Ana Kričković: Elegancija kao pozadinska glazba života

Profesionalni put Ane Kričković teško bi se mogao nazvati očekivanim. Profesorica engleskog jezika i književnosti prije više od dva desetljeća zakoračila je u sasvim drugi svijet – oftalmologiju – i ondje ostala. Danas je na čelu Poliklinike Videa, a godine rada s vrhunskim stručnjacima, novim tehnologijama i, prije svega, ljudima oblikovale su njezin pristup poslu i naučile je koliko su za dobru priču važni iskustvo, dobar tim i razumijevanje ljudi.

No posao je samo jedan dio njezine priče. Jednako važan dio njezina svijeta čine estetika, ljubav prema modi koja ne podliježe trendovima, putovanja potaknuta koncertima, izložbama i novim iskustvima te mali krug ljudi i rituala koje brižno čuva. Od majke je naslijedila osjećaj za diskretnu eleganciju, od sestre ljubav prema arhitekturi i umjetnosti, dok joj je danas 18-godišnja kći Marta prozor u neke nove svjetove. S Anom smo razgovarali o poslu, osobnom stilu i obiteljskim utjecajima, ali i o ljudima, navikama i trenucima mira koji joj danas čine život dobro posloženim.

Po struci ste profesorica engleskog jezika i književnosti, a gotovo cijelu karijeru proveli ste u oftalmologiji, potpuno drugom svijetu. Kako se to dogodilo?

- Sasvim slučajno! Godine 2005. pojavio se natječaj za posao voditelja zdravstvene ustanove, podružnice njemačkog lanca klinika za lasersku korekciju vida, koja je prva u Hrvatsku dovela tada novu metodu laserskog skidanja dioptrije. Zvučalo mi je izuzetno zanimljivo, a kako sam sklona izazovima, javila sam se na natječaj, dobila posao i ostalo je povijest.

S vremenom sam se potpuno pronašla u tom poslu. Surađivala sam s vrhunskim stručnjacima i svakodnevno učila, osobito u tim prvim godinama. Cijenila sam činjenicu da mi se tako mladoj pružila takva prilika i trudila se dati sve od sebe kako bih opravdala povjerenje. Veliko zadovoljstvo uvijek sam pronalazila i u činjenici da svojim radom pomažemo ljudima poboljšati kvalitetu života. Uživala sam u građenju priče koja je s vremenom postala dio mene i, iako je bilo trenutaka kada sam razmišljala kako bi bilo raditi u struci ili okušati se u nečem drugom, u ovome sam uživala – i još uvijek uživam.

Danas ste na čelu Poliklinike Videa. Što vam je na toj poziciji prirodnije – rad s ljudima, donošenje odluka ili razvijanje same priče i identiteta poliklinike?

- Nakon dvadeset godina iskustva, rekla bih da mi je sve to postalo prirodno. Moram priznati da sam posebno uživala u procesu stvaranja vizualnog identiteta poliklinike, na koji sam jako ponosna. U suradnji s agencijom Bruketa& otišli smo u neočekivanom smjeru koji se na kraju pokazao odličnim. Dobro smo znali što želimo i, što je još važnije, što žele naši pacijenti. Stvorili smo identitet satkan od znanja i iskustva svih koji su sudjelovali u toj priči, usmjeren prije svega na emociju pacijenta.

Uz vrhunske stručnjake i najnoviju tehnologiju, jako nam je važan i prostor u kojem se pacijenti osjećaju ugodno. U tome nas je sjajno pratila arhitektica Ana Popović Vujović, koja je stvorila ugodan i umirujući ambijent u kojem uživamo i mi i naši pacijenti. Kada svemu tome dodate odličan tim ljudi, posao zaista postaje užitak.

Kada godinama vodite ljude, vjerojatno vrlo brzo naučite čitati karaktere. Što danas prvo primijetite kod osobe i što vam je potrebno da biste nekome zaista vjerovali?

