Elvira Kranjčar i Vanja Babić o 20 godina Galerije Kranjčar i umjetnosti kao prostora susreta

Dvadeset godina galerije može se ispričati datumima, izložbama, imenima umjetnika i projektima koji su obilježili njezin program. No priča o Galeriji Kranjčar prije svega je priča o ljudima, susretima i odnosima koji su je tijekom dva desetljeća oblikovali u prepoznatljivo mjesto zagrebačke umjetničke scene.

Kada je Elvira Kranjčar 2006. pokrenula izlagačku djelatnost, iza svega nije stajala velika poslovna strategija ni unaprijed zacrtan galerijski program. Početak je zapravo proizašao iz prijateljstva i želje za stvaranjem prostora suradnje između Zagreba i Beča. Iz tog prvog impulsa postupno je nastala galerija koja će tijekom sljedeća dva desetljeća okupljati afirmirane i mlade umjetnike, kustose, kritičare, kolekcionare i publiku, ali i njegovati ideju da umjetnost nije samo predmet izlaganja i tržišta nego prostor susreta, razgovora i zajedničkog iskustva.

Važan dio te priče već je godinama povjesničar umjetnosti, likovni kritičar i kustos Vanja Babić, dugogodišnji suradnik Galerije Kranjčar. Njihova profesionalna suradnja s vremenom je prerasla u odnos ispunjen zajedničkim iskustvima - od biranja umjetnika i oblikovanja izložbenog programa do putovanja, izložbi izvan galerijskog prostora i dugih razgovora o umjetnosti. I, kako oboje daju naslutiti, mnogo smijeha.

Povodom dvadesete obljetnice Galerije Kranjčar klasični intervju zamijenili smo njihovim razgovorom. Elvira Kranjčar i Vanja Babić prisjećaju se početaka, izložbi i umjetnika koji su ih obilježili, govore o prijateljstvu i entuzijazmu koji ih i dalje pokreće, ali i o tome što umjetnost i kultura znače danas. Pred nama nije samo priča o jednoj galeriji nego i o odnosu koji je rastao zajedno s njom.

O GALERIJI

Vanja Babić: Moram te na početku pitati kako si se uopće odlučila na pokretanje umjetničke galerije. Jesi li pritom imala neku jasno zacrtanu viziju?

Elvira Kranjčar: Ne. I danas mi je to začudno. Naša izlagačka aktivnost započela je 2006. Ideja o izložbama potaknuta je velikim prijateljstvom. Susanna Bergmann poseban je, intimni dio moje bečke priče. Na njezin prijedlog započela je izlagačka aktivnost. Nismo o tome razmišljale kao o primarnoj aktivnosti; više je to bio tihi pokušaj kreiranja zajedničkog oblika suradnje i održavanja prijateljstva na relaciji Zagreb - Beč. Ali na tom putu propitivanja i pronalaženja pravog smjera dogodili su se bolest i odlazak. I danas, s velikim vremenskim odmakom, osjećam da su moja upornost, tvrdoglava dosljednost i izdržljivost, usprkos svim otežanim okolnostima, neraskidiva poveznica s osobom koja me obgrlila emocijom i prijateljskom pažnjom te upoznala s iznimno kreativnom i intelektualnom sredinom.

Elvira: Osamnaest godina smo zajedno… Biramo, predlažemo, gradimo izložbeni program. Koje su ti prve asocijacije kada razmišljaš o svim tim godinama?

Vanja: Prva mi je asocijacija da smo uspjeli izgraditi autentičan prostor kulture, ali ne "suhe" i hermetične, nego otvorene i dinamične, pri čemu druženje uz razmjenu dojmova, mišljenja i ideja ima ključnu ulogu. Mislim da je Zagrebu potrebno više takvih prostora.

