Oduvijek sam želio posjetiti Afriku, a kad sam lani bio na hodočašću Santiago de Camino, upoznao sam djevojku s kojom sam poslije ostao u kontaktu i ona mi je rekla za organizaciju Africana Humanitarian Association koja traži volontere da pomažu djeci u sirotištima u Tanzaniji. Odmah sam im poslao mail i za pet minuta dobio odgovor, a šest mjeseci kasnije preko Istanbula sam odletio za Dar es Salaam, najveći grad u Tanzaniji. Prije polaska odigrao sam sa svojim matičnim kazalištem Žar ptica humanitarnu predstavu “Kako živi Antuntun” i u suradnji s Rotary klubom kupio sto pari tenisica za sirotišta u gradovima Arusha i Matogoro.
U sirotište u mjestu Matogoro na jugu Tanzanije djeci je donio tenisice, a oni su mu darovali kokoš
NEOČEKIVANI KAOS
Bez obzira koliko čitali o Tanzaniji prije puta, ništa vas neće pripremiti na ono što vas tamo očekuje. Na internetu ćete vidjeti fotografije prekrasnih plaža, luksuznih resorta na obali i glamping kampova na safarijima, no stvarnost je mnogo drukčija. Bio sam i ja u Zanzibaru u dobrom hotelu, pio mojito na plaži i uživao, ali to nije prava slika Tanzanije. I u glavnom gradu Dodomi vlada prljavština, ljudi su siromašni... Za Tanzaniju kažu da je sigurna zemlja, no to nije baš posve točno. Već prvi dan, nakon što sam prespavao u hotelu, izašao sam prošetati se. Bio sam lijepo odjeven, neiskusan i, naravno, kao takav, previše uočljiv. Čuo sam kako ljudi pokazuju na mene i govore “mzongu”, što na svahiliju znači bijelac. Došao sam u dio grada u koji nije poželjno ići i u jednom trenutku sam primijetio da me slijede dvojica sumnjivih tipova. Zato sam krenuo prema tržnici vjerujući da ću u gužvi biti sigurniji. No, tamo sam, čini se, prešao neku crtu jer mi je vojnik koji ju je čuvao počeo nešto govoriti i u jednom trenutku repetirao kaljašnikov. Prepao sam se i pojurio prema ogradi, misleći da je ondje izlaz - a nije bio - sve dok me neki dobri ljudi nisu zaustavili i uputili kamo trebam ići. Spasili su me, a ja sam se opametio, naučio nešto iz toga. Poslije sam oprezno posjećivao četvrti gdje bijelci rijetko zalaze, sprijateljio sam se s mještanima, izlazio s njima u klubove, a čak sam bio i na jednoj svadbi. Moram reći da na kraju ipak imam mnogo više lijepih nego ružnih iskustava.
Uobičajeni prizor: prodavač cipela u Dodomi
ARUSHA
U sirotištu u gradu Arusha kanio sam djeci odigrati neku predstavu, držati radionice i slično, no brzo sam se predomislio jer stvarnost koja me dočekala nije bila ni blizu onoga što sam očekivao. Ta djeca nikad nisu bila u kazalištu, ni ne znaju što je to, pa radionice i predstave nisu imale smisla. U sirotištu je sve bilo prljavo pa sam im prvo očistio sobe, učionicu, čučavce... No kad sam ih htio okupati, rekli su mi - ni slučajno, kupanje je petkom. Morao sam poštovati njihova pravila. Možda to zvuči surovo, no bez obzira na to kakvi tu bili uvjeti, da nema sirotišta, ta djeca ne bi preživjela na ulici. Ja sam im pružio zagrljaj i osmijeh, pomogao im s matematikom i s engleskim, jer bez njega nemaju šanse u životu. Spavao sam u kućici blizu sirotišta i jeo sve što i oni - uglavnom banane, piletinu i najčešće rižu. Kuhala nam je starica od 104 godine koju zovu Koku pa sam najčešće objedovao u njezinoj kolibi od kravljeg izmeta. Na kraju sam im najviše pomogao kad sam vidio da imaju neku praznu kućicu pa mi je palo na pamet da je mogu iznajmljivati turistima. Sredili smo je, stavili na internetske agencije i već su počeli dolaziti prvi turisti. Međutim, ni to nije išlo bez problema - morao sam im objasniti da svakog gosta treba dočekati s čistom posteljinom i urednim prostorijama. U svakom slučaju, bolje takva pomoć nego da djeci doneseš bombone, slikaš se s njima i odeš misleći da si nešto učinio, a zapravo ništa nisi promijenio. Najbolja je ona pomoć koja im omogućuje da se sami uzdržavaju.
