Mihaela Rašica: "Što su stvari stabilnije, to je sloboda zapravo veća"

Umjetnost je za Mihaelu Rašicu oduvijek bila više od interesa, ali odluka da slikarstvo postane njezina profesija nije bila sasvim jednostavna. Odrasla je u Dubrovniku, u obitelji koja nije bila vezana uz umjetnost, a prve važne slikarske lekcije naučila je u ateljeu Josipa Pina Trostmanna. Danas živi i radi u Zagrebu, iza sebe ima dva završena studija na Akademiji likovnih umjetnosti, dvije zbirke poezije i godišnju nagradu Hrvatskog društva likovnih umjetnika za najbolju mladu umjetnicu.

Iako je njezin rad prepoznat, Mihaela otvoreno govori o manje vidljivoj strani umjetničkog života, onoj koja uključuje određivanje cijena, suradnju s galerijama, financijsku neizvjesnost i svakodnevnu disciplinu. Razgovarali smo o odrastanju, kreativnoj slobodi, životu od slikarstva i tome zašto financijska stabilnost za nju nije suprotnost umjetnosti, nego jedan od preduvjeta da joj se može potpuno posvetiti.

Odrasla si u obitelji koja nije bila vezana uz umjetnost, a govorila si i da se u tvojoj okolini na umjetnost gledalo kao na nešto lijepo, ali ne nužno kao ozbiljan životni poziv. Kada si ti prvi put bila sigurna da želiš biti umjetnica?

– Nije meni baš ništa drugo bilo u glavi osim toga ni kroz cijelu srednju školu, ali u trenutku biranja faksa odjednom se tu javio neki jaz i težina; pitanje toga je li to dovoljno za profesiju ili ipak trebam odabrati nešto „ozbiljnije”, „sigurnije”, „praktičnije”. Srećom, tada nisam bila nimalo praktična pa sam slijedila srce, a kasnije u životu, kada sam morala početi razmišljati praktično, srećom već sam bila umjetnica. Dobro se valjda sve to skupa odigralo.

Kao srednjoškolka ušla si u atelje slikara Josipa Pina Trostmanna, za kojeg kažeš da te naučio što znači biti slikarica. Što ti je iz tog iskustva ostalo do danas?

– Jako puno. Tamo sam naučila kako crtati studiozno, ali sam i naučila kako tu studiju na pravi način razbijati, kako se oslobađati. Naučila sam gledati slike drugih. A osim tog aktivnog učenja, jako puno toga se događalo i pasivno. Atelje je prštao bojama s profesorovih slika, vani je bila ili plava dubrovačka zima ili šareno ljeto. Upijala sam.

Završila si dva studija na Akademiji likovnih umjetnosti, a na drugom si se počela oslobađati čvrstog crteža i doslovnog narativa. Koliko je za umjetnika važno imati hrabrosti napustiti ono u čemu zna da je dobar?

– Pa dosta je važno. Netko mi je rekao, ne sjećam se tko, u moru tih savjeta i uputa za vrijeme studija, čim u nečem postaneš dobar, makni se od toga ili si stvori prepreku. Inače postoji opasnost da zapadneš u maniru. Možda kad postanemo jako dobri u nečemu, prebacimo se na autopilot i tu nestaje kreativnost i zaigranost, a kada nečemu težimo, postoji jako velika doza straha, truda i eksperimenta.

E sad, teško je shvatiti u kojem trenutku se samo nalaziš ispred nekog brdašca u putanji učenja, koje trebaš savladati i nastaviti, a kada je možda jednostavno vrijeme da promijeniš cijelu mapu. Ali i kada se mijenjaš, nikada to nije potpuni zaokret gdje to „novo” nema veze sa „starim”, samo je novi kut gledanja onog istog koje te cijelo vrijeme zanima. Tako je i meni bilo kada sam se mijenjala.

Nedavno si dobila godišnju nagradu HDLU-a za najbolju mladu umjetnicu. Slikarstvo si opisala kao samotnički posao. Koliko ti onda znači trenutak u kojem shvatiš da netko izvana vidi i prepoznaje ono što radiš?

– Da, mislim, to je možda ispalo malo predramatično. Ima u našoj struci i dosta susreta s drugim ljudima, kolegama umjetnicima, kustosima, ljudima koji odrade logistiku, publikom, kupcima... Ono što sam htjela reći s time je više da se u činu slikanja moraš osloniti sam na sebe i naći način da se ta slika podudara s onim što imaš u zamisli, da tebi ima značenje, tek kad to uspiješ, možeš se zapitati ima li i drugima. A to je uvijek lijepo iznenađenje. Svaki put se iznova iznenadim koliko zapravo ima ljudi koji podržavaju, prate i zaljubljuju se u slike.

Danas živiš i radiš u Zagrebu, dok se Dubrovnik snažno vraća u tvoje radove. Gdje se danas više osjećaš kod kuće?

– Tek sam se vratila u Zagreb nakon cijelog ljeta pa sam vjerojatno malo pristrana. Obitelj mi je u Dubrovniku pa će to uvijek biti „kod kuće”, ali i Zagreb je moj dom, asociram ga s osamostaljivanjem i nekim osjećajem slobode. Dugo sam tu, ove jeseni točno deset godina.

Kako zapravo izgleda tvoj radni dan kada nema izložbi, otvorenja i svega onoga što publika vidi? Imaš li disciplinu i rutinu ili stvaranje kod tebe ne funkcionira tako?