Također, zadovoljstvom me ispunjava uvjerenje da smo uspjeli ostvariti sretan "spoj mladosti i iskustva", što će reći da su u Galeriji Kranjčar u podjednakoj mjeri izlagali neki od najznačajnijih hrvatskih suvremenih umjetnika i umjetnica, kao i mlade snage od kojih će neki to tek postati.

Elvira: Slažem se. Uspjeli smo stvoriti vibrantno mjesto umjetničkog druženja, komunikacije mladih umjetnika i njihovih mentora te umjetnika i publike. Otkad je utemeljena, uspjeli smo Galeriju u srcu Kaptola pretvoriti u omiljeno okupljalište ljubitelja kulture i umjetnosti. Jer umjetnike treba podržati, dati im priliku da stvaraju i da se izražavaju.

Umjetnost - bilo da se radi o glazbi, pokretu, slikarstvu, kiparstvu, fotografiji ili pisanoj riječi - nema ograničenja. Poput života, nudi nam svoj misterij, neovisan o našem razumijevanju. To je bezgraničan prostor slobode ispunjen sadržajem koji pripada onome najdubljem i najljepšem u ljudskom biću.

Vanja: Koje bi izložbe izdvojila kao najdraže?

Elvira: Punoljetnost Galerije obilježili smo retrospektivnom izložbom Damira Sokića u Tunelu Grič. Zahvalna sam Damiru na iskazanom povjerenju i želji da mu budemo partner u njegovoj retrospektivnoj izložbi. Iskustvo te suradnje bilo je neopisivo. Izlazak iz sigurne zone galerijskog prostora u zahtjevan javni prostor bio je izazov, ali i najljepši poklon za sve odrađeno i ostvareno tijekom godina, uz tvoju stručnu prisutnost i prisutnost Mladena Lučića.

Vanja: Da, izložba Damira Sokića u Tunelu Grič doista je bila nešto posebno. Iz toplog, prozračnog i u pravilu ugodnog prostora galerije iskoračili smo u hladan, mračan, vlažan i naizgled beskonačan tunel. Svima nam je to, uključujući i samog umjetnika, bilo posve novo iskustvo. Terra incognita, rekao bih.

Srećom, svojim ogromnim entuzijazmom uspjeli smo privremeno "pripitomiti" tunel. A i Sokićevi radovi posjeduju neku začudnu energiju koja se uspijevala nositi sa sirovošću okoline kojoj su bili suprotstavljeni. Uvjeren sam kako će s vremenom ta izložba dobivati na značaju, pa čak možda poprimiti i svojevrsne mitske konotacije.

Elvira: A kada pogledaš sve ove godine, koje su izložbe tebi ostale u posebnom sjećanju?

Vanja: U Galeriji Kranjčar imao sam zadovoljstvo surađivati s mnogim zanimljivim umjetnicima i umjetnicama svih generacija. Doista je bilo podosta sjajnih izložbi, ali one su ponajprije bile zasluga samih izlagača i izlagačica. Kako ne bih nikoga posebno izdvajao, što mi se u ovom trenutku čini nezahvalnim zadatkom, zadržat ću se na skupnim izložbama, na kojima su gotovo u pravilu ostvarivani sjajni vizualni dijalozi između različitih radova objedinjenih nekom zajedničkom temom. Od takvih izložbi nekako su mi najdraže bile nedavna "Zovem se ružičasta" te, prije nekoliko godina realizirana, "Umjetnički život biljaka".

A kada je riječ o prezentaciji dvoje autora, izdvojio bih zajedničku izložbu već spomenutog Damira Sokića i Nine Ivančić. I u ciklusu "Mentalni sklop", koji je radio Mladen Lučić, bilo je također mnogo izuzetnih izložbi.

Elvira: I da - William Kentridge. Izložba povodom Animafestove nagrade za životno djelo. Iskustvo koje se pamti.

