Prema podacima Bijele kuće, više od 10 milijuna ljudi je nezaposleno, a 29 milijuna odraslih i 12 milijuna djece suočava se s gladi u Sjedinjenim Državama. Kina je prošle godine ostvarila gospodarski rast od 2,3 posto, dok će SAD zabilježiti pad od 3,6 posto, a na globalnoj je razini pad 4,3 posto. Ovo je samo jedan od sažetaka vijesti koji precizno oslikava s kakvim se problemima suočava administracija Joea Bidena na svom početku. I potvrđuje da, naprosto, nema pravo na 100 dana mira. I zato ne čudi naslov u The Atlanticu: “Biden bi morao zaigrati na veliko, brzo i jednostavno”.
Od inauguracije je prošlo samo pet dana, ali i to je dovoljno da se već očitaju naznake politika koje je tim u Bijeloj kući zamislio, pri čemu uvijek treba imati na umu nepoznate nepoznanice ili slučajne varijable koje mogu pokvariti svaki račun. I jednu poznatu nepoznanicu, a to je Narodna Republika Kina. “Svijet prolazi kroz duboke promjene kakve nismo vidjeli cijelo stoljeće”, rekao je Xi Jinping, predsjednik Narodne Republike Kine, na jednom od partijskih sastanka na kojima se priprema ovogodišnja stota obljetnica osnutka Komunističke partije Kine.
U Bidenovu timu sigurno nisu previdjeli sljedeću Xijevu poruku: “Vrijeme i okolnosti su se okrenuli u korist Kine. Odatle izviru naša odlučnost i samopouzdanje.” Kineski će propagandisti iz toga izvući jasnu platformu: američka državna tajnica Madeleine Albright je 1990-ih SAD nazvala “neophodnom nacijom”, ali Kina je sada na putu da postane “neophodnom ekonomijom”. U jednom od tekstova sam bio napisao da je Bidenova vlada osuđena na uspjeh. Jer, NR Kina bi već u ovom desetljeću trebala postati generator trećine globalnog BDP-a.
Dosadašnji su Bidenovi potezi, u pravilu, bili očekivani. Borba protiv klimatskih promjena predstavljala je izuzetno važan element kampanje, pa je povratak u Pariški sporazum bio samorazumljiv. Riječ je o projektu koji će teći usporedo sa svim politikama i koji bi trebao biti i jedan od nosivih stupova nove ekonomske paradigme. “Administracija američkog predsjednika Joea Bidena spremna je objaviti politike za koje vjeruje da su budućnost borbe protiv klimatskih promjena”, izjavila je u subotu nacionalna savjetnica za klimu u Bijeloj kući Gina McCarthy.
“Već smo poslali signale o stvarima koje nam se ne sviđaju, a ovaj tjedan ćete vidjeti kako idemo naprijed s onim što je vizija budućnosti”, rekla je McCarthy, objavio Reuters, a prenijela Hina. Biden je trasirao i put borbe protiv koronavirusa koji je odnio više od 400.000 života. I tu nije bilo iznenađenja jer je i to jedna od ključnih tema koje su mu donijele izbornu pobjedu.
Presudno pitanje ove administracije jest ozdravljenje američke privrede. Biden je iznio “Plan spašavanja Amerike” u kojem predlaže paket mjera u vrijednosti 1900 milijardi dolara za financiranje cijepljenja svih građana i intenzivnijeg testiranja na koronavirus i za novčanu potporu kućanstvima, kompanijama i nižim razinama vlasti. Više od polovine toga iznosa namijenjeno je izravnoj financijskoj pomoći obiteljima, uključujući čekove na 1400 dolara za većinu kućanstava, značajno povećanje naknada za nezaposlenost i produljenje njihove isplate za milijune građana koji su bez posla. Pa tako ni tu nije bilo iznenađenja jer je Biden najavljivao velik paket poticaja. Možemo se dakle složiti da je Biden stvarno, umjesto prvih 100 dana, uzeo 100 sati da preokrene situaciju u SAD-u. Barem na razini predsjedničkih uredbi.
