Nikola Serdar: "Često se pitam što uopće znači stvarati u svijetu koji je zasićen sadržajem"

U svijetu u kojem se od mladih autora očekuje da neprestano stvaraju, objavljuju i grade vlastiti identitet, Nikola Serdar bira promatranje, promišljanje i pažljivo bilježenje svakodnevice. Nakon studija fotografije odlučio je nastaviti obrazovanje na studiju povijesti umjetnosti i komparativne književnosti, a fotografiju i pisanje doživljava kao dva povezana načina istraživanja stvarnosti. U njegovu su fokusu pitanja podrijetla, nasljeđa i identiteta, ali i sitni, često prešućeni trenuci koji oblikuju naše odnose. Razgovarali smo o umjetničkom izrazu, potrebi za sigurnošću i izazovu pronalaska vlastitog mjesta u svijetu koji se neprestano ubrzava.

Bavite se fotografijom i pisanjem, a sada studirate i povijest umjetnosti i komparativnu književnost. Kako se danas predstavljate kada vas netko pita čime se bavite?

- Najjednostavniji odgovor bio bi da pomoću fotografije i pisanja pokušavam izraziti i reinterpretirati stvarnost i svakodnevicu.

Što vas je nakon studija fotografije potaknulo na novi studij?

- Potreba je bila prirodna i svakako na to gledam kao na nadopunjavanje vlastitih interesa. Vlastitu znatiželju najbolje njegujem u uvjetima kada nemam izbora nego nešto poduzeti u vezi sa stalnim preispitivanjem vlastitog rada, sposobnosti i svega što mi privlači pozornost. Smatram i da će mi ta prilika pomoći da dublje istražim specifičnosti tema kojima se bavim.

Fotografija i poezija naizgled su dva različita jezika. Što vam omogućuje izraziti fotografija, a što riječ?

- Kad nešto vidim, imam potrebu to zabilježiti i o tome govoriti. Kad fotografiram, reinterpretiram ono što vidim, reagiram na vizualne impulse pomoću kojih pokušavam dokučiti ono o čemu rijetko ili uopće ne govorimo unutar bliskih krugova. Fotografija mi pomaže steći hrabrost da se dovoljno približim kako bih dokučio dublju istinu onoga što promatram.

Pisanjem nastojim ući još dublje, proniknuti do onoga što je htjelo biti izrečeno, a nije, osvrnuti se na male poraze koje osjetimo kad smo nešto prešutjeli. Želim pružiti prostor neizrečenom, zato pažljivo slušam ljude. Tu vidim najveću poveznicu fotografije i pisanja – povezuje ih priča koja je srž svakog medija.

Postoji li tema koja povezuje vaše fotografije i tekstove?

- Bavim se pitanjima podrijetla, nasljeđa i identiteta, polazim od intimnog koje nadograđujem. U radu su mi bitni posvećenost, jednostavnost, promišljenost i iskrenost. Fotografiju i pisanje povezuje općenita potreba za stvaranjem i preispitivanjem. Kad nešto ne mogu ili nisam u prilici fotografirati, onda o tome pišem ili obrnuto. Nema pravila.

Često ističete iskrenost kao jednu od najvažnijih vrijednosti u stvaranju. Što za vas znači iskren umjetnički rad?

- Posvećenost, jednostavnost, promišljenost i iskrenost intuitivne su kategorije pomoću kojih procjenjujem ne samo vlastiti nego i tuđi rad. Posvećenost podrazumijeva uloženo vrijeme u pripremu i izvedbu, a jednostavnost tražim u donošenju odluka pri izvedbi i prezentaciji. Važna je i u načinu na koji kompleksna stanja prenosimo u nešto ljudsko i pristupačno. Promišljenost podrazumijeva obzir prema onome čime se bavimo i kontekstu širem od samog rada. Iskrenost bih istaknuo kao najvažniju, osobito kada se pojave suptilne kontradiktornosti između ostalih vrijednosti. To je ono što rad čini živim.

Osjećate li da se od mladih umjetnika danas očekuje da, osim vlastitog rada, neprestano grade i svoj javni identitet?

- Vrlo mi je važno na koji način predstavljam sebe i svoj rad i mislim da su u suvremenom kontekstu ta pitanja teško odvojiva. Sve se intenzivnije od umjetnika očekuje da imaju formiran javni identitet, jednako kao i njihov rad. To može biti prilično iscrpljujuće, pogotovo u trenucima kad sve shvaćamo preozbiljno i zaboravimo da je i ona oslobađajuća suprotnost jednako bitna.

