U novim epizodama dokumentarnog serijala 'Velikani hrvatskog glumišta' Fran Juraj Prižmić (32) kroz svjedočanstva prijatelja i bliskih suradnika donosi nove i manje poznate činjenice o ljudima u čijim smo glumačkim ostvarenjima uživali desetljećima.
Koliko vam je bilo teško skupiti arhivski materijal?
- Za neke protagoniste zaista nije bilo lako, jer arhivske građe ima puno, a razasuta je po raznim arhivima diljem zemlje. Posljednjih pola godine proveo sam više vremena u Hrvatskom državnom arhivu i arhivi HRT-a nego kod kuće, ali bez preciznog istraživanja serijal ne bi bio kvalitetan.
Što vam je bilo najizazovnije?
- Napraviti selekciju materijala te odlučiti koju od stotina genijalnih uloga Borisa Buzančića, Tonka Lonze, Vanje Dracha ili Ivice Vidovića izabrati i pokazati svu raskoš njihova talenta i umjetničkog djelovanja.
Što po vama čini glumačku zvijezdu?
- Parafrazirat ću misao nacionalnog dramskog prvaka Dragana Despota. Radeći s Vanjom Drachom, shvatio je da velikan prije svega mora biti dobar čovjek.
Koje ste glumce iz serijala osobno poznavali i tko vam je ostao u najljepšem sjećanju?
- Odrastao sam okružen glumcima i filmašima jer je moj tata Igor Prižmić filmski producent, a mama Danijela Čolić Prižmić glumica. U najljepšem sjećanju ostao mi je Tonko Lonza, dugogodišnji profesor scenskog govora na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, gdje sam magistrirao filmsku produkciju. On je, naime, bio profesor mojoj mami dok je bila u drugom stanju sa mnom, a ja sam na neki način Lonzina predavanja slušao još u trbuhu. Sada, 32 godine kasnije, zatvaram krug kao autor dokumentarnog filma o tom istom profesoru koji je, prema mojem mišljenju, možda i najveći glumac kojeg je hrvatsko glumište ikada imalo.