Iskustvo zapisano na licu: Treća životna dob kroz objektiv slavnog američkog fotografa

Iako je slavu stekao u vodećim modnim časopisima Harper‘s Bazaar i Vogue, koji odišu ljepotom i glamurom, slavni američki fotograf Richard Avedon smiono je prekršio ta načela snimajući ljude treće životne dobi. U svojoj seriji crno-bijelih portreta "Immortelle, Portreting of Aging", nastaloj od 1951. do 2004., naglašavao je nepravilnosti, bore, vene, staračke pjege... Snimao je krhkost i bol, ali je istodobno duboko poštivao dostojanstvo svojih modela. Otkrivao je borbe koje su osobe ispred njegova objektiva vodile na svom životnom putu, lekcije koje su naučile i snagu koju su pronalazile unatoč nedaćama i neminovnim zdravstvenim problemima. A da bi naglasio doživljaj, snimao ih je na bijeloj pozadini, a fotografije uokvirio crnim marginama.

Pred njegovim su objektivom pozirale brojne slavne osobe, poput glumice Glorije Swanson, bivšeg američkog predsjednika Ronalda Reagana, glazbenika Cheta Bakera, Dukea Ellingtona i Patti Smith, književnika Tonija Morrisona, Henryja Millera, Trumana Capotea i Gabriela Garcíje Márqueza, karizmatičnog Dalaj Lame, skladatelja Igora Stravinskog....

Stotinjak portreta iz te serije izloženo je do početka kolovoza u Muzeju likovnih umjetnosti u Montrealu. Jedna pored druge postavljene su fotografije dvojice redatelja, Johna Forda i Jeana Renoira, snimljene istog dana 1972. Emocije na njihovim licima su moćne i višeslojne - Ford s povezom preko oka i iskrivljenim usnicama, a Renoir sjetna pogleda u suprotnom smjeru.

Portret nekadašnjeg kralja Edvarda VIII. i njegove supruge Wallis Simpson izazvao je mnogo kontroverze 1957., u vrijeme kad su snimljeni. Kako bi ih prikazao izvan ukočene aristokratske poze i približio "običnim" ljudima, Avedon se poslužio malim trikom. Znajući koliko vojvoda i vojvotkinja od Windsora vole pse, ispričao se zbog kašnjenja na snimanje, rekavši da je taksist na ulici pregazio životinju. U trenutku njihova iskrenog suosjećanja pritisnuo je okidač i zabilježio izraz koji je razotkrio njihovu ranjivost.

Među najupečatljivijim fotografijama je i portret Williama Cosbyja, čovjeka iz Louisiane koji se smatra jednim od posljednjih ljudi rođenih u ropstvu. Pred blještavom bjelinom pozadine njegovo 106 godina staro lice poprima tamniju, tragičniju dimenziju čovječanstva.

Najintimniji i najpotresniji odnos Avedon je ipak zabilježio u seriji fotografija svoga umirućeg oca, nastalih između 1968. i 1973. godine. Te slike prate starca od prvih tjeskobnih spoznaja o smrtnosti do trenutaka potpunog fizičkog sloma, s glavom pognutom pod težinom bolničke haljine. Njegov otac, židovski emigrant Jacob Avedon, cijeloga je života potiskivao emocije i služio obitelji gotovo samouništavajućom predanošću.

Sam Avedon dokumentirao je i svoje starenje, koje je teško prihvaćao. Nije vjerovao u zagrobni život, ni u vječnost, a i na slavu nakon života gledao je kao besmislenu. Znao je reći - kako uživati u "vječnoj slavi" ako niste živi? Svim je srcem vjerovao u život i radio je do posljednjeg dana, 1. listopada 2004., kad je preminuo u 82. godini.