Damir Sobota: "U umjetnosti se ne vodim time da ostavim trag"

Damir Sobota (Zagreb, 1988.) diplomirao je grafiku 2013. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu te sudjelovao na umjetničkim rezidencijama u Leipzigu i New Yorku. Dobitnik je Nagrade HDLU-a za mladog umjetnika 2017. i Nagrade Radoslav Putar 2020. godine. Živi i radi u Zagrebu. Na izložbi „Tragovi za budućnost” predstavlja se radom „Convex / Flat / Concave” iz 2020. godine.

Što za vas osobno znači ostaviti trag?

- Tragove ostavljamo kroz različite aspekte života, kroz vrijeme oni se vide kroz obitelj, prijateljstva, poslovne uspjehe i neuspjehe, stvaranje doma pa sve do samih tragova u snijegu. Ti tragovi koje ostavljamo mogu biti svakakvi, mogu biti prljavi, pozitivni, neugodni, dobri, inspirativni, pogrešni (na kojima kasnije učimo), ali bitno je da su iskreni. Ako pričamo o umjetnosti, ne vodim se time da ostavim trag, a ako se to dogodi, neću imati ništa protiv. Hoću reći da ima bitnijih stvari u životu gdje se trag treba ostaviti.

Čemu se u budućnosti umjetnosti najviše veselite, a što biste najradije ostavili iza nas?

- U budućnosti umjetnosti kao takve ne znam čemu bih se veselio kad ne znam ni što mogu očekivati od nje, možda se najviše veselim vremenu u kojem ću otkrivati umjetnost prošlosti. Osobno, najviše se veselim vremenu stvaranja kad sve ima smisla i nema dvojbe je li to što radim dobro ili nije. Kada krajnji rezultat najviše nalikuje onoj prvotnoj ideji. To su dobri trenuci koji nisu česti, ali se svako malo pojave kroz rad.

Iza sebe ne bih ostavio ništa jer sve to na čemu sam radio, nekad manje uspješno, a nekad više, dovelo je do ovoga što imam sada pa na to gledam kao na bitne korake koji su me izgradili i kao osobu.

Što biste voljeli da vaš rad za 20 godina govori o vremenu u kojem je nastao?

- Rad, odnosno problematika kojom se bavim, nije vremenski uvjetovana. Moj rad nema vrijeme i nije bitno je li napravljen danas ili prije 50 godina, a niti za 20 godina. U mojem radu riječ je o problematiziranju ideje sustava koja se uspješno rješavala 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, a rješava se i danas i rješavat će se i u budućnosti, netko više, a netko manje uspješno. To su struje svijesti koje su „instalirane” u određenim pojedincima koji na taj način izražavaju svoju umjetnost.

Tako da sam siguran da moj rad neće govoriti o vremenu u kojem je nastao, nego će govoriti o ideji takvih radova koji su nastali kroz određeno vrijeme.