Za Marka Jakšu prvi put sam čula dok je slikao četveroručno, s Bojanom Šumonjom iz Pule. Šumonju smatram jednim od najboljih domaćih umjetnika, pa me zainteresiralo s kim se odlučio na ovaj način pristupa umjetnosti. Šumonja mi je tom prigodom rekao da im je jedna od želja takve suradnje, među ostalim, bila izazvati današnji pogled na tezu o individualnosti kao preduvjetu za umjetničko izražavanje. Tezu koja seže još iz modernizma.
Marko Jakše, pak, jedna je poprilično neobična umjetnička pojava, svojevrsni enfant terrible scene u susjednoj državi. U Sloveniji je, odakle je, dosta prihvaćen i u mainstreamu, osvojio je njihovu najvažniju nagradu Prešern, a bio je i predstavnik Slovenije na posljednjem Venecijanskom bijenalu. Izazvao je, reklo bi se, i interes. Na ovog umjetnika u matičnoj zemlji gledaju kao na provokatora, on nema dlake na jeziku. Živopisan je, zanimljivo i izgleda. Slika, među ostalim, fantazmagorične likove golemih očiju u šumi. Na prvu ćete se, kad gledate njegove slike, prisjetiti svijeta Hieronymusa Boscha. Nije to povratak u prošlost, on slika poput Boscha, no u kontekstu 21. stoljeća.
Provokacija s Isusom
Imali su, Šumonja i Jakše zajedno, svojedobno izložbu u Laubi nazvanu "Acqua Alta". Neka su djela bila potpisana skupno, druga individualno. Jedno od djela čiji je autor bio Jakše jest ono na kojemu je Isus koji u rukama drži dva poveća penisa, jer Jakše ne bježi od provokacija.
Živi u malom slovenskom mjestu Mohorju, gdje su se dvojica umjetnika upoznali i potom odlučili stvarati na dvije adrese, ponekad na slovenskoj planini, ponekad na istarskoj obali. U njegovu naselju samo je petnaestak ljudi, na 900 metara nadmorske visine. Iako živi u atmosferi koja je poprilično meditativna, njegovi radovi nisu meditativni. Dapače, čovjek bi, dok ih gleda, pomislio da je u centru nekog golemog, neurotičnog grada, a ne na planini. Valjda imam predrasudu da se čovjek u takvom okruženju ne nervira oko nepravde koju eventualno osjeća, i ljudske gluposti. Već i prva slika na njegovoj novoj izložbi ukazat će na nešto drukčije.
Marko Jakše sada izlaže u Galeriji Kranjčar. I dalje je jednako provokativan. Prvi od radova, koji ćete ugledati odmah, po samom ulasku na izložbu, jest onaj koji naslovom aludira na Z. B. na čelu Moderne galerije. Z. B. je Zdenka Badovinac, koja je godinama bila na čelu Moderne galerije u Ljubljani, a poznato je da nije pretjerano sklona mediju slikarstva već voli novije medije, pa je Jakše naslikao ne baš laskavu sliku posvećenu upravo njoj. Iako sam i sama u početku bila poprilično zadovoljna da je Badovinac na čelu zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, a nakon što je maknuta s pozicije, u obračunu s Janšinom konzervativnom vladom kako se tada pisalo, sada više nisam baš sigurna u odabir. Rekla bih da ona isključivo odrađuje Zagreb, da se ovamo sklonila zbog razočaranja u Sloveniji. Mogu to i ljudski razumjeti, no šteta je da jednu od krovnih pozicija na zagrebačkoj likovnoj sceni netko odrađuje, tim više što je dosta muzeja u Zagrebu stradalo u potresu i pitanje je kada će opet biti u funkciji. Tako da i dalje privatne galerije, na čelu upravo s Galerijom Kranjčar, gdje sada izlaže Jakše, i još nekoliko galerija, i dalje imaju najbolji izlagački program u ovoj zemlji.
Marko Jakše, potom, slikao je Rusiju; slika koja se također može pogledati u zagrebačkoj galeriji "Lost in Russia" nastala je prije rata u Ukrajini, kao da se naslućuje što će biti. "Vosak i katran" naziv je slike, gotovo pastelnih boja, kojom vizualno dominira ženski akt na desnom dijelu slike, s maskom na licu, kako se od ruševina kreće prema barem naizgled idiličnom pejzažu.
Deset pojmova
Naziv izložbe je "Gutač boli". Po naslovnoj slici goveda golemih tužnih očiju, koje možda i sluti skoru smrt, u svakom slučaju to je neka sudbina koja se može pretpostaviti. Iznimno je potresna ova slika.
On sam kroz deset pojmova obrazlaže pojmove kako ih vidi uz izložbu, i koji su za njega bitni u suvremenoj umjetnosti. Izdvojila bih neke od njih: riječ serija - kako piše, "podsjeća me na duhomorni monotoni rad za pokretnom trakom, što slikanje definitivno nije"; riječ kustos - "jer ima previše očajnih kustosa parazita, a dobar kustos ionako može biti jedino slikar sam"; riječ intelektualac - "jer ako slikarsko putovanje nije prvenstveno igra, već odraz intelekta, koji zamišlja da nešto zna, onda je ono dosadno, predvidljivo i štetno"...
Uz izložbu se tvrdi sljedeće: "Marko Jakše je slikar, dramaturg, kipar, koreograf, scenarist, scenograf, vadofil, jutograf, kolorofil, arhitekt i urbanist, demograf, psiholog, sociolog, filozof, pjesnik, humanist, gerontofil, biolog, prirodoslovac, modni dizajner, zoolog, tripa, slovenofil, individualist, podložan muhama, komarcima i drugim kukcima, brat antagonist, narcisoidni protagonist, empatični eskapist..."