Nika Barišić: "Nemam plan B, ali isto tako sam ga spremna stvoriti"   

Kada je s 18 godina odlučila da će gluma biti njezin životni poziv, Nika Barišić nije previše razmišljala o tome kako će izgledati njezina budućnost. Vjerovala je da su velika želja, trud i ljubav prema poslu dovoljni da se stvari poslože. No ulazak u profesionalni svijet glume donio joj je nešto drukčiju sliku stvarnosti. Audicije, čekanja, odbijanja, neizvjesni angažmani i honorari koji ponekad kasne dio su svakodnevice o kojoj se rijetko govori kada se spomene glumačka profesija.

Ipak, Nika svoju odluku ne dovodi u pitanje. Ne bi mijenjala kreativnu slobodu za predvidljiv posao od devet do pet, a umjesto velikih karijernih planova radije bira vjerovati vlastitom putu. S vremenom je, kaže, naučila i važnu lekciju o novcu: financijska sigurnost ne mora nužno značiti stalno zaposlenje, nego i osjećaj mira koji dolazi kada znaš da imaš nešto ušteđeno. U razgovoru nam je otkrila kako izgleda život mlade glumice iza kulisa, zašto je štednja danas veseli više od kupovine i zbog čega uspjeh ne želi mjeriti tuđim očekivanjima.

Kad kažeš „ja sam glumica”, što se sve skriva iza te rečenice? Kako zapravo izgleda posao jedne glumice?

- Najtočnije je reći – svašta. Mislim da ljudi često imaju neku svoju sliku toga što znači biti glumica, a zapravo se iza toga skriva puno više stvari. Nisu to samo probe, snimanja i izlazak na pozornicu. Tu je puno čekanja, neizvjesnosti, audicija, odbijanja, razmišljanja, rada na sebi, a ponekad i potpuno običnih poslova između svega toga. Zapravo nikad ne znaš što će ti sljedeći mjesec donijeti.

Kada si odlučila da će gluma biti tvoj poziv? Jesi li tada uopće razmišljala o nepredvidljivosti tog posla?

- Ne. Nisam razmišljala ni o čemu. Imala sam 18 godina i privilegiju da u tom trenutku nisam morala brinuti za svoju egzistenciju. Mislila sam da, ako imaš jako veliku želju za nečim i ako stvari radiš svim srcem, sve će se jednostavno posložiti. Kao da ti život servira crveni tepih i kaže: „Izvoli.” Ali kad sam završila faks i stvarno ušla u taj posao, shvatila sam da to uopće nije tako. Čak i kad imaš posao, često si potplaćen, često se jako dugo čekaju honorari i ne ide sve onako kako si zamislio. Mislim da sam tada prvi put shvatila da sama želja nije uvijek dovoljna.

Što ti je danas najdraže u tome što radiš, a što ti najteže pada?

- Najdraže mi je to što mene taj posao i dalje jako ispunjava i stvarno ne bih mogla zamisliti da radim nešto potpuno drugačije. Ali moram spomenuti i ljude koje sam upoznala u toj branši. Neki od njih pokazali su mi što znači biti drugačiji, što znači promišljati, stajati iza sebe i svojih „ludosti”, ne sramiti se toga tko si i boriti se za ono u što vjeruješ. To mi je možda jedna od najljepših stvari koje mi je gluma donijela. A najmanje mi se sviđa upravo ta neizvjesnost i čekanje. Mislim da čovjeku ponekad treba malo više osjećaja da zna na čemu je.

Znaš li danas što ćeš raditi za šest mjeseci?

- A to znam… Ali da ste me pitali, recimo, za sedam ili osam mjeseci, tu već možda ne bih imala odgovor. (smijeh) U ovom poslu naučiš da je i šest mjeseci unaprijed zapravo dosta daleko.

Je li ta neizvjesnost više uzbudljiva ili zastrašujuća?

- I uzbudljiva i zastrašujuća u jednom. Mislim da upravo zato i jest zanimljiva. Da sve znam unaprijed, vjerojatno bi mi nedostajao taj osjećaj da se nešto može dogoditi potpuno neočekivano.

Što za tebe danas znači sigurnost? Je li to stalan posao ili nešto sasvim drugo?

Pa, stalan posao definitivno je sigurnost. Ali opet, trenutno sam u fazi života gdje na stalan posao ne gledam kao na prioritet. Mislim da će to vjerojatno doći kasnije, odnosno kad budem imala obitelj i neke druge odgovornosti. Zasad mi je sigurnost štednja. Puno sam mirnija kad znam da imam nešto sa strane i da ne moram paničariti ako se neko vrijeme ništa ne dogodi.

Jesi li ikada pomislila da bi bilo jednostavnije imati posao od devet do pet i svakog mjeseca znati koliko ćeš zaraditi?

- Ne.  (Smijeh) Mislim da mi ta sigurnost ne bi bila dovoljna ako bih se svaki dan budila i išla raditi nešto što me ne ispunjava. Vjerojatno bih vrlo brzo počela razmišljati kako da pobjegnem iz tog posla.

Kako upravljaš financijama kada nemaš fiksna mjesečna primanja? Je li te takav način života naučio disciplini?

- Definitivno. Kad sam tek krenula raditi, shvatila sam koliko novci brzo odu na gluposti. To mi je zapravo bio najstrašniji dio svega. Na početku me nije bilo briga jer sam tek počela raditi i mislila sam: „Ma bit će vremena za štednju.” Ali onda te u jednom trenutku udari u glavu i kažeš: „Aha, ok, sad je vrijeme kad moram jednostavno odrasti i početi misliti na budućnost.”

Razmišljaš li o štednji upravo zato što ne znaš kada stiže sljedeći angažman ili još uvijek više živiš od projekta do projekta?

