Ines Lončar: "Moj brend je produžetak mame i bake"

Nakon devet godina vođenja vlastitog modnog brenda, Ines Lončar shvatila je da se više ne prepoznaje u onome što radi i odlučila krenuti iz početka i to s novim pothvatom - u obliku brenda NIT. Upravo se njime vratila onome što joj je nedostajalo - radu rukama, tekstilu i sporijem, promišljenijem procesu stvaranja. 

Inspiraciju je pronašla u obiteljskom nasljeđu, u baki koja je vezla i šivala te majci koja je njegovala osjećaj za detalje. No, iza svakog kreativnog proizvoda krije se i manje romantična strana posla - nabava materijala, određivanje cijena, financijsko planiranje i stalno traženje ravnoteže između vlastite vizije i tržišta. S Ines smo razgovarali o tome što je naučila iz prvog poduzetničkog pokušaja, zašto ne vjeruje da uspješan brend nužno mora rasti te što za nju danas znači uspjeh. 

NIT nije vaš prvi kreativni projekt, a ni prvi susret s poduzetništvom. Kada danas pogledate unatrag, što biste izdvojili kao najvažniju lekciju koju ste naučili o stvaranju i vođenju vlastitog brenda?

- Danas puno bolje razumijem koliko je stvari iza jednog proizvoda, od razvoja i nabave do komunikacije i prodaje. Kada sam prvi put krenula, nisam toliko razmišljala ni kalkulirala. Znala sam što želim napraviti i ponuditi i jednostavno sam išla za tim. Bila sam slobodnija i bezbrižnija, i moram priznati da mi taj dio ponekad nedostaje. Iskustvo mi je donijelo više promišljenosti, ali i opreza. Sada pokušavam ostaviti prostora i za onu spontanost s početka.

Prije NIT-a godinama ste gradili vlastiti modni brend, iz kojeg ste se naposljetku odlučili povući. Koliko je to iskustvo oblikovalo način na koji danas pristupate novim idejama i poslovnim odlukama?

- Puno je utjecalo jer sam već znala koliko vođenje vlastitog brenda traži angažmana. Ali zanimljivo mi je bilo otkriti da iskustvo ne znači da već imaš sve odgovore. Neke korake i ideje koji su mi s modnim brendom donijeli dobre prilike pokušala sam primijeniti i na NIT, ali nisu funkcionirali na isti način. To mi je pokazalo koliko svaki brend traži svoj pristup.

Ponekad je teže odustati od nečega što smo sami stvorili nego krenuti ispočetka. Kako ste prepoznali da je došlo vrijeme za zatvaranje modnog brenda i koliko je bilo teško donijeti tu odluku?

- Mislim da mi je bilo teže prihvatiti taj trenutak nego ga prepoznati. Osjećala sam da to više nisam ja, da sam prerasla tu ideju i da je vrijeme da je pustim, ali istovremeno je postojao velik otpor prema tome. Kada sam zatvorila obrt i donijela odluku da gasim brend, najčudniji je bio osjećaj da više ne znam sasvim tko sam. Devet godina svakodnevno živiš nešto, poistovjetiš se s tim i onda toga odjednom nema. Trebalo mi je vremena da se naviknem na sebe bez tog brenda i prihvatim da mogu krenuti u nekom drugom smjeru.

S NIT-om ste se vratili tekstilu, radu rukama i sporijem procesu stvaranja, koji je danas gotovo suprotan tempu modne industrije. Što vam je bilo najvažnije kada ste pokretali novi brend i što od te početne ideje želite sačuvati bez obzira na njegov rast?

- Najvažnije mi je sačuvati misao s kojom sam počela: da što više osobno sudjelujem u nastajanju proizvoda. Rad rukama jako mi je nedostajao prije nego što je nastao NIT i želim da ostane velik dio moje svakodnevice. Važno mi je i da tekstil uvijek bude dio priče, da ga istražujem i otkrivam kako se ponaša u različitim oblicima i primjenama. Želim zadržati taj neposredan odnos s onim što stvaram.