Puno smo toga prošli zajedno. Puno lijepog i dobrog. I puno smo se smijali… Naša druženja u Beču, Barceloni i Istanbulu nezaboravna su. Uvjerili smo se kako radovi naših umjetnika osvajaju publiku i nalaze nove poklonike. A posebno sam sretna što smo obgrlili fotografkinju Slavku Pavić i sve ono što je slijedilo. Kvaliteta rada, kreativnost, ustrajnost, prisutnost i privrženost prijateljima i kolegama izašle su na vidjelo. I za to je bila nagrađena. Iskreno mi je žao što nismo uspjeli postaviti izložbu Ljerke Šibenik, grande dame naše umjetničke scene.

O KULTURI

Elvira: Istina je da je velik dio problema koji se odnose na kulturu uvjetovan globalnom situacijom. Sve je relativizirano, komunikacija je dovedena u pitanje, prisutnost medijskih diktata sve je veća, a posustajemo u zamjećivanju potrebe da sebe stvaramo kroz umjetnost i kulturu. Svakodnevica nam je ispunjena stotinama instantnih zadovoljstava koja proživljavamo kroz konzumaciju tuđih iskustava putem digitalnih slika. Umjetnost se valorizira, kupuje i prodaje preko tih istih digitalnih prezentacija.

Vanja: Slažem se. Ako je prava, umjetnost predstavlja djelatnost u kojoj etika i estetika mogu tvoriti prekrasnu sinergiju. Emocije i razum također. U tom je smislu ključno da umjetničko djelo posjeduje stanovitu energiju, a samim time i uvjerljivost. Čak i kada nešto relativizira ili propituje, umjetnost u osnovi mora biti istinita - ne u faktografskom i pozitivističkom, nego u suštinskom, dakle autorskom smislu.

Umjetnik umjetnost stvara ponajprije za sebe i tek takva ona može predstavljati dragocjen dar drugima. Ne smije, dakle, biti prilagodljiva, a još manje kompromisna. Umjetnik uvijek i isključivo mora misliti svojom glavom, a nipošto tragati za nekom sociološki uvjetovanom formulom uspjeha. Dobro je kada su umjetnici i kustosi utjecajni, ali to ne smiju biti na način na koji to u današnje vrijeme pokušavaju činiti različiti influenceri.

Elvira: Kultura nije ures. Ona je potreba kojom gradimo sebe kao čovjeka, istražujemo humano i dobro u sebi.

Vanja: Slažem se da umjetnost potiče dobro u ljudima. Ona pritom ne mora biti oku ugodna, ali uvijek mora biti autentična. Ako uznemiruje, valja joj to činiti na plemenit način.

Elvira: Umjetnost je način života i promišljanja. Mislim da je najvažnije da umjetnost bude sugestivna i da stimulira na razmišljanje. Ne isključivo suho razmišljanje, nego ono koje je u suglasju s emotivnim i imaginativnim komponentama ljudske prirode. I opet se vraćam emociji, uzvišenom osjećaju koji otvara vrata prema razumijevanju i neposrednom doživljaju - i imaginaciji. Kao da smo prestali maštati, pronalaziti poetično i lijepo, glasno i jasno iskazivati emociju. Diviti se nekome, nečemu. Volim kada pričamo o renesansi ili baletu, o predstavi koju smo zajedno pogledali i koja nas se dojmila.

Vanja: Ali zanimalo bi me otkud crpiš taj silni entuzijazam koji ugrađuješ u svaku izložbu? Je li bilo situacija kada si osjetila zamor ili zasićenje? Ima li možda sudjelovanje u pripremanju izložbi na tebe i terapeutski učinak?

Elvira: Prisjeti se izložbe "Pars pro toto" u Parizu. Tada sam rekla: ako završavam ono što sam započela, neka to bude u Parizu. Ali dobili smo brojne komplimente i rekli si da ipak sve to ima smisla i da idemo dalje. I eto, tek nam je 20 godina. Volim kada naša ideja krene putem ostvarenja. A onda dođe onaj trenutak kada smo zadovoljni i kada osjetimo odobravanje, pa i ushit. To donosi radost i ispunjenje.