PRESS
Apokrifna ispovijed

Novi roman Željka Ivanjeka vraća nas u prošlost: ‘Dojmljiva i više nego uvjerljiva priča‘

U ovom zanimljivom romanu dvije su inačice pripovjedačeva imena i dva pripovjedača, što potiče sumnju da su biografske ili izmišljene priče možda vjernije od autobiografske.

Dječak za zatvor, apokrifna ispovijed pripovijest je o jednom samotnom odrastanju na zagrebačkoj Trešnjevci. Dječak Žiža - rođen sredinom 1950-ih - dijete je rastavljenih roditelja i živi s ocem, bakom i djedom, a potom i s maćehom. On uporište prvo nalazi u novoj obitelji, potom u crkvi, kao ministrant, i naposljetku u književnosti i kazalištu, najprije kao član školske recitatorsko-literarne sekcije, a kasnije i u druženju s poznatim piscima Cesarićem i Lovrakom. "Nestvarni" vršnjaci i susjedi, jednako kao i "stvarni" pisci, obilježit će Žižino sazrijevanje, no odlučujući moment dogodit će se 1971., kad Žiža bude priveden na demonstracijama.

Dječak za zatvor, ispovjedni roman Željka Ivanjeka (1954.), sastavljen je od piščevih sjećanja i fragmenata koje je doznao od svojih bližnjih ili ih naprosto zamislio. Otuda u romanu dvije inačice pripovjedačeva imena i dva pripovjedača, što potiče sumnju da su biografske ili izmišljene priče možda vjernije od autobiografske.

"U književnosti se Ivanjek javio kao adolescent - ‘Wunderkind’. Hvala Bogu bio je prepoznat i dobio stipendiju da bi omirisao svijet i vidio kakva se tamo književnost piše, što se čita i naposljetku čemu i kako sve to služi oblikovanju književnog života. Tako je upoznao postmodernu književnost na njenim američkim izvorima, ali to ga nije lišilo obveze da temeljito pročita npr. Flauberta."

- Branimir Donat

"Radi se o obrazovanom i suptilnom pripovjedaču koji je svoje mjesto u književnosti zacrtao prozom sklonom eksperimentu, autoreferencijalnosti, lingvističkim poigravanjima i grafičkim intervencijama, da bi kasnije svoj rukopis pročistio do umješnih i dojmljivih priča koje nikada nisu nasjedale na trendove, ali su formalno i sadržajno i danas više nego uvjerljive.“

- Jagna Pogačnik

"Ivanjekov jezik, ta domaća zagrebačka kajkavština, urbana, radnička, sirotinjska (ne obrtnička), koja je već odavno nestala iz literature, s Ivanjekom se vratila kao topao, emotivan jezik, autentičan jezik njegovih likova."

- Borivoj Radaković
 


O AUTORU:

Željko Ivanjek (Zagreb, 1954.), pisac, novinar, urednik, televizijski redatelj i scenarist, književni kritičar. Autor je osamdeset dokumentarnih i dokumentarno–igranih filmova. Pjesme, eseje, književne kritike i prijevode s engleskog jezika objavljuje u brojnim časopisima. Dosad je objavio knjige: U sjeni Južnog medvjeda (roman za djecu, 1978.), Antologija američke kratke priče (1985.), Peto razdoblje (samostalni broj časopisa Quorum, izbor prevedenih eseja, 1987.) Epicikli u azilu (sastavi – kratke priče, 1988.), Kraj povijesti (sastavi – kratke priče, 1989.), Knjiga pingvina (roman za djecu, 1992.), Mali rječnik romantizma (2001.), 350.332 udarca (kratke priče, 2003.), Pohvala zaboravu (eseji i članci, 2006.), Vunderkindova smrt (poezija, 2007.), Staljingrad (roman, 2010.), Poluistine (kratke priče, 2012.), Ljeto za tri godišnja doba (eseji, 2015.) i Brk i Vrabac (roman, 2019.), Pongračevo (kratke priče, 2020.). Knjigu Branko Belan – zaboravljeni klasik (esej, 2018.) napisao s Nenadom Polimcem. Jedan je od autora u više monografija: Lasta (2009.), Pedeset godina Satiričkoga kazališta Kerempuh (2014.), Veličanstveni Vranyczanyjevi (2016.) i dr. Dobitnik je nagrade August Šenoa za Mali rječnik romantizma i nagrade Marin Držić za dramu Legenda o Josipi.

Linker
19. prosinac 2020 14:33