Postoji li pritisak da već sada morate znati kako će izgledati vaša karijera?

- Pritisak koji osjećam uglavnom je unutarnji i poticajan, sve dok ne sklizne u sumnju i preispitivanje sposobnosti. Volio bih se u potpunosti posvetiti kreativnom radu, na neki način steći status slobodnog umjetnika, ne nužno u konvencionalnom smislu. Smatram da su za prve korake potrebni vrijeme i svijest o vlastitim mogućnostima i očekivanjima kako bismo ih kasnije mogli nadmašiti.

Kako zamišljate život u kojem biste se mogli potpuno posvetiti kreativnom radu?

- Zamišljam ga kao prilično izazovan test odgovornosti, ne samo prema vlastitom radu nego i prema egzistenciji. Naravno da taj način života ne podrazumijeva potpunu slobodu i sigurnost, ali mislim da nudi prostor za neprestani napredak.

Što za vas danas znači sigurnost?

- Za mene sigurnost znači odgovornost prema sebi i svom radu.

Koliko se razlikuju osobni umjetnički projekti i rad po narudžbi? Može li i jedno i drugo pridonijeti vašem razvoju?

- Granica ovisi o uvjetima rada. Iz mog skromnog iskustva najveću razliku između osobnog rada i rada po narudžbi primjećujem u vremenu i uvjetima pod kojima nešto nastaje. Često nedostaje prostor za odmak koji, uz odmor i upijanje, smatram iznimno bitnim. Ali volio bih istaknuti kako se pri radu po narudžbi izgrađuju odlučnost i organizacija. Učimo kako i kada reagirati, a to možemo prenijeti i u samostalno djelovanje.

Mislite li da vaša generacija drukčije zamišlja uspjeh i sigurnu budućnost od generacija prije nje?

- Primjećujem da moja generacija ima potrebu za prisutnošću koja je narušena brzinom kojom živimo. Ta se potreba može smatrati svojevrsnim usporavanjem. Svakako je istaknuta potreba za samostalnošću i stabilnošću, ali vjerujem da svaka generacija prilagođava ili traži nove načine na koje postiže osjećaj sigurnosti u ponuđenim uvjetima. Srž je uvijek ista – dokučiti svoje mjesto. Prioritet nam je osvrnuti se na ono što već imamo, usporiti.

Društvene mreže omogućuju umjetnicima da lakše dođu do publike, ali donose i pritisak stalne prisutnosti. Kako vi pronalazite ravnotežu?

- Često se pitam što uopće znači stvarati u svijetu koji je zasićen sadržajem i baš u toj zasićenosti smatram da moram biti što umjereniji u onome što dijelim.

Koji su autori posebno utjecali na vaš pogled na umjetnost?

- Annie Ernaux jednom je prilikom istaknula kako ne pokušava stvari učiniti lijepima, već ispravnima. Chantal Akerman želi da ljudi budu svjesni vremena koje prolazi dok gledaju njezine filmove.

Što vas trenutačno najviše zaokuplja u fotografiji i pisanju?

Trenutačno sam u fazi u kojoj se prepuštam potrebi za stvaranjem bez ključnog ili svjesnog kriterija. Na taj način preispitujem što je točno ono moje. Kao netko tko si ne može pomoći, a da ne proučava detalje u vlastitoj svakodnevici i tijekom druženja, pitam se kako zapravo mogu biti prisutan, a da se ne javljaju misli o tome kako bih nešto od uočenog mogao iskoristiti kao materijal za priču.

Prijeloman trenutak dogodio se u srednjoj školi kada je profesor istaknuo kako se pravim fotografom postaje tek onda kada posvuda počneš uočavati kadrove, bez obzira na to imaš li pri ruci nešto čime bi ih zabilježio ili ne.

Što bi za vas značilo uspjeti?

- Rekao bih – biti prepoznat kao kvalitetan, dijeliti iskustva i nikad ne zapostaviti znatiželju.

A čemu se najviše veselite kada razmišljate o budućnosti?

- Najviše se veselim vidjeti na koji će se način ostvariti moji ciljevi i kakve će promjene unijeti u moj život i rad.