Bartol Galović: "Uspjeti kao umjetnik znači svakodnevno proživljavati slobodu stvaralaštva, pa usput nekako i živjeti"

U kratkom vremenu Bartolu Galoviću dogodilo se mnogo toga što bi mnogi mladi umjetnici poželjeli na početku karijere. Diplomirao je, održao nekoliko samostalnih izložbi, predstavio se na sajmu ViennaContemporary, a jedan od njegovih radova postao je dijelom zbirke Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. Ipak, o uspjehu govori bez velikih riječi i pretjerane samouvjerenosti. Njegov vizualni svijet nadahnut je poviješću, mitologijom i mističnim motivima, dok izvan ateljea sve više razmišlja o prirodi, samoodrživosti i životu izvan grada. U razgovoru otkriva kako doživljava tržišnu vrijednost vlastitih radova, može li se pomiriti umjetnička sloboda s financijskom sigurnošću i zašto sebe smatra osobom koja igra na duge staze.

U posljednjih godinu i pol nizali su se izložbe, diploma, predstavljanje na ViennaContemporaryju i ulazak u zbirku Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. Imate li osjećaj da se sve dogodilo vrlo brzo?

- Iznutra, odnosno subjektivno, stvari su se događale jedna po jedna, ali i uzastopno. Imam osjećaj da nije bilo puno prostora za stagniranje, već su se pozitivni događaji i prilike odvijali dinamično. Kada čovjek pogleda unatrag, izgleda kao da se mnogo toga dogodilo u kratkom vremenu. Karijera, ili niz događaja koji tako nazivamo, svakako se dogodila jer mi se mnogo prilika otvorilo putem. Nisam ih sasvim sam ostvario niti sam planirao da će biti tako.

Vaš je rad ušao u zbirku Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. Što vam znači takvo priznanje na početku karijere?

- Biti dio zbirke velika je čast. Za mene to znači neku vrstu potvrde da trud nije uzalud. Ali osim truda, u toj priči postoji još bezbroj faktora i definitivno nisam očekivao da će se takvo što dogoditi. S takvim titulama, istinitima ili ne, treba paziti da šuplji ego ili neutemeljeni ponos ne preuzmu kormilo. Lijepo je biti dio nečega većeg od sebe, ali ne treba dopustiti taštini da to pretvori u nešto nepotrebno napuhano.

Studirali ste grafiku, a danas se najviše izražavate kroz slikarstvo. Jeste li u njemu pronašli svoj medij?

- Grafiku sam studirao, ali teško je reći da sam se njome bavio. Tijekom studija naučio sam da grafika zahtijeva određenu zrelost koju ljudi na početku dvadesetih uglavnom nemaju. Pretpostavljam da bavljenje grafikom može početi kada se razvije likovni jezik vrijedan truda, discipline i preciznosti koje zahtijevaju neke grafičke tehnike. Ne kažem da ih je besmisleno učiti u mladosti, ali možda je pametnije prvo tražiti, pa tek onda ovjekovječiti nešto u multioriginalu. Zasad ću definitivno ostati u medijima slikarstva, iako će učeno oko u mojem radu prepoznati plošno, „grafičko” slikarstvo. Istražujem i neke kiparske te aranžerske tehnike poput papier-mâchéa. Ne bih rekao da sam potpuno u slikarstvu, već je to dijalog koji je uvijek negdje na granici tih triju medija.

U vašim se radovima isprepliću povijest, misticizam i motivi različitih kultura. Odakle dolazi fascinacija takvim svjetovima?

- Fascinacija nepoznatim dolazi valjda iz uobičajene ljudske znatiželje, pa sa sobom povlači i druge specifične interese. Moglo bi se reći da u temama i motivima kojima se bavim prevladava interes za povijest, neovisno o geografskom položaju ili vremenskom razdoblju. Najlakše je reći „orijentalno” jer asocira na golemo područje kojem nema kraja. Misticizam je također vrlo širok pojam pa se valjda zato pridružio grubom opisu mojih radova. Dovoljno je da nam čovjek uskrati svoje ime ili podrijetlo i već je mističniji od nekog poznanika. Tako je očito i sa slikama i temama kojima je teže odrediti pravi pridjev ili podrijetlo reference. Postaju na neki način mistične, a takve trebaju i ostati.