- Po prirodi sam prilično zatvorena i oprezna kada su u pitanju novi ljudi. Rekla bih da dobro čitam karaktere, a posebno cijenim direktnost, iskrenost i jasnoću u komunikaciji. Oduvijek sam zazirala od ljudi koji imaju potrebu znati sve o svima i nemam potrebu svakome odmah vjerovati. Prilično brzo osjetim koliko je netko iskren i prema tome gradim odnos. A ono što kod ljudi možda prvo primijetim jest način na koji se odnose prema drugima. Mislim da se iz toga može iščitati jako puno.

Je li vas dugogodišnje iskustvo na vodećoj poziciji učinilo odlučnijom i privatno ili ste izvan posla sasvim drugačiji tip osobe?

- Ponekad mi se čini da sam kao mlađa poslovno bila čak i odlučnija, možda zato što nisam bila toliko svjesna svih rizika. Danas tu odlučnost prati iskustvo i puno bolja procjena situacije. S druge strane, primjećujem da sam s godinama privatno postala puno odlučnija. Znam što želim, manje vremena trošim na preispitivanje i više ne gubim vrijeme na stvari koje mi nemaju smisla.

Jeste li se tijekom karijere ikada osjećali kao da se morate prilagoditi određenoj slici žene na vodećoj poziciji ili vam je uvijek bilo važno da ostanete svoji?

- Uvijek sam bila ista, možda čak i pomalo tvrdoglava kada je riječ o prilagođavanju nečemu što ne smatram nužnim ili osobno prihvatljivim. Ponekad je zbog toga put teži, ali meni je oduvijek bilo važno ostati svoja.

Moda je očito jedan od načina na koji izražavate svoj senzibilitet. Jeste li oduvijek znali što vam se sviđa ili ste vlastiti stil izgradili s godinama?

- Još kao djevojčica točno sam znala što želim i što mi se sviđa. Mama je snažno utjecala na mene – načinom na koji se odijevala i ponašala, glazbom koju je slušala, knjigama koje je neumorno čitala. Sve je to prenosila nenametljivo, elegantno i nježno. Njezina diskrecija i elegancija zapravo su pozadinska glazba mog života.

Zapravo, nije tu riječ samo o modi, nego o estetici koju njegujem, a koju je mama potpuno nesvjesno usadila u mene. S druge strane, moja je sestra oduvijek pokazivala velik interes za arhitekturu i umjetnost i od nje sam u tom smislu mnogo naučila. Mogla bih reći da su žene u mojoj obitelji oblikovale i nadogradile tu moju potrebu za lijepim.

Postoji li uopće razlika između onoga što birate za važan poslovni sastanak i, primjerice, večeru ili koncert? I što vam je danas najvažnije kada kupujete odjeću?

- Zapravo ne postoji. Moj je ormar složen tako da funkcionira u svim "križaljkama". Važno mi je da su komadi bezvremenski – nikada nisam osobito podlijegala trendovima.

Postoji li neki komad koji čuvate godinama, možda zbog priče ili uspomene koja vas uz njega veže?

- Imam dvije haljine koje su mi posebno drage i koje čuvam za svoju kćer. Jednu zbog emotivne vrijednosti, a drugu zbog iznimnog dizajna i te moje ljubavi prema određenoj estetici.

Radite u području koje je na svoj način povezano i s izgledom, a privatno vas zanimaju moda i beauty. Jesu li za vas izgledati dobro i osjećati se dobro u vlastitoj koži uopće dvije odvojene stvari?

- Mislim da nisu. Kada se osjećate dobro u vlastitoj koži, onda i izgledate lijepo. A dobro se osjećate kada brinete o sebi i svom zdravlju, njegujete odnose s ljudima koji vas vole, zadovoljni ste onime što radite i kada su ljudi oko vas sretni i zadovoljni.

Koliko se način na koji danas brinete o sebi promijenio u odnosu na prije desetak godina?

- Zapravo ne puno. Nastojim dovoljno vježbati i spavati, zdravo se hraniti i pronaći vrijeme za stvari koje me opuštaju.

