Vozački ispit položio sam sa 17 godina, u tada najčešćem autu na zagrebačkim ulicama – popularnom stojadinu. Godinu poslije, kad sam postao punoljetan, bio sam prvi u redu za izdavanje vozačke dozvole. Moj prvi auto bila je polovna peglica, odnosno Fiat 500, a u njega je najviše investirala moja bakica. Zapravo je štedjela za moj put u Ameriku od kojeg sam odustao pa smo skupljeni novac preusmjerili za kupnju auta. U to vrijeme nije bilo love i nismo baš mogli birati modele. Meni je peglica tada bila kao današnjim razmaženim klincima Porsche.
Još se sjećam oznake boje iz prometne, ondašnje saobraćajne knjižice - oker zelenkasta 4c... Bilo ih je puno na ulicama, ali ja sam svoju sredio po svom guštu. Nabavio sam volan od Karmann Ghije, super kazić, ma čisto čudo... Bio sam faca sam sebi i onima koji nisu imali auto, no to nije bila poenta. Uživao sam u njoj kao da imam svoj stan, tada sam, naime, još živio s roditeljima. Imala je ona i puno mana.
Vozio sam je samo šest mjeseci jer ju je neki pokvarenjak ukrao dok sam bio u vojsci
Često joj je pucala sajla za paljenje pa sam auto u leru pokretao uz pomoć štapa u mašini, koja je bila u zadnjem dijelu, ali to tada uopće nije bila sramota. Glavno da vozi! Nas nekoliko, koji smo u srednjoj školi imali aute, često smo ekipu vozili na izlete u okolicu Zagreba, a ako nije bilo predebelih, u auto bi nas redovito stalo pet. Najdalje sam s njom bio do Crikvenice. Nije ta peglica bila neki mamac za cure, one su već tada padale na malo jače aute. U to vrijeme izišao je supermoderni Suzuki Swift, bilo je nabrijanih jugića s oznakom GT, a i Vespe su radile svoje. Peglicu sam vozio, nažalost, samo šest mjeseci jer sam morao u vojsku, što je neki pokvarenjak iskoristio i ukrao je. Nikad više traga od nje. To mi je jedna od većih trauma u životu.