Jednom ste rekli da nesigurnost kreativnog posla doživljavate kao konstruktivnu prepreku. Vrijedi li to i danas, kada je umjetnost vaša profesija?

- Da, definitivno. I dalje postoji taj faktor slobode koji dopušta puno, a uskraćuje malo. Budući da znam da ću sigurno nastaviti stvarati, jedina je nesigurnost kako će moje stvaralaštvo biti prihvaćeno. S vremenom se pokazalo da ne treba razbijati glavu time, pa bi se moglo reći da je to prividna, teorijska nesigurnost. Takva koje u praksi nema ako čovjek skače s projekta na projekt.

Kako uspijevate ostati vjerni vlastitom izrazu, a istodobno prihvatiti da umjetnost ima i svoju tržišnu vrijednost?

- Tako što radim ono što želim i isprobavam ono što me zanima. Iza toga ostaju konkretni tragovi, odnosno radovi, koji imaju svoju komercijalnu vrijednost neovisno o mojem viđenju te vrijednosti.

Sjećate li se kako vam je bilo prvi put odrediti cijenu vlastite slike? Kako danas pristupate tome?

- Da, na samom početku bilo je dosta škakljivo izgovoriti neku unaprijed zamišljenu cifru. Također je poučno upoznati ljude koji se dobro cjenkaju ili pak one kojima nije žao dati ni više od traženog. Sve je to dio procesa koji te dovede do neke zlatne sredine ili barem samopouzdanja da ne spuštaš unaprijed određenu vrijednost.

Što vam danas znači financijska sigurnost? Može li ona postojati uz kreativnu neizvjesnost?

- Financijsku sigurnost mogu djelomično zahvaliti Kolekcionartu, a djelomično vlastitoj ustrajnosti. Njihova profesionalnost doprinosi komercijalnom aspektu koji je neizbježan ako čovjek želi živjeti od onoga što stvara. Osjećaj financijske sigurnosti mi ne smeta, kao ni osjećaj kreativne neizvjesnosti. To su dvije dijametralno različite stvari, barem iz moje perspektive.

Već ste govorili o želji za životom izvan grada, bliže prirodi. Koliko ste danas blizu ostvarenju te ideje?

- Ta je ideja definitivno aktualna jer se postupno krećem u tom smjeru. Tijekom ove godine proveo sam dosta vremena na selu te počeo uređivati svojevrstan atelje koji ću koristiti dio godine. Posvetiti dio života nečemu možda pogrešno zvuči; bolje je posvetiti dio svakog dana nečemu. Jednom kad stvoriš okruženje u kojem je kreativno i praktično moguće istovremeno, onda je oboje moguće bez kompromisa.

Donose li izložbe, prodaje i priznanja i pritisak da nastavite stvarati ono što publika od vas očekuje?

- Postoji ta mogućnost, iako je zanimljivo filozofski preokretati to pitanje. Stvara li umjetnik ono što se od njega očekuje ili se od njega očekuje ono već viđeno i naučeno? Mislim da se oboje događa, kako kad. Možda povremeno ponestane inspiracije pa čovjek stvara nešto predvidljivo ili repetitivno, a opet ponekad impuls ili inspiracija preuzmu pa iznenadiš i samoga sebe.

Što vam je važnije: stvoriti rad kojim ćete biti potpuno zadovoljni ili izgraditi karijeru koja će vam omogućiti da cijeli život stvarate?

- Mislim da jedno ne bi trebalo isključivati drugo, ali definitivno bih rekao da sam osoba koja igra na duge staze.

Kako biste danas definirali uspjeh u umjetnosti?

- Uspjeti kao umjetnik znači svakodnevno proživljavati slobodu stvaralaštva, pa usput nekako i živjeti, nebitno živi li se od umjetnosti ili za nju.

I za kraj, gdje vidite sebe za deset godina?

- U velikom ateljeu izvan grada, okružen prirodom i slikama.