Radite posao u kojem ste velik dio dana dostupni drugim ljudima. Postoji li dio dana ili tjedna koji čuvate samo za sebe?

- Navečer volim svoj mir. Nisam od pretjeranih izlazaka, uživam biti kod kuće s kćeri Martom i našim psom. To me umiruje. Čitam, gledam serije i jednostavno uživam u tome. Vikendi su rezervirani za Martu i prijatelje. Imam svoj mali krug ljudi s kojima obavezno subotom nakon treninga i nedjeljom ujutro pijem kavu u kvartu. To su moji ljudi i ta se kava ne propušta. Kad god možemo, odemo i do bake i djeda u Dugu Resu, gdje sam odrasla i gdje se još uvijek mogu potpuno opustiti. To je moja terapija. A tu su i redoviti odlasci u kazalište.

Spomenuli ste koncerte s kćeri kao jedno od svojih zadovoljstava. Što vas dvije najviše volite raditi zajedno i koliko vas njezin ukus uvodi u neke nove svjetove?

- Obje volimo glazbu i obožavam s njom ići na koncerte. Ona je moj prozor u nove glazbene trendove. Imamo i večeri kada jednostavno sjednemo u auto, vozimo se gradom i slušamo glazbu. Marta ima 18 godina, ali još uvijek voli provoditi vrijeme sa mnom, putovati sa mnom i mojim društvom i to me iznimno veseli.

Putovanja su još jedna od stvari u kojima uživate. Što vas danas najčešće potakne da nekamo otputujete?

- Više uživam u kratkim putovanjima, do četiri dana, koja imaju neki povod – koncert, izložbu ili nešto drugo što me zaintrigira i poželim vidjeti. Koncerti i izložbe često su razlog naših putovanja, a imam sreću i što imam sjajnu ekipu s kojom dijelim interese i s kojom putujem. Volim se vraćati i na mjesta na kojima se osjećam dobro. Marakeš je, primjerice, jedan od gradova kojima se uvijek mogu vratiti. Očarao me bojama i mirisima i iz nekog razloga ondje se uvijek osjećam ugodno i mirno.

Nemam potrebu putovati samo kako bih stavila kvačicu uz neku destinaciju. Uvijek mora postojati neka ideja, nešto zbog čega želim otići baš tamo. U tome me odlično prati nekoliko mojih prijatelja. Marta se uvijek šali da obožava moje kave s prijateljicama jer se s njih redovito vratim s nekim novim planom za putovanje - i to uglavnom ne baš tipičnim.

Kad maknemo poslovne uspjehe i titule, što za vas danas znači imati dobro posložen život?

- Prije svega, balans između poslovnog i privatnog. Opet se vraćamo na trenutke mira koji su mi jako važni i na ljude s kojima provodim vrijeme. Jesen mi je omiljeno godišnje doba upravo zato što tada nekako prirodnije više vremena provodimo kod kuće i družimo se s dragim ljudima. Nema one isforsirane jurnjave i ja u tome jednostavno uživam. Kućna druženja s prijateljima, kino, dobra knjiga, početak kazališne sezone – to su stvari koje me vesele.

LISTA FAVORITA

Parfem?

Ovisi o raspoloženju. Trenutačno izmjenjujem tri: Marc-Antoine Barrois Tilia, Maison Francis Kurkdjian Aqua Media i Maison Francis Kurkdjian 724

Skincare?

La Mer Rejuvenating Night Cream.

Make-up?

Dior Forever tekući puder i Charlotte Tilbury Magic Hydrator Mist

Knjiga?

„Krila golubice”, Henry James

Film?

"Miris žene" iz 1992. godine 

Grad u kojem biste voljeli živjeti?

Bilo gdje gdje su moji ljudi

Pjesma koja popravi dan

Princeova "Chelsea Rodgers" – ona me podigne iz svih stanja. A kada uživam u miru, onda "Sometimes It Snows in April"