Drama ‘Naš razred‘, poljskog pisca Tadeusza Słobodzianeka, nastala je prema stravičnom događaju iz 1941. kad su u poljskom Jedwabnu Poljaci svoje sumještane Židove žive spalili u štaglju. Predstava redatelja Jasmina Novljakovića, koju kazalište Gavella premijerno prikazuje 2. travnja u Centru za kulturu Trešnjevka, tu priču prikazuje kroz odnose učenika nacionalno izmiješanog razreda, a jednu od glavnih uloga ima glumica Ivana Roščić.
Što čini Słobodzianekovu dramu toliko bezvremenom?
Na žalost, zlo je bezvremeno, a ova drama se bavi upravo tim, najstrašnijim – zlom. Antisemitizam je i dalje u svim društvima prisutan, ne samo u našem. Słobodzianek kroz meta-dokumentarano pričanje priče govori ne samo o razbujalom antisemitizmu, totalitarnim režimima, pogromu Židova na najbešćutnije moguće načine već propituje i što je to kolektivna krivnja, može li vrijeme umiriti savjest... Upravo zbog uvijek prisutne mržnje je vrlo bitno da se uvijek priča, podsjeća, djeluje kada je riječ o antisemtizmu, fašizmu, Holokaustu...
Koliko je rat u Ukrajini promijenio vaš pristup predstavi?
Probe su počele početkom veljače. Kada je krenula ruska invazija kao i svima drugima u meni se pojavio strah, nevjerica, šok. Ovaj tekst je na žalost postao još aktualniji od tada. Međutim sam pristup predstavi se nije promijenio. Ovo nije u tom smislu aktivistička predstava. Obzirom na tekst, nosi snažne poruke, ali nije u redateljskoj koncepciji aktivistička.
Kako se oduprijeti masovnoj histeriji koja u nekim trenucima od bliskih prijatelja čini doživotne neprijatelje?
Pozivanje na mržnju, na sukobe i ostale gadosti, koje očito kao ljudska bića u 21. stoljeću ne možemo zaustaviti, pokazuju da je čovjek proklet. Pričamo o umjetnoj inteligenciji i metaverseu, a bombe padaju, vade se puške, huška se rat na sve strane, a brat brata ubija... Kako se oduprijeti? Utopistički mogu reći brisanjem teritorijalnih granica, masovnim osvještavanjem da su nacionalni identitet kao i religija opijumi s kojih se treba "skinuti ". Ukratko. Ljubav i mir.
Čega se najradije sjećate iz vaših školskih dana?
Kako sam se ovom predstavom vratila u školske klupe, zaključila sam da nemam neka velika sjećanja na osobne školske dane, više je to miris spužve za brisanje, prve simpatije, strogi profesori... Jednom kad sam završila školovanje nikad se nisam poželjela vratiti u školske klupe. Za mene ne vrijedi ona - najljepše je đačko doba. Volim tu gdje jesam trenutno.