Vaša kreativna priča na neki način počinje puno prije NIT-a, uz baku koja je vezla i šivala te majku koja je njegovala ljubav prema detaljima. Koliko danas u vlastitom radu prepoznajete njihov utjecaj i osjećate li da kroz NIT nastavljate dio obiteljske tradicije?

- Mislim da je NIT na neki način produžetak bake i mame, kroz moju interpretaciju. Kao mala bila sam okružena tekstilom i koncima, ali me to tada uopće nije privlačilo. Obje su me više puta pokušavale naučiti vesti, a ja jednostavno nisam imala interesa. Onda se to u jednom trenutku promijenilo i danas mi je posebno drago što je došlo prirodno. Kroz svoj rad imam priliku zahvaliti im na onome što su mi prenijele. Puno mi znači i mogućnost da od toga izgradim uspješan posao, priliku koju one u svoje vrijeme nisu imale.

Jedno je imati kreativnu ideju, a nešto sasvim drugo pretvoriti je u proizvod koji će pronaći svoje kupce. Koliko je zahtjevno pomiriti vlastitu viziju s praktičnim i tržišnim očekivanjima, a pritom ne izgubiti ono zbog čega ste uopće počeli stvarati?

- Ponekad si već samom idejom otežam put do proizvoda jer poželim spojiti nešto što na prvu nije sasvim logično. Recimo, želim da vaza bude od tekstila, a da pritom ostane funkcionalna. Onda kreće istraživanje kako to zapravo izvesti, i ne ide uvijek onako kako sam zamislila. Nekad prihvatim kompromis, a nekad pokušavam glavom kroz zid. Uz to, čini mi se da je NIT dosta nišan za naše tržište, pa razmišljam i o tome kako ideju približiti kupcima. Tu tražim ravnotežu između onoga što želim napraviti i proizvoda koji može pronaći svoje mjesto na tržištu.

U vremenu u kojem se od brendova često očekuju stalni noviteti i sve brži rast, vi ste odabrali male serije i promišljeniji proces proizvodnje. Kako takvu filozofiju uspijevate uskladiti s poslovnom stranom priče, koja ipak traži kontinuitet i prodaju?

- Upravo me iskustvo s modnim brendom naučilo da usporim, promislim i detaljnije istražim proizvod prije nego što ga ponudim. Naučilo me i da mu dam vremena da ga ljudi otkriju i upoznaju. Male serije omogućuju mi da pažljivije planiram izradu i ostavim prostor za razvoj sljedeće ideje. Volim što me svaki novi proizvod ponovno malo izbaci iz zone komfora. Poslovni kontinuitet pokušavam graditi tako da postojeći proizvodi imaju svoj život, dok nove razvijam bez potrebe da sve mora izaći odmah.

Društvene mreže i tržište često stvaraju dojam da brend koji ne predstavlja stalno nešto novo zapravo stagnira. Osjećate li i sami taj pritisak i kako prepoznajete trenutak kada je bolje usporiti nego pod svaku cijenu ponuditi novi proizvod?

- Da, i ponekad se uhvatim u tom krugu, posebno kada padne vidljivost na društvenim mrežama ili broj narudžbi. Lako pomisliš da su se ljudi zasitili proizvoda i da očekuju nešto novo, iako to ne mora biti razlog. To mi je još uvijek sklizak teren, ali sada se češće uspijem zaustaviti prije nego što počnem nešto forsirati. Ako se tada pojavi nova ideja, mogu je ostaviti sa strane. Neke od tih ideja kasnije postanu proizvodi, kada sazriju i kada stvarno dođe vrijeme za njih.

Koliko Vam je bilo izazovno naučiti vrednovati vlastiti rad i nositi se s komentarima ljudi koji možda ne razumiju koliko truda stoji iza jednog proizvoda?

