"Ovaj film nadahnut je pričom iz života moje bake. Naime, od oca sam saznala da je baka željela biti pokopana u vjenčanici koju je prethodno obojila u crno. Kako je baka umrla nikada nisam saznala razloge iza te bizarne želje, no ona me zaintrigirala pa sam odlučila da je vrijeme da snimim film inspiriran tom pričom", kaže Martina Meštrović o svom novom kratkometražnom animiranom filmu "Haljina za finale" koji će međunarodnu premijeru imati u konkurenciji ovogodišnjeg, 46. izdanja Međunarodnog festivala animiranog filma u Annecyju.
"Moja je baka vrlo brzo ostala bez roditelja pa nije imala mogućnosti slijediti svoje snove o glumi. Svojih posljednjih dvadeset godina života uglavnom je boravila u svojem stanu zbog slabog zdravlja, a nakon djedove smrti rijetko je izlazila van. Svoje je dane ispunjavala dnevnim kućanskim poslovima, gledanjem ili slušanjem košarkaških utakmica, gledanjem televizijskih emisija i slušanjem radija", pripovijeda Meštrović koja kaže da "Haljina za finale" prikazuje jedan naoko običan dan ispunjen rutinom koju odjednom prekida jedan sasvim poseban ritual.
"Jednog vrućeg, ljetnog popodneva, usamljena starica sprema se za posljednji ples i žudi za ponovnim susretom sa svojim najdražim", sumira Meštrović radnju filma koji, iako inspiriran stvarnom osobom, daje puno prostora mašti i kreativnosti.
"Kada sam radila film zamišljala sam filmski lik, a ne svoju baku", kaže Meštrović koja ističe da su radnje koje starica u filmu obavlja u sklopu svoje dnevne rutine dijelom izmišljeni i u službi filma.
"Zamišljala sam bakinu rutinu, što bi radila tijekom dana, no neke radnje su fikcija. Primjerice, ona vjerojatno ne bi hodala gola po kući, no golo tijelo starice je služilo kao efektni kontrast u odnosu na staricu u crnoj vjenčanici. Također, seksualizirala sam je jer je seksualnost starijih ljudi i dalje tabu tema. O tome rijetko tko priča, no i stari ljudi su seksualna bića", smatra Meštrović.
Netom prije ‘svog posljednje plesa‘ junakinja "ponesena maštom odluta u reminiscenciju, u sjećanja koja se međusobno prelijevaju iz jednog u drugo", objašnjava Meštrović.
"Njeno maštanje je poput fatamorgane; odmak od stvarnosti", elaborira Meštrović, autorica scenarija koja je film i režirala.
Radila je, također, dizajn i kompoziting. Sudjelovala je u izradi scenografije i rekvizita kao i u samoj animaciji.
Važnu ulogu u stvaranju prave atmosfere te razvoju radnje u filmu, koji je napravljen u kombiniranoj tehnici (2D animacija i stop animacija se prožimaju, a za potrebe snimanja izrađena je i maketa stana s namještajem i pripadajućim rekvizitima), igraju glazbeni brojevi Drage Diklića i Mary May.
S obzirom na recentni odlazak kiparice Marije Ujević, dobar je trenutak da se prisjetimo još jednog kratkometražnog animiranog uratka Martine Meštrović (i Tanje Vujasinović) - "Mačka je uvijek ženska", koji je, otkriva autorica, nastao iz potrebe da se u filmskoj formi zabilježi segment života "naše omiljene profesorice".
"Bila je prva,a dugo i jedina profesorica na odjelu kiparstva na ALU", otkriva Meštrović te nastavlja:
"2016. godine sam primijetila da nedostaje audio i video zapisa o Mariji Ujević te sam pomislila da bi bilo dobro napraviti film jer je ona bila izuzetna osoba; inteligentna, duhovita i karizmatična. Pozvala sam Tanju Vujasinović da mi se pridruži jer smo obje bile njene studentice. Tijekom studiranja, Marija nas je često hrabrila izjavama da ne odustajemo od kiparstva, misleći na uobičajenu žensku rolu u obiteljskom život" prisjeća se Meštrović te dodala:
"Film je ispričan u hibridnoj formi – animirano - dokumentarnoj. Marija veći dio filma nije prisutna likom pa njene životne stavove pričamo kroz alter ego Žene mačke, Kajzerice i ostalih ženskih skulptura".
"Marija je bila jako zadovoljna gotovim filmom. Nakon završetka suradnje, ostale smo u kontaktu s njom. Veselile su je vijesti o nagradama i festivalskim projekcijama", zaključuje Meštrović te poručuje:
"Nedostajat će nam njena prisutnost, ali tješe nas sjećanja na nju i na njezine riječi da treba uživati u postojanju".