Još od maturalca u Tunisu, kamo nas je vodila profesorica geografije Nataša Kauzlarić iz moje nekadašnje XVI.gimnazije, maštala sam o povratku u tu zemlju na krajnjem sjeveru Afrike.Prilika za to pružila mi se ovog kolovoza,kad sam sa zaručnikom Mislavom Madirazzom otputovala na Djerbu, najveći otok u Tunisu za četvrtinu veći od našeg Krka na kojem su smješteni brojni hotelski resorti.Isprva smo mislili putovati u vlastitom aranžmanu, no na kraju se pokazalo da su mnogo isplativiji oni koje nude turističke agencije pogotovo u špici sezone.Nakon bombaškog napada na plaži prije tri godine, kad su stradali brojni turisti, u zemlji su jako postrožene mjere sigurnosti, ali to turisti koji dolaze u grupnom aranžmanu ne osjećaju jer se njihova vozila automatski propuštaju.
Bili smo smješteni u hotelskom naselju na plaži s“all inclusive” uslugom, što znači da u hotelu nismo potrošili ni dinara (što je naziv tuniske valute) za hranu i piće. Plaže su pješčane i prostiru se dokle vam seže pogled, ali je more, za moje pojmove, pretoplo i prevalovito za kupanje. No, zato sadržaja ne nedostaje: možete unajmiti sve vrste brodica, čamaca, pedalina i skutera, a tamo je i sva potrebna infrastruktura – od ležaljki do barova i restorana. Tko želi, može cijeli dan provesti uz more.
Lokalno se stanovništvo od vrućine i sunca štiti slojevitom odjećom, a ne razgolićujući se poput nas Europljana. Na taj način se svakim pokretom zapravo ventiliraju, jer zrak cirkulira između slojeva odjeće i kože. Osim toga, piju mnogo svježe cijeđenog soka od naranče i čaj od metvice, uz koje se vrućina bolje podnosi. Voda se kupuje flaširana, jer ona iz vodovoda nije za piće. Kako je riječ o pretežito muslimanskoj zemlji, alkohol gotovo isključivo konzumiraju stranci. Djerbu smo posjetili u vrijeme najvećeg muslimanskog vjerskog praznika, Kurban-bajrama, kada se tradicionalno prinosi žrtva, a meso se dijeli siromašnima, susjedima i članovima obitelji.
Slavlje traje četiri dana, a kako se najviše jede janjetina, doslovce na svakom uglu prodaju se janjci - kao novogodišnja drvca kod nas uoči Božića.U to vrijeme nije rijetkost vidjeti motociklista ili biciklista kako žuri kući sa životinjom svezanih nogu prebačenom preko ramena. Njihovim tradicionalnim jelima nisam baš oduševljena, jer vole jake začine i slatke okuse, pa mnoga kuhana jela poslužuju sa svježim voćem. Osnovni sastojci njihovih obroka su riža, kus-kus i piletina, a glavni začin im je limun. Tunižani su otvoreniji, neposredniji i glasniji od nas, a to se posebno vidi u prometu. Signalizacija i semafori ne postoje pa na cestama vladaju nepojmljivi kaos i gužve. Vidjeli smo i brojne divlje benzinske crpke, točnije kanistere s naftnim derivatima poslaganim uz cestu. No,Tunižani se u tom svom načinu vožnje vrlo dobro snalaze, premda stalno viču jedni na druge i snažno gestikuliraju. U svakom slučaju tamo se ne bih usudila sjesti za volan – posebice jer nije uobičajeno vidjeti ženu za upravljačem a svakoj nepokrivenoj ženi muškarci se otvoreno upucavaju.
Tunis je poznat po maslinovom ulju, datuljama, nakitu i ručno oslikanoj keramici, a sve se to prodaje na lokalnoj tržnici, gdje se istaknuta cijena vještim pregovaranjem može sniziti za čak četiri petine.Taj ritual je važan dio trgovačkog obreda u arapskom svijetu pa je gotovo nezamislivo išta kupiti bez cjenkanja. Kad iscrpite druge argumente, jednostavno odšećite dalje, a prodavač će pojuriti za vama da vas vrati. U restoranima i kafićima važno je ostavljati napojnice, a za nagradu od pet dinara (što je otprilike 12,5 kuna) konobar nas je u hotelu iz zahvalnosti zasipao laticama cvijeća.
Dva dana smo izdvojili za izlet u pustinju. Putovali smo terenskim vozilom, u pratnji vodiča, a posjetili smo Slano jezero i dvije oaze u kojima su posadili palme i datulje. U cijenu je bilo uključeno i jahanje na devama, što je izvanredan doživljaj, jedino je teško održati ravnotežu u sedlu dok se ta moćna životinja diže ili spušta. Vidjeli smo i pustinjsku lisicu, ali ne u prirodi, nego u zatočeništvu, a prespavali smo u hotelu.
Berberi su prastanovnici sjeverne Afrike, a u Tunisu su se gotovo u potpunosti izmiješali s Arapima. Ipak,na Djerbi još postoji nekoliko autonomnih berberskih sela, u kojima žive u svojevrsnim pećinama ili kuće grade pod zemljom, u glinovitom tlu, da bi se zaštitili od visokih temperatura ljeti i niskih zimi. Sela su danas elektrificirana, ali vodovoda još uvijek nema pa skupljaju kišnicu u “gusternama”, koja se filtrira prolaskom kroz pijesak. Ako nemate vremena za posjet selu, postoji i Muzej berberske kulture u kojem možete saznati sve zanimljivosti o njihovoj povijesti i običajima.