A sada slijede izazovi. Podizanje savezne minimalne plaće na 15 dolara na sat. “Vrijeme je da u Americi nagradimo naporan rad, a ne bogatstvo.” I sada dolazimo na područje ozbiljnih ekonomskih poteza koji bi trebali ostaviti trag i kreirati “Bidenovu doktrinu”. Jedan je od ključnih problema sadašnjeg američkog društva nejednakost. Raspodjela bogatstva doživjela je, nedvojbeno, ozbiljne devijacije, a pandemija samo katalizira taj proces (stopa siromaštva samo od lipnja do studenoga prošle godine skočila je za 2,4 posto). Proces koji treba zaustaviti i preurediti jer je to jedini način da dođe do ozdravljenja američkog društva koje je i dalje najveća kapitalistička ekonomija na svijetu i promjena njezine paradigme imala bi vrlo vjerojatno blagotvoran utjecaj na ostale demokratske zemlje tržišne, kapitalističke ekonomije.
Rana Foroohar je u Financial Timesu napisala da je navedena Bidenova teza - “Vrijeme je da u Americi nagradimo naporan rad, a ne bogatstvo” - vjerojatno najsažetiji izraz planova ekonomske politike nove vlasti. Bloomberg Businessweek navodi kako je u tijeku pritisak radničkih sindikata i skupina koje zagovaraju radnička prava da se postavi bitno šira definicija pojma “zaposlenik”. Što otvara vrlo ozbiljna pitanja i na globalnoj razini gdje se pokazalo da prekarni rad, sasvim razumljivo, izaziva nezadovoljstvo zaposlenih, da je pitanje samozaposlenih i onih koji rade prema narudžbi (gaži) - gig workers - nužno zakonski urediti.
Očekuje se u najvećoj mjeri izjednačiti s pravima zaposlenika. Sve to u svjetlu promjena koje će donijeti postpandemijsko društvo uz očekivani ubrzani rast robotike i umjetne inteligencije. I izuzetno važne činjenice koja se pokazala i u doba globalne financijske krize, a dijelom i ove javnozdravstvene, da postoji dio radne snage koji je izuzetno spor, pa čak i nesklon prilagodbi modernim izazovima i nefleksibilan kad je riječ o novim znanjima koja treba prikupiti. I koji se zbog toga osjeća zakinutim i okreće prema populizmu, nativizmu, svim političkim modelima koji tvrde da im je netko drugi kriv, a ne njihova neprilagodljivost. Koji odbijaju Darwinovu tezu da opstaju prilagodljivi, ne najjači.
Predsjednik Biden želi povećati nacionalnu minimalnu plaću, ali uz to i povećati porez na korporacije i početi uspostavljati ravnotežu snaga između rada i kapitala, navodi gospođa Foroohar. I dodaje kako će na tom planu imati ozbiljne prepreke: broj nezaposlenih je velik pa zbog toga nema pritiska na povećanje plaća. Ako pak dođe do povećanja minimalne plaće, tada bi, navode neki ekonomisti, moglo doći do obeshrabrivanja poslodavaca da zapošljavaju. Izbjegavanje ove zamke bit će jedan od najvažnijih zadataka nove administracije.
Važan element u ovoj priči je sporazum koji je EU krajem prošle godine dogovorila s Kinom i u kojem se od Narodne Republike traži da konačno potpiše i implementira odluke Svjetske organizacije za rad (ILO). Što bi, kad/ako se provede, dodatno smanjilo konkurentnost kineskih tvrtki na globalnom tržištu: primjerice, kineski je ponuđač za izgradnju Pelješkog mosta ostvario prednost pred konkurencijom, između ostalog, i izuzetno jeftinom radnom snagom. Koju je gotovo svu doveo iz Kine.
Prema svim dosadašnjim izjavama, šefovi velikih investicijskih agencija, banaka i moćnih tvrtki osvijestili su potrebu da se sadašnji sustav podjele između rada i profita izmijeni te da se veći dio profita vrati onima koji su ga stvarali. Dakle, otklon od teorije Miltona Friedmana da postoji odgovornost samo prema dioničarima nego i prema sudionicima na razini društva (stakeholder capitalism). U određenoj mjeri i povratak Miltonu Keynesu i njegovu zagovaranju državnog utjecaja. Što je izuzetno važno jer bi se tako smanjile tenzije u zemljama demokracije, a to bi imalo pozitivan utjecaj na konkurentsku utrku s Kinom u postavljanju globalnih standarda. Peking je napad na američki Kongres iskoristio kao propagandni alat kako bi svoju, a i vanjsku javnost, uvjerio da upravo njihov model kolektivizma, koji se oslanja na jednu partiju, donosi stabilnost uz gospodarski rast.
