monoton.
Prema zadnjem popisu stanovništva, u Sutivanu živi nešto manje od tisuću stanovnika, no taj broj neprestano raste jer su mnogi, baš poput nje, uvidjeli prednosti života u manjoj sredini.
"Imam svoju ekipu mještana, ali i 'pridošlica', među kojima su mnoge udovice poput mene. Žene su samostalnije od muškaraca i, iskreno, samoća im lakše pada. Mi se družimo u polju, šetamo po Braču, svako malo netko organizira ručak ili večeru... Prednost je i to što živimo blizu jedna druge i sve se dogovorimo za pet minuta. Dobro smo organizirane i stalno smo u pokretu, na svježem zraku... Osim toga, trajekt do mog rodnog Splita polazi svakih sat i pol, što koristim kako bih otišla u posjet roditeljima, da obavim veću kupovinu, odem u kino", kaže Danijela.
U osam kilometara udaljeni Supetar odlazi pak tri puta tjedno, i to u teretanu. Ondje vježba s trenerom Franom Radočajem, a zahvaljujući njemu i savjetima nutricionista učvrstila je svoje tijelo i dovela se u formu. Disciplinirano trenira više od desetljeća pa ulazak u menopauzu, kaže, nije ni osjetila. I njezini pratitelji na Instagramu - kojih ima više od sto tisuća - šalju joj poruke motivacije kada objavljuje fotografije iz teretane.
Društvene mreže koristi i za poslovne suradnje koje su joj, uz Dinove autorske i izvođačke tantijeme, dodatni izvor prihoda.
Baš kao i njene rukotvorine Reebawish koje prodaje galerijama. Oduvijek, ističe, ima potrebu kreativno se izražavati, a jednoga ljetnog dana u Sutivanu - kad joj je zaprijetila dosada - počela je skupljati kamenje na plaži. Potom ga je počela oslikavati akrilnim bojama, tuševima i markerima i tako su nastale njene “ribice”.
U prikupljanju kamenja često joj pomažu i njezine unučice Balie Dee i Lumi Wren.
"Često odlazim svojoj kćeri Elli u Istru, a uživam i kad mi ostavi unuke na čuvanju. Nas tri imamo svoj ritam, a funkcioniramo kao švicarski sat, jer volim red i disciplinu. Djeci valja postavljati granice i koncept strogoće je dobar ako se nikoga ne maltretira. U odgojnim metodama malo sam stroža od Elle, ona je popustljivija, ali generalno smo obje prilično liberalne. Obožavam svoje unuke, iako katkad, kao i sva djeca, znaju biti naporne, a najbolje nam je kad u blizini nema mame i tate", nastavlja Danijela.
Sretna je što Ella i njezin suprug, marketinški stručnjak Charles Pearce funkcioniraju kao ravnopravni partneri i imaju dobar odnos. S njegovom majkom Deirdre susrela se svega nekoliko puta.
"Različiti smo svjetovi i među nama je prevelika razlika u godinama da bismo bile prijateljice. Oni su puno pristojnija nacija, ne miješaju se u tuđe živote", smije se Danijela. Britanci, kaže, naprosto imaju potpuno drugačiji mentalitet.
Svoj život Danijela Dvornik dijeli na dva dijela - na onaj koji je imala prije upoznavanja supruga Dina i onaj nakon njega.
"Najljepše su mi bile posljednje dvije godine s Dinom, imala sam osjećaj da naš odnos poprima neku drugu dimenziju, mirniju. Toliko smo se dobro poznavali da smo i bez riječi ponekad znali što treba. Godio mi je taj osjećaj pripadanja, njegova briga za mene i za nas koja se očitavala u malim gestama. Bilo je i loših perioda, ali hvatala sam se u koštac sa svim problemima, ništa nisam spremala pod tepih. Ne mogu reći da sam u svemu prošla neokrznuto, ali dobro sam zahvaljujući svojoj unutarnjoj snazi. Trebalo je dugo da posložim svoj život nakon Dinove smrti, to se nije dogodilo preko noći, ali sretna sam što sam ga uspjela dovesti gotovo do savršenstva", napominje Danijela. Gubitak supruga ostavio je veliku emotivnu prazninu, ali u praktičnom smislu, samački život joj nije bitno drugačiji u odnosu na bračni.
"Ionako sam uvijek ja obavljala kućanske poslove, odlazila u trgovinu, mehaničaru, plaćala račune i rješavala sve administrativne stvari. Dina ništa od toga nije zanimalo i često sam se osjećala usamljeno", priznaje. Ponekad joj nedostaje sposobna muška ruka, ali udvarače ne primjećuje.
Lijepo bi, kaže, bilo ponovno nekoga voljeti, a kako ju je život više puta iznenadio, vjeruje da će se i to jednoga dana dogoditi.
Svjesno si godinama nije davala priliku za ljubav, ponovno je otkrivala sebe i shvatila da je teško pronaći nekoga tko bi imao sličnu viziju života. Možda je podsvjesno sputava i to što je maštala da će upravo s Dinom započeti novi, mirniji život u Sutivanu. Osim toga, njegove pjesme čuje u restoranima, kafićima, dućanima, na trajektu, u Sutivanu je i jedan mural posvećen Dinu i Borisu Dvornika... I ulica u kojoj je Danijelina kuća nosi ime po njenom pokojnom svekru i suprugu.
"U Sutivanu su obojica ljetovali i dali mu svoj pečat. Svojedobno se tu odigravalo pravo “malo misto”, jer se na tako malom prostoru ništa ne može sakriti. Naš dvor pretvorio bi se u pravi teatar kad bi se Boris i Dino zezali, a svi susjedi bili bi sudionici njihovih priča, htjeli to ili ne. Bilo je to zabavno vrijeme. Obojica su bili obični ljudi, nisu bili zvijezde. Tužno je da Split, kojem su najviše dali, nije imao potrebu za takvom gestom... Ali sretna sam što Sutivan jest i što živim u Ulici Borisa i Dina Dvornika", zaključuje Danijela.