- Samo određivanje cijene nikada mi nije bilo najveći problem. Veći izazov bili su komentari poput: „To ti kod nas nitko neće platiti”, „Ljude ne zanima koliko si vremena potrošila” ili „U Zari to kupim jeftinije”. Takve rečenice ostanu u glavi i znaju se javiti baš kada trebaš postaviti cijenu. Meni je izazov bio naučiti da im ne dajem previše prostora. Razumijem da neće svatko vidjeti vrijednost u onome što radim, ali ti ljudi nisu nužno moji kupci. Važno mi je doći do onih koji tu vrijednost prepoznaju.

Kada vodite vlastiti kreativni posao, financijska sigurnost vjerojatno ima drukčije značenje nego kada svakog mjeseca primate redovitu plaću. Što Vam danas pruža osjećaj stabilnosti i koliko Vam je važno imati financijsku rezervu koja omogućuje mirnije donošenje odluka?

- To bi za mene značilo da posao može redovito pokrivati svoje troškove i moj rad, uz određenu rezervu za mirnije razdoblje ili nepredviđeni trošak. Važna mi je i mogućnost da mogu planirati unaprijed. Da odluku o novom proizvodu ili suradnji mogu donijeti promišljeno, bez osjećaja da baš svaka prilika mora odmah uspjeti.

Poduzetništvo često traži hrabrost da uložite novac, vrijeme i energiju u nešto za što ne znate hoće li uspjeti. Jeste li s iskustvom postali oprezniji kada je riječ o ulaganjima ili ste naučili bolje prepoznati rizike koje vrijedi preuzeti?

- Za dobru ideju koja mi danima ne izlazi iz glave i koju nekako osjetim cijelim tijelom i dalje sam spremna riskirati. Opreznija sam postala s onim naglim idejama koje me oduševe u trenutku. Prije bih odmah kupila sav materijal, krenula raditi i tek onda shvatila da to zapravo nije to. Sada si češće dam vremena da vidim hoće li me ideja držati i nakon tog prvog uzbuđenja. Ako ostane, lakše se odlučujem uložiti u nju.

Svaki mali brend mora pažljivo birati u što će ulagati, osobito u fazi razvoja. Postoje li stvari na kojima nikada ne želite štedjeti jer znate da dugoročno čine razliku, bilo da je riječ o materijalima, znanju ili načinu na koji predstavljate svoj rad?

- U kvalitetan materijal, jer od njega sve počinje i jako utječe na konačan doživljaj proizvoda. Spremna sam uložiti i u dobrog mentora koji mi može pomoći u poslovanju. Vrijedno mi je imati nekoga tko može sagledati stvari iz druge perspektive i pomoći mi da donesem bolje odluke. Fotografija mi je također izuzetno važna, ali nju zasad radim sama, pa u taj dio najviše ulažem vlastito vrijeme, učenje i pažnju.

Kada posao nastaje iz velike osobne strasti, granica između radnog vremena i privatnog života lako se izgubi. Jeste li s godinama naučili kada treba stati i dopustiti si odmor, čak i kada znate da uvijek postoji još nešto što biste mogli napraviti?

- Uz NIT sam tu granicu puno bolje naučila postaviti, iako mi je ponekad i dalje izazovno. Mislim da će se mnogi kreativci prepoznati u tome da glava radi i kada je radni dan završio. Danas ipak znam stati kada treba. Naučila sam da svijet neće propasti ako danas ne završim sve i da nema smisla forsirati kada osjetim da je vrijeme za stati.

Jesu li vam društvene mreže više prilika ili pritisak i kako pronalazite ravnotežu između autentičnog izražavanja i očekivanja digitalne publike?