Jayati Ghosh, profesorica ekonomije na Sveučilištu Massachusetts Amherst, smatra da bi jedan od prioriteta nove američke administracije trebala biti suradnja s drugim zemljama na stvaranju učinkovitoga globalnog sustava oporezivanja profita multinacionalnih kompanija. Koje, što smo vidjeli u nizu slučajeva poput Panamskih papira, skrivaju svoje profite od poreznika bolje nego zmija noge. Ova je tema izravno povezana s još jednim izuzetno ozbiljnim izazovom Bidenove administracije - ograničavanje moći tehnoloških divova. Alphabet (vlasnik Googlea), Apple, Amazon, Facebook, Twitter, Microsoft imena su koja svakodnevno kreiraju probleme. Od odluke Twittera da zatvori račun bivšem predsjedniku Donaldu Trumpu do Googleova pritiska na sve zemlje koje traže pravičnu nadoknadu nakladnicima od kojih besplatno uzima sadržaj.
A to se zatim širi i na ostale kreativne industrije. Kad bi Google i ostali navedeni samo dio svog profita vratili kreatorima sadržaja, stanje u medijskoj industriji bitno bi se poboljšalo posebno kad je riječ o medijima u manjim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj. Ali, Google se i dalje oko tako bazične činjenice svađa, pa je tako Alphabet u petak objavio da će blokirati svoju tražilicu u Australiji ako vlada nastavi s novim zakonom koji bi prisilio Google i Facebook da medijskim tvrtkama plate za pravo na korištenje njihova sadržaja. Doslovce dan prije su Google i skupina francuskih izdavača objavili da su postigli načelni sporazum o autorskim pravima prema kojem će američki digitalni div plaćati izdavačima za objavljeni medijski sadržaj (ovaj je dogovor izuzetno važan jer je Google prvo kanio sklopiti sporazum samo s najvećim izdavačima, a male lišiti naknade).
Na razini OECD-a se vode pregovori o zajedničkom modelu oporezivanja tehnoloških divova, ali dosad je bilo kakav napredak sprečavala bivša Trumpova administracija. Prostor za ozbiljan proboj “doktrine Biden”. Bolje rečeno, mogućnost da se SAD opet postavi kao globalni lider. Na tom planu predsjednik ne bi trebao imati velikih problema u Kongresu jer obje političke opcije smatraju da je potrebno ograničiti internetske divove (svaka iz svojih razloga, ali to je sada manje bitno). A EU će svakako inzistirati da se problem oporezivanja tehnoloških giganata na mjestu gdje ostvaruju prihod, a ne gdje su prijavljeni, što brže riješi.
Atlantic Council, u sklopu svojih prijedloga prioriteta nove administracije, naveo je i skupinu tehnoloških demokracija. Pozivaju se na Bidenov prijedlog summita svjetskih demokracija i predlažu da bi bilo bolje organizirati summit vodećih tehnoloških demokracija. I navode ih: SAD, Njemačka, Japan, Indija, Južna Koreja, Australija, Izrael, Švedska, Finska, Ujedinjena Kraljevina, Francuska i Kanada. Nova bi skupina nosila ime T-12 s ciljem koordinacije ulaganja, kontrole izvoza, regulacije interneta i suradnje na tehnološkim programima i standardima koji bi bili posebno dizajnirani da budu konkurencija kineskim inicijativama.
Usporedo s definiranjem novoga globalnog ekonomskog poretka, pred Bidenom je i kreiranje političkog sustava. S jedne je strane Kina koja uz sebe veže neke zemlje u Africi i Latinskoj Americi, a ima i jasan cilj podjarmljivanja Rusije (isprva ne otvorenog, ali kasnije vjerojatno da), što bi joj otvorilo eurazijsku premoć. S druge su strane raspršene demokracije (T-12 je samo prijedlog) koje je razbucao Donald Trump. Nakon što je potpisao niz uredbi, Joe Biden je počeo vrtjeti telefone. Prvi je bio, razumljivo, Justin Trudeau, Kanada kao glavni i najbliži saveznik. Veliki ekonomski partner. Dvije zemlje vitalno upućene jedna na drugu.
Trudeau je opet zaplakao zbog Bidenove odluke da zaustavi gradnju naftovoda Keystone XL, ali nije dobio ništa više od “predsjednikova razumijevanja Trudeauova razočaranja”. Jer, Biden smatra da njegova izgradnja nije u skladu s gospodarskim i klimatskim ciljevima njegove administracije. Što je sve dobro iz dva razloga: prvo, pokazalo se da Trudeau gotovo pa uopće nije zagovornik borbe protiv klimatskih promjena, a drugo, Biden je bio nepokolebljiv. Što je dobar znak.
