Proslavljeni talijanski arhitekt i dizajner Piero Lissoni (63), čije je ime već tri desetljeća sinonim za vrhunsko uređenje interijera te svjetsku top klasu u produkt i grafičkom dizajnu, 19. i 20. listopada dolazi u Zagreb kao posebni gost konferencije Dani Orisa. Njegovo predavanje u dvorani Lisinski mamac je za struku i javnost jer Lissoni, s uredima u Milanu, New Yorku i Tokiju, u svakom svojem radu inzistira na humanističkom aspektu arhitekture i dizajna, koji se, zbog uske specijalizacije u dominantnom anglosaksonskom modelu, posljednjih tridesetak godina - zanemaruje. Koliko mu je važno da njegovi prostori budu po mjeri čovjeka, može osjetiti svaki gost nedavno otvorenog Grand hotela Park u Rovinju, na čijem je projektu uređenja Lissoni sa svojim timom radio četiri godine.
Lissonijev ured u Milanu smješten je u bivšoj tvornici svile, jednom od spomenika talijanske industrijske baštine: to je, naime, jedna od prvih zgrada čija je konstrukcija od armiranog betona
Lissonijev ured u Milanu smješten je u bivšoj tvornici svile, jednom od spomenika talijanske industrijske baštine: to je, naime, jedna od prvih zgrada čija je konstrukcija od armiranog betona
Ekskluzivni razgovor za Gloriju Glam uoči njegova dolaska u Zagreb dogovorili smo u Lissonijevu sjedištu u Milanu, u strogom centru, u zgradi nekadašnje tvornice svile.
- Ta zgrada je zaštićeni spomenik talijanske industrijske baštine jer je riječ o jednoj od prvih hala konstruiranih od armiranog betona - kaže Lissoni, koji trenutačno razvija dvanaest velikih projekata u Italiji, Gruziji, Indiji, Južnoj Koreji, Rusiji, Izraelu, Nizozemskoj i Mađarskoj.
Što ste najvažnije naučili u četiri desetljeća karijere?
- Da su ljudi bitniji od stvari, a pogotovo novca, te da je za mene najvažnije ono čime ću se baviti kad se probudim iduće jutro.
Imate li neke svoje predmete u uredu?
- Nemam. Ne sviđa mi se živjeti u katalogu, zato u mojoj radnoj sobi, stanu i kući nema mojih predmeta, sve su radovi drugih. U uredu, recimo, imam konfekcijske pletene stolce te namještaj s potpisom Philippea Starcka i Shiroa Kuramate.
Na vašem radnom stolu nema računala...
- Ne koristim ga jer mi ne treba. I danas crtam isključivo rukom - olovkom na papiru ili specijalnom olovkom na iPadu, pa za crteže i skice, jedini u svojem uredu, nikad ne koristim računalne programe. Računalo zapravo odbijam koristiti; to je neka vrsta aristokratskog stava i izbora s moje strane. Na taj način se i ističem, drukčiji sam od ostalih, a to je princip kojim sam se uvijek vodio u poslu. Neki to nazivaju arogancijom i tvrdoglavošću, na što nemam prigovora, ali meni je zapravo važno da radim vlastitim rukama, to mi daje osjećaj slobode. I od suradnika očekujem da vladaju crtačkom vještinom i ne zanemaruju je, to je glavni uvjet da rade sa mnom.
Kako birate suradnike?
- Po urođenoj znatiželji, općem obrazovanju i sklonostima te po tome mogu li u našem prvom razgovoru primijetiti neku nesavršenost koja im daje osobni pečat. Ne biram najbolje studente, niti suhoparne profesionalce, takvi ljudi mi ne trebaju. Moji suradnici moraju znati tko je Paško Patak, koja je razlika između rapa i trapa, tko su članovi Sex Pistolsa, po čemu je glasovit kanadski pijanist Glenn Gould i koliko je Bachovih Goldberg varijacija... Inače ne govorimo istim jezikom i ne živimo u istom svijetu pa je međusobna suradnja - nemoguća. Za konačnu odluku o odabiru ključan je moj razgovor s kandidatom.
Zašto od suradnika očekujete široke interese i obrazovanje?
- Arhitekti su, prema mojem mišljenju, vjerojatno posljednji renesansni ljudi u našem društvu, a njihove vještine, interesi i znanja moraju biti široki jer naše ideje i koncepcije određuju životni i javni prostor u kojem se ljudi trebaju osjećati dobro. Sebi, primjerice, ne mogu oprostiti što umjesto prirodoslovne nisam odabrao klasičnu gimnaziju, pa sam mnoge stvari morao poslije nadoknaditi, i još ih nadoknađujem.
