Šestotinjak kilometara od Zagreba, iz mjestašca Laudes u Južnom Tirolu u talijanskim Alpama, krenuli smo automobilom na mitsku cestu preko prijevoja Stelvio, jednu od najljepših i za vožnju najuzbudljivijih u Europi, koja je toliko zahtjevna da je početkom devedesetih na reliju oldtimera s nje sletio čak i Stirling Moss, legendarni vozač Formule 1.
Cesta duga 45,8 kilometara, koja se po najvišem prijevoju naziva i Passo dello Stelvio, ima čak 60 serpentina, građena je punih pet godina, od 1820. do 1825., prema nacrtima inženjera Carla Doneganija, kako bi Lombardiju povezala s ostatkom Austrijskog Carstva, kojemu je tada pripadala. Danas je Passo dello Stelvio druga najviša asfaltirana prometnica u Europi - najviša joj je dionica na 2757 metara nad morem, samo 13 metara viša je cesta preko prijevoja Col de l’Iseran u Francuskim Alpama. No nije toliko zahtjevna za vožnju samo zbog nadmorske visine i serpentina, nego i zbog nekoliko strmih uspona pod nagibom od 14 posto i čestog vrlo lošeg vremena.
Vijugavi put ima mnogo nepreglednih zavoja, zbog čega oprez ne smije popuštati, a na oko 1100 metara nad morem, pokraj mjestašca Trafoi, stoji ploča koja obavještava je li cesta otvorena za promet - jer je i ljeti, a ne samo zimi, katkad zatvorena. Kako se vrijeme na planini mijenja iz sata u sat, računajte na to da ćete se možda morati vratiti odakle ste došli.
Ako tražite pomoć za dozivanje lijepog vremena, tu je lokalni osobenjak koji živi okružen indijanskim totemima postavljenima malo prije najstrmijeg uspona. Sebe naziva Onaj koji razgovara s vjetrom i za dva eura po osobi prizvat će duhove životinja koje su nekad trčale ovim proplancima i osluhnuti vjetar koji prolazi njihovim kosturima obješenima svuda po njegovom dvorištu. Potom će otplesati indijanski ples i objaviti da su vam duhovi vjeverica, svizaca i jelena zaželjeli dobrodošlicu na Stelvio...
Kako se uspinjete, temperatura se spušta i mijenja se pejzaž. Na većim visinama nema šuma, nego su oko vas travnati pašnjaci, a ponad njih okruženi ste pustim goletima na koje se brzo može spustiti gusta hladna magla.
Ovdje se i ljeti treba toplo odjenuti jer se i za dana temperatura zna spustiti na nekoliko stupnjeva iznad nule. U samo sat ili dva tako se može iskusiti ne samo i sunce i kiša, nego i sva doba, od proljeća do ljeta, jeseni i zime. A dodatna je nevolja visina, na kojoj je zrak rjeđi pa to može izazvati glavobolju i vrtoglavicu.
Blizu najvišeg dijela ceste, pokraj ploče na kojoj piše Cima Coppi m. 2760 (netko je očito samovoljno dodao tri metra) - kao podsjetnik na Fausta Coppija, legendarnog biciklista, svjetskog prvaka i peterostrukog pobjednika utrke Giro d’Italia, koja ovdje prolazi svojom najvišom točkom - nalazi se odmorište sa štandovima na kojima se prodaju suveniri i peku odlične kobasice što se poslužuju sa senfom i svježe pečenim crnim kruhom te vidikovac s kojeg se pruža pogled na 3905 metara visoku planinu Ortler, najviši vrh Južnog Tirola.
Uz automobiliste, ovdje se mogu vidjeti i biciklisti, sportaši i izdržljiviji rekreativci. Njima je posvećen i jedan vikend, zadnji u kolovozu ili prvi u rujnu, ovisno o vremenskim prilikama, kada se cesta zatvara za motorna vozila, a biciklisti pokušavaju svladati uspon bez straha da će neki auto naletjeti na njih. Mnogi na vidikovcu razmjenjuju iskustva; većina je, poput nas, do prijevoja došla sa sjeverne strane planine, puno strmije i teže za vožnju. Neki su došli biciklima, a neki oldtajmerima.
Puno je i članova autoklubova iz cijele Europe, što se može vidjeti i po naljepnicama kojima su gotovo prekrili ploču s natpisom. Ovom su se cestom vozili i dečki iz britanske TV emisije Top Gear, koji su 2007. njome prošli s tri automobila - Lamborghini Gallardo Superleggera, Porsche 911 GT3 RS i Aston Martin V8 Vantage N24. Nakon što je emisija prikazana, cesta je u Britaniji zadobila gotovo kultni status, pa je od tada na njoj i puno vozača s Otoka.
Nakon kratkog odmora na vrhu, krenuli smo dalje spuštajući se južnom, blažom stranom, s više ravnijih dijelova. Premda na toj dionici ima “samo” 16 serpentina, vozači se ne smiju opustiti, ne samo zbog vozila iz suprotnog smjera, nego i zbog brojnih biciklista. Na kraju, kad smo došli u podnožje i pogledali gore, prema najvišoj dionici, djelomice zakrivenoj oblacima, mogli smo samo reći: nigdje nije tako uzbudljivo voziti kao na Passo dello Stelvio.
EUROPSKE PANORAMSKE CESTE Vožnja s pogledom
- ITALIJA - AMALFI
Državna cesta 163, koja počinje u Vietriju, a završava u Positanu, duga je oko 40 kilometara i prolazi jednim od najljepših dijelova Italije. Put vijuga uz pitoreskne obalne gradiće i šume, s jedne strane vam je more, a s druge strme padine. Zbog turističkih gužvi najbolje ju je odvoziti izvan glavne sezone.
- AUSTRIJA - GROSSGLOCKNER
Grossglockner je s 3798 metara najviši vrh u Austriji, dok je prijevoj preko kojeg prolazi cesta na visini od 2504 metra. Pogled na veličanstvene vrhunce i planinska jezera u nacionalnom parku Hohe Tauern toliko je lijep da će vam oduzeti dah, no pripazite jer cesta je strma i puna zavoja.
- NORVEŠKA - OCEANSKA RUTA
S jedne od najljepših cesta u Norveškoj pruža se pogled na Atlantski ocean, otoke i poluotoke koje povezuje osam mostova. Dio je pokrajinske ceste 64, prolazi kroz općine Eide i Averoy, a za olujnog vremena vozači moraju paziti na valove koji zapljuskuju cestu.