Sljedeći je na redu bio Andrés Manuel López Obrador, predsjednik Meksika. Kojem je Biden precizno izložio svoju migrantsku politiku - svi migranti prema SAD-u iz Latinske Amerike prelaze preko Meksika - koja uključuje ukidanje drakonskih mjera bivše administracije i olakšava podnošenje zahtjeva za azilom. Poziv je bio “ugodan i pun poštovanja”, kratko je tvitao López Obrador. “Sve ukazuje na to da će odnosi biti dobri te u korist naših ljudi i nacija.”
I tako je Biden obavio ključni dio posla, revitalizirao odnose sa susjedima.
A zatim se okrenuo Europi. Za trećeg je sugovornika Biden izabrao britanskog premijera Borisa Johnsona, istog onog koji je snažno podržavao Trumpa i u nekim trenucima ismijavao Bidena. Johnson se nakon toga požurio objaviti i svoje slike dok je razgovarao s Bidenom, a Sunday Telegraph izvijestio je da je Johnson prvi čelnik izvan Sjeverne Amerike koji je razgovarao s Bidenom “nakon što je njegov dogovoreni poziv prebačen dva dana unaprijed u onome što će se smatrati velikim poticajem za posebne odnose između Velike Britanije i SAD-a”. I taj se poziv može smatrati razumljivim jer između dviju zemalja postoje “posebni odnosi”, a otvara se i mogućnost sporazuma o slobodnoj trgovini.
Četvrti je telefonski poziv za sada ostao bez veće reakcije, ali u svakom je slučaju neočekivan. Upućen je Emmanuelu Macronu, francuskom predsjedniku. Francuska je također dugogodišnji saveznik SAD-a, između ostalog i u ratu za osamostaljenje protiv Britanije, ali teško se oteti dojmu da je prvi poziv na Stari kontinent trebao ići u Bruxelles i da su sugovornici trebali biti Ursula von der Leyen i Charles Michel, vodeći ljudi EU.
Po mom sudu, to je jasan signal da će suradnja biti isključivo interesna i da je veliko pitanje u kojoj je mjeri T-12 ostvariv onako kako ga je zamislio Atlantic Council. Bidenova je administracija doslovce ljutita zato što je EU sklopila sporazum s Kinom i za to krivicu prebacuju na njemačku kancelarku Angelu Merkel tvrdeći da se svjesno žurila kako bi od Xija ishodila ustupke za europske tvrtke. I jest.
Novi transatlantski ugovor, dakle, neće biti tako neupitan kako su mnogi očekivali i nadali se. Jer, još je prije izborne pobjede Jack Sullivan, savjetnik predsjednika Bidena za nacionalnu sigurnost, napisao da nova trgovinska politika mora biti “precizno usredotočena na one sektore koji poboljšavaju plaće i kreiraju visokoplaćene poslove u SAD-u”. Što nas sada vraća na početak teksta: sve navedeno, kreiranje novih modela globalnog i lokalnog djelovanja, sve će to primarno ovisiti o “poboljšavanju plaća u SAD-u”, o uspostavi novog pomirenja i jedinstva. Jer, Joe Biden je upravo to, rušenje jaza koji dijeli američko društvo, postavio kao prioritet svoje politike.
Jaz je uvijek na neki način ekonomski, u mogućnostima, izborima, pravima i zato će novu američku politiku trebati promatrati primarno iz pozicije ekonomskog rasta, ozdravljenja društva i privrede i smanjenja razlika. To je zadatak za više od jednog mandata. Ali je za SAD primaran. Globalne će teme biti dobrodošle ako se uklapaju u taj okvir i pomažu ozdravljenju američkog društva.
Kina je izdvojena i za nju se priprema posebna politika budući da odnosi s drugom najvećom svjetskom ekonomskom silom snažno utječu na unutarnje američke ekonomske odnose. Državni tajnik Antony Blinken o nadmetanju s Kinom kaže: “Moramo ulagati u vlastitu konkurentnost. To znači napraviti vrlo temeljitu preorijentaciju resursa i prioriteta kada je riječ o ulaganju u američku infrastrukturu, američko obrazovanje, zdravstveni sustav, naše radnike i njihovu konkurentnost.”
Zaključak: EU mora nastaviti graditi svoju stratešku autonomiju i otpornost. Gdje postoji interes, surađivati sa SAD-om. I pokušavati na što manje područja ići jedni protiv drugih. Što predlaže i Blinken.
Prema podacima Bijele kuće, više od 10 milijuna ljudi je nezaposleno, a 29 milijuna odraslih i 12 milijuna djece suočava se s gladi u Sjedinjenim Američkim Državama