- Oboje. Obožavam osmišljavati scene za fotografije i taj mi je dio važan i kreativan sam po sebi. Društvene mreže daju mi prostor da pokažem cijeli svijet oko brenda. Ali imam osjećaj da algoritam moj način prikaza ne voli uvijek jednako koliko ga volim ja. Tada se pojavi pritisak da stalno nešto mijenjam i prilagođavam. Ponekad se osjećaš kao da si ponovno u školi i želiš se svima svidjeti. Pokušavam prepoznati taj trenutak i ne dopustiti da mi reakcije na objavu određuju baš svaku kreativnu odluku.

U vama se neprestano isprepliću dvije uloge – kreativke koja želi istraživati i stvarati te poduzetnice koja mora razmišljati o troškovima, organizaciji i poslovnim odlukama. Koja vam od njih prirodnije dolazi i koliko ih je uopće moguće razdvojiti?

- Poduzetnica mi je svakako teže biti, ponajviše zbog tehničkih i administrativnih stvari koje dolaze s vođenjem posla. Srećom, imam dobrog knjigovođu koji mi puno toga riješi i olakša. U kreativnom dijelu osjećam se prirodnije i sigurnije, iako i tu ima puno preispitivanja. Te dvije uloge teško mogu potpuno odvojiti jer gotovo svaka kreativna odluka ima i poslovnu stranu. Ali lakše mi je kada znam da za dio koji mi nije blizak imam dobru podršku.

U poslovnom svijetu rast se najčešće mjeri brojkama, prodajom i širenjem poslovanja. No mora li uspješan kreativni brend nužno postajati sve veći? Kako Vi zamišljate razvoj NIT-a i što pritom nikako ne želite izgubiti?

- Rast bi mi značio više stabilnosti, prepoznatljivosti i prilika za projekte koji odgovaraju brendu. Voljela bih da predmeti dođu do više ljudi i prostora, ali i da se organizacija posla razvija zajedno s tim. Veći broj narudžbi ima smisla ako ih mogu kvalitetno realizirati. Važno mi je da s rastom dobijem i bolje uvjete za rad, vrijeme za razvoj i, kada bude potrebno, pomoć.

Što za vas danas znači uspjeh – poslovno, ali i osobno?

- Uspjeh bi mi značio da mogu živjeti od svog rada i razvijati ga u uvjetima koji mi odgovaraju. Ali jednako mi je važno ostati dosljedna sebi i oblikovati posao onako kako ga osjećam. Sačuvati vlastitu ideju o tome što NIT jest i kako želim da bude predstavljen i viđen. Nakon iskustva s prvim brendom puno mi više znači i kako izgleda svakodnevica iza svega toga. Želim graditi posao u kojem se mogu dugoročno vidjeti.

Pred vama su novi tekstilni radovi, prva samostalna izložba i suradnje koje NIT otvaraju prema nekim novim područjima. Što vas u ovom trenutku najviše veseli i postoji li nešto što jedva čekate predstaviti publici?

- Veseli me razvoj tekstilnih radova i priprema prve samostalne izložbe, ali i prilike koje se trenutačno sve više događaju uživo, izvan društvenih mreža. Lijepo mi je vidjeti da NIT dolazi do ljudi i na taj način. Veselim se suradnjama koje su u dogovoru i razvoju potpuno novog proizvoda kakav još nisam imala u ponudi. Taj dio, kada istražujem nešto novo i polako otkrivam kako će izgledati, uvijek mi je posebno uzbudljiv.

Za kraj, kada bi mogla zaviriti deset godina unaprijed, kakvu bi sliku voljela vidjeti? Gdje zamišljaš sebe, svoj kreativni svijet i NIT?

- Voljela bih imati stabilan studio s prepoznatljivim radom, suradnjama koje se razvijaju kroz godine i dovoljno prostora za istraživanje novih ideja. Vidim NIT u interijerima, kroz predmete i veće tekstilne radove, možda i kroz projekte koje danas još ne mogu predvidjeti. Važnije mi je da i za deset godina imam znatiželju i volju ujutro doći raditi.