Iz kakve ste obitelji: čime su se bavili vaši roditelji?
- Imali su obiteljski obrt za restauriranje i tapeciranje namještaja u Milanu. Kad ste shvatili da su arhitektura i dizajn vaš poziv? - Kao dijete. Šezdesetih godina prošlog stoljeća moji su vršnjaci sanjali o tome kako će postati astronauti, vozači Formule 1, piloti... a ja sam slobodno vrijeme najradije provodio crtajući i skicirajući predmete kakve sam zamišljao u svojem izmaštanom svijetu.
U projektu butik hotela Casa Fantini sve je bilo podređeno spektakularnom pogledu na jezero Orta i otočić San Giulio
U projektu butik hotela Casa Fantini sve je bilo podređeno spektakularnom pogledu na jezero Orta i otočić San Giulio
Gdje stanujete?
- U središtu Milana, na trećem katu kuće iz pedesetih godina, projektirane u stilu Le Corbusiera. Smatram se urbanom životinjom pa se u prirodi dosađujem - ondje je previše zelenila i tišine za moj ukus.
Jeste li projektirali i nešto za sebe?
- Da, ladanjsku kuću s bazenom u Toskani, na uzvisini s koje se vidi more. To je jedini projekt koji sam napravio za sebe - jer sam kao arhitekt bio grozan, a kao klijent još i gori od arhitekta. Zašto? - Bio je to klasični nesretan spoj klijenta koji je tražio jedno i arhitekta koji mu je dao nešto sasvim drugo - shizofrena situacija u kojoj sam se stalno svađao sam sa sobom... Da pojednostavnim, klijent je htio "meku", udobnu i ugodnu kuću, a dobio je radikalni projekt.
Tko su bili vaši prvi klijenti?
- Prije nego što sam 1986. osnovao vlastiti studio, promijenio sam mnogo biroa, pa nisam imao nijednog klijenta na kojeg sam mogao računati. Prvi me angažirao studio Boffi da im dizajniram katalog i izložbeni prostor na sajmu. Poslije toga sam im redizajnirao postojeću kuhinju Esprit, a nakon toga su došli i drugi naručitelji.
U kuhinji Combine Boffi jednostavnim se elementima postižu kompleksne kombinacije radnog prostora
U kuhinji Combine Boffi jednostavnim se elementima postižu kompleksne kombinacije radnog prostora
Što smatrate svojim remek-djelima?
- Nisam ih još napravio. Osobno mi se najviše sviđaju neki proizvodi i projekti s greškom, koji nisu realizirani, pa čak i neki koji su propali na tržištu. Možda sam se upravo zbog toga romantično vezao uz njih.
Zašto volite svoj posao?
- Jer je to moja najveća strast. Obožavam ga, podjednako kao i žene - i skijanje.
Imate li obitelj?
- Da, već sam i djed, a unukove crteže držim na svojem uredskom panou.
Birate li vi klijente ili oni vas?
- Klijenti najprije biraju mene, a zatim ja njih. Ako se nađemo kao ljudi, počinjemo raditi, inače me ne mogu kupiti. Oduvijek je bilo tako, čak i kad sam umirao od gladi. Radim za vrlo uzak krug ljudi koji si to mogu priuštiti, a pritom me moraju i svojim željama dovoljno zaintrigirati da prihvatim posao. Postoji i jedan uvjet: tko želi moj projekt, mora ga prihvatiti u cijelosti.
Grand Park Hotel Rovinj
Grand Park Hotel Rovinj
Kakve su vaše dužnosti šefa triju ureda, u Milanu, New Yorku i Tokiju?
- Da se pojavim na poslu, popijem beskofeinsku kavu, odaberem cvijeće i provjerim jesu li biljke zalivene... Naravno da se šalim, ali u svakoj šali je i pola istine. Moj dio posla su kreacija i upravljanje pa svaki projekt - i najmanji, i najveći - osobno nacrtam i poslije pratim kako se razvija. Uz to mi, srećom, ostaje dovoljno vremena za svakodnevno čitanje i učenje.
Kako znate kad je vrijeme da "ubijete" prototip?