– Pa moram priznati da imam dosta dobru disciplinu i rutinu, tj. malo sam radoholičar. U principu, ako nemam nekih društvenih planova za taj dan, u ateljeu sam. Ne moram se natjerati da odem u atelje ujutro, više se moram natjerati da izmigoljim iz njega predvečer.

Završetak Akademije znači i trenutak u kojem umjetnost od poziva treba postati profesija. Koliko si bila spremna na poslovnu stranu umjetničkog života – prodaju, cijene, galerije, natječaje i pregovore?

– Nisam bila nimalo spremna niti mi je glava bila na tom mjestu. Imala sam, kao i u puno drugih stvari, više sreće nego pameti. Na natječaje i izložbe sam se počela prijavljivati manje-više tek na zadnjoj godini Akademije, kada sam se osjećala kao da imam neku cjelinu. Malo prije završetka druge diplome javio mi se Kolekcionart za zastupanje i preuzeo veliku većinu tih pitanja, a dosta sam naučila i nakon diplome, u hodu.

Je li ti bilo teško prvi put odrediti cijenu vlastite slike? Kako danas procjenjuješ vrijednost rada u koji ulaze vrijeme, obrazovanje, materijal, ali i nešto toliko osobno?

– Prvi susret s tim bio je za vrijeme Cash and Carryja na Nastavničkom odsjeku. Ne sjećam se više kako smo moji prijatelji, tj. kolege i ja dolazili do cifri do kojih smo dolazili, ali to je sve bila stvar relativne vrijednosti, smišljali smo cijene slikama jedni u odnosu na druge, u odnosu na više godine, poneki savjet profesora itd. Danas prvo postavim procjenu toga koliko je meni neki rad kvalitetan ili vrijedan, a na to onda dolazi konzultiranje s galerijom i usklađivanje s tržišnim cijenama.

Može li se danas u Hrvatskoj živjeti od slikarstva? I koliko se tvoja predodžba o tome promijenila otkad si izašla s Akademije i počela graditi karijeru?

– Vjerojatno može ako se dobro organiziraš i „podebljaš” tu cijelu priču s projektima, honorarima, natječajima itd. Pa predodžba se dosta promijenila jer smo na Akademiji svi u nekom prelijepom balončiću gdje stvaramo i ne mislimo o tome do neke četvrte, pete godine studija. I neka je tako i bolje da je tako. Kreativno razvijanje pustiti na miru što dulje.

A onda nakon faksa jako brzo shvatiš gdje se sve možeš prijaviti, gdje možeš zaraditi itd. Naravno, ako razgovaraš s ljudima i stalno učiš. Jako puno znanja i trikova prenosi se tako, usmeno, učiš iz tuđih iskustava.

Što za tebe danas znači financijska sigurnost? Je li ti važniji predvidljiv prihod ili sloboda da možeš birati što ćeš raditi?

– Recimo da znači imati dovoljno da i dalje mogu nesmetano održavati slikarsku praksu, što uključuje najam ateljea i nabavku materijala. Pa bitna mi je sloboda, ali što su stvari stabilnije, to je sloboda zapravo veća, jer ne moraš gubiti toliko vremena i stresirati se oko stvari koje nemaju veze s umjetnošću.

Postoji li nešto na čemu kao umjetnica nikada ne štediš? A nešto za što si s vremenom shvatila da uopće nije vrijedno novca?

– Ne štedim na materijalima, tu si ne mogu pomoći. U svemu drugom sam voljna uštedjeti, nisam od nekih nepotrebnih luksuza, ali za slike kakve radim mi je potrebno da su materijali, platno, boje, okviri, na razini.

Objavila si i dvije zbirke poezije. Kada znaš da nešto želiš izraziti slikom, a kada riječima? Postoji li uopće jasna granica između te dvije strane tvog stvaranja?

– Drukčije su to vrste stvaranja za mene. Kada pišem, stvaram mentalnu sliku u kojoj čitatelj može boraviti, u kojoj ja boravim, i nekako kao da ostaje na tome. Pisanje mi je uvijek bilo više kao neki obris, uputa, udah. Kada slikam, kao da se više bacim u koštac s tom inicijalnom slikom, materijaliziram je, pokušavam je shvatiti i dokučiti, uđem u neki sukob. O pisanju i znam puno manje nego o slikanju.

Kada si mlad umjetnik, uspjeh se lako počne mjeriti izložbama, prodanim radovima i nagradama. Što bi za tebe osobno danas značilo uspjeti?

– Ne vjerujem da je uspjeh jedan konkretan trenutak nakon kojeg si miran. Umjetnička karijera je nešto što se živi i njeguje. Mislim da treba ostati dosljedan sebi, svojim umjetničkim nagonima, unatoč raznim prilagođavanjima s kojima ćeš se susretati, i u svemu tome ostati zadovoljan i zdrav. To bih smatrala uspjehom.

Kada zamisliš sebe za deset godina, gdje bi voljela da budeš i što bi voljela da se u tvom odnosu prema umjetnosti do tada nikada ne promijeni?

– Vjerojatno u Zagrebu, ali s dobrim galerijskim kontaktima po Europi. U nekom lijepom ateljeu, s obitelji i puno prijatelja. Voljela bih da se nikad ne promijeni onaj inicijalni žar s kojim sam krenula u sve to. Da mi nikad ne postane „samo posao”.