- Ne, razmišljanje o štednji mi je trenutno čak i najveće zadovoljstvo. Ne toliko kad znam da sam si nešto dobro kupila, nego kad na kraju mjeseca vidim da sam uspjela nešto uštedjeti. To mi je postalo puno veći gušt nego trošenje novca.

Koliko je teško odbiti posao koji ti se ne sviđa kada ne znaš kada stiže idući projekt? Možeš li si to uopće priuštiti?

- Pa zasad mi se nikad nije dogodilo da odbijem posao koji mi se ne sviđa, nego samo posao koji vremenski jednostavno ne stignem zbog drugih, prioritetnih projekata. Tako da zapravo ne znam kako bih reagirala u toj situaciji. Ali sigurno nije laka pozicija. Iako sada mislim da bih odbila nešto što mi se stvarno ne sviđa. Mislim da ipak dođe trenutak kada moraš znati gdje je tvoja granica.

Uspoređuješ li se ponekad s prijateljima koji imaju „normalne” poslove, redovite prihode, godišnji odmor i jasniju strukturu života?

- Ne uspoređujem se. Više nekad zamišljam kako bi bilo staviti se u njihove cipele. Kako izgleda njihova rutina, kako im izgleda običan dan, jesu li sretni ili nesretni, odgovara li im taj način života… Više me to zanima nego da mislim da je njihov život bolji ili lošiji od mog.

Društvene mreže svakodnevno nam pokazuju tuđe uspjehe. Osjetiš li ikada pritisak da bi u svojim godinama već trebala biti „dalje”?

- Od društvenih mreža osjetim razne pritiske, ali nikad nijedan ne uzmem dovoljno ozbiljno da bi me stvarno dotaknuo ili da bih se osjećala kao da kasnim za nečim ili da sam manje vrijedna ili dobra u nečemu. Mislim da sam tu dosta mirna. Vidim tuđe živote, ali nekako ih ne koristim kao mjerilo za svoj.

Je li ti se promijenila definicija uspjeha otkad si počela profesionalno raditi? Što ti danas znači uspjeti kao glumici?

- Iskreno, ja još uvijek to ne znam. Nikad si nisam postavila neki veliki cilj ili nešto zacrtala. Idem kako idem i vjerujem da se za mene stvari događaju s razlogom i svojim tokom. Tako da za mene je uspjeh možda upravo ne opterećivati se previše time i vidjeti što mi život nosi. Naravno da želim raditi i imati lijepe prilike, ali ne želim si život pretvoriti u stalno dokazivanje da sam nešto postigla.

Misliš li da tvoja generacija još uvijek očekuje klasičnu životnu putanju – fakultet, stalan posao, stan, kredit – ili su se prioriteti promijenili?

- Mislim da više ne postoji jedna putanja koja se podrazumijeva. Možda smo mi prva generacija koja je shvatila da fakultet, posao, stan i kredit ne moraju nužno biti jedini dokaz da si uspio u životu. Ljudi puno više razmišljaju o tome žele li uopće tako živjeti i što im je važno. S druge strane, mislim da i dalje postoji pritisak da bi do određenih godina već trebao imati sve posloženo. Samo što se danas puno više propitujemo oko toga je li to stvarno ono što želimo. Ali mislim da istodobno postoji i poštovanje prema tome da nešto gradiš postupno i temeljito, kao neki proces stvaranja vlastitog lika. Ne moraš biti pomalo sve i odmah imati sve posloženo; možeš imati svoj zanat, razvijati ga korak po korak i stvarno se posvetiti onome što radiš. Meni je to puno bliže nego ideja da moraš istodobno biti uspješan u svemu.

Koliko si ambiciozna? Postoje li uloge, redatelji ili projekti o kojima sanjaš ili radije ne radiš takve planove?

- Ne planiram previše. Mislim da bi to bilo jako loše za mene jer bih se previše stresirala ako sve ne bi išlo svojim tokom. Tako da sam odabrala čekati i vidjeti. Naravno da postoje ljudi s kojima bih voljela raditi i stvari koje bih voljela napraviti, ali ne želim si napraviti neki popis koji onda moram prekrižiti da bih imala osjećaj da idem naprijed.

Postoji li kod tebe plan B ili nikada nisi razmišljala na taj način?

- Nemam plan B, ali isto tako sam spremna stvoriti ga ako ću morati. Mislim da je i to neka vrsta plana. Ne želim unaprijed graditi rezervni život samo zato što postoji mogućnost da ovaj neće izgledati onako kako sam zamislila. Ako se dogodi situacija u kojoj će mi trebati nešto drugo, snaći ću se.

Kad razmišljaš o budućnosti, što ti je najveća želja, a što najveći strah?

- Najveća želja mi je da smo moji bližnji i ja zdravi. Sve ostalo ćemo lako. Mislim da kad imaš zdravlje i ljude koje voliš, sve ostalo nekako možeš rješavati putem. A najveći strah mi je da to izgubim. Ne volim previše razmišljati o tome, pa se više trudim biti zahvalna na onome što imam sada.

Gdje vidiš sebe za deset godina? Ne nužno poslovno, nego kakav život priželjkuješ?

- Želim da sam s partnerom s kojim sam sada i da zajedno možda stvorimo nešto svoje. Ne znam kako bi to točno trebalo izgledati i iskreno ni ne želim si to previše zacrtavati. Voljela bih da imamo svoj neki mali svijet, da smo okruženi ljudima koje volimo, da radim nešto što me ispunjava i da smo zdravi. Mislim da mi je to zapravo dovoljno. Ne moram znati gdje ću točno biti ni što ću točno raditi, samo bih voljela da mi život tada ima neki naš mir.