S voditeljem sirotišta i taksi vozačima na motoru u gradu Arusha
Crveni nosevi: u sirotištu u Arushi
USPON NA KILIMANDŽARO
Prije odlaska u sirotište u gradu Songea, na drugom kraju Tanzanije, imao sam tjedan dana stanke pa sam odlučio iskoristiti ih za uspon na 5895 metara visoki Kilimandžaro, najviši vrh kontinenta. Krenuo sam s grupom turista u pratnji vodiča, no bez obzira koliko priroda bila lijepa, teško je bilo gledati naše vodiče u običnim tenisicama i japankama dok smo mi imali tople gojzerice, a još teže vidjeti ih kako gladuju dok mi jedemo hranu koju su oni nosili. Prisjeo mi je ručak pa sam ga ostavio, a oni su moje ostatke podijelili među sobom, bilo ih je šestero. To je ta druga strana tanzanijskog turizma.
Odmor tijekom uspona na najviši vrh Afrike
Selo u podnožju Kilimandžara
HRANA
Nisam se ustručavao ići u ulične zalogajnice, gdje je hrana dobra i nije skupa. Naučio sam i neke osnovne riječi na svahiliju - mishkaki su njihovi ražnjići, ugali je neka vrst palente, chapati je beskvasni kruh... Moram napomenuti da sam u nekim pravim restoranima jeo i vrhunske burgere.
Restoran The Rock u Zanzibaru jedan je od najpoznatijih u svijetu
Ulični restoran na autobusnom kolodvoru u
gradu Iringa
ZANZIBAR
Uz Kilimandžaro i Serengeti, nacionalni park u koji bogati turisti idu na safarije, otok Zanzibar je najpoznatija turistička lokacija u Tanzaniji. Ja sam želio upoznati i onu drugu stranu Zanzibara i našao sam je samo nekoliko ulica dalje od luksuznih resorta na obali. Razgovarao sam s mještanima, slušao o njihovoj kulturi i doživio mnogo toga lijepoga. Kao uostalom u cijeloj Tanzaniji.
Na plaži u Zanzibaru: učenici iz obližnje školi ovdje su imali nastavu u prirodi
Na Zanzibar turisti dolaze zbog prekrasnih pješčanih plaža
dobro je znati
VALUTA
Za sto eura dobije se oko 250 tisuća tanzanijskih šilinga. Pivo u Dar es Salaamu, turističkom mjestu, platio sam 10 tisuća šilinga, a kavu u lokalnom, uličnom kafiću - samo sto šilinga.
SPORAZUMIJEVANJE
Svahili i engleski službeni su jezici, no engleski ne govore svi. S njim se možete sporazumijevati u turističkim zonama, no ako skrenete s uobičajenih ruta, ne možete se pouzdati da će vas razumjeti. Poželjno je naučiti barem nekoliko osnovnih riječi na svahiliju.
CJEPIVO
Prije polaska cijepio sam se protiv hepatitisa, trbušnog tifusa i žute groznice. Na kraju sam obolio od malarije, pao u krevet i spavao 20 sati - i izgubio šest kila.