- U trenutku kad osjetim da ne bih kupio taj proizvod jer mi se ne sviđa. To je istodobno hrabra i žalosna odluka, ali prije svega treba biti pošten prema sebi. Jedna od najvećih vrlina je znati kad je kraj i priznati si to, a ne spašavati projekt na svaki mogući način - to je put u propast.
Odakle crpite inspiraciju?
- Iz života - ljudi, hrane, mirisa, kulture, glazbe, mode..., svega što me okružuje. Sebe smatram zanatlijom, a u mojem poslu je (samo)disciplina najvažnija. Tko je nema, bolje mu je da potraži drugi posao.
Spiralne stube i predvorje hotela Swire u Šangaju, koji je smješten u dva tornja te ima 111 soba i 102 apartmana
Spiralne stube i predvorje hotela Swire u Šangaju, koji je smješten u dva tornja te ima 111 soba i 102 apartmana
Čime biste se vi još mogli baviti?
- Da nisam arhitekt, bio bih učitelj skijanja.
Zašto?
- Jer obožavam slobodno skijanje na ekstremnim terenima: prošao sam cijelu Švicarsku, Austriju, Italiju i SAD, skijao sam na Aljasci, u Čileu, Ukrajini, Rusiji, Norveškoj, Sloveniji, Japanu... Od terena koji me zanimaju nisam još bio u Novom Zelandu, Turskoj, Argentini i na Himalaji.
Zašto skijate izvan uređenih staza?
- U ekstremnim uvjetima treba biti koncentriran u svakom trenutku: što je situacija opasnija, ja se osjećam slobodnijim. To zahtijeva i žrtvu pa sam nekoliko puta lomio noge i ruke i doživio druge ozljede, ali bez boli nema ni užitka.
Garnituru Extrasoft dizajnirao je za Living Divani
Garnituru Extrasoft dizajnirao je za Living Divani
Koji je vaš savjet mladim kolegama?
- Naš posao je težak, zahtijeva strast, hrabrost, samodisciplinu i znatiželju. Ako toga nemate, potražite nešto drugo.
Tko su vaši uzori u arhitekturi?
- Mnogo ih je u mojoj privatnoj enciklopediji, ali ako moram izdvojiti jedno ime, to je Ludwig Mies van der Rohe, čiji me radovi oduševljavaju i iznenađuju dualizmom klasičnog formalizma i kreativnosti.
Kako reagirate kad primijetite da vas kopiraju i kradu?
- Prvo se uzrujam jer znam koliko je teško razviti originalnu ideju, a koliko je lako kopirati druge. Potom mi to počne laskati, jer da me nitko ne kopira, značilo bi da moj rad ne vrijedi ništa. No ne tužim nikoga jer na to ne želim trošiti energiju i vrijeme, radije podignem letvicu, da vidim tko će me stići.
Po čemu ste tipični Milanez?
- Poput svojih sugrađana, uživam u kombinaciji slatkog života i efikasnosti, pola sata pijem kavu, redovito posjećujem muzeje i operu, vozim se javnim prijevozom i biciklom, a elegancija nam je upisana u DNK.
Piero Lissoni
Piero Lissoni
Bez čega ne možete zamisliti život?
- Bez dragih ljudi, ljubavi, pasa, glazbe, umjetnosti, skijanja, vina, fine hrane i - arhitekture.
Koje vam je omiljeno jelo iz mamine kuhinje?
- Rižoto milaneze, bolji nisam kušao nigdje drugdje.
Kako biste opisali svoj stil?
- Nemam pojma. Neki su ga prozvali minimalističkim, drugi elegantnim, treći jednostavnim... pa si svatko može odabrati termin koji mu odgovara. Ja sam jedino siguran da postoje mnogo bolji arhitekti od mene, poput Philippea Starcka, Jaspera Morrisona, Antonija Citterija, Michaela Anastassiadesa... To su, srećom, moji prijatelji i srodne duše, baš kao i kolege iz zagrebačkog studija 3LHD, s kojima smo napravili sofisticiran i prekrasan hotel u Rovinju.
Jeste li ga posjetili otkako je otvoren?
- Da, u lipnju sam bio ondje, anonimno, bez najave. Uživao sam tri dana u njemu i kao gostu mi se jako svidio. Ali bih kao arhitekt sad promijenio sve. Zašto? - To je uvijek tako. Kad je posao gotov, ja bih ponovno sve ispočetka.
Uz novi broj magazina Gloria Glam koji se nalazi na kioscima ne propustite na dar neodoljiv parfem – Moschino Toy 2.
