U “Murini”, filmu o otočkoj obitelji s juga Dalmacije, s kojim je redateljica Antoneta Alamat Kusijanović imala sjajan redateljski debi osvojivši u Cannesu nagradu Camera d’Or, Danica Ćurčić, Dankinja srpskih korijena, glumi majku i suprugu.
Na pitanje kako je dobila ulogu u “Murini”, Ćurčić kaže da prvi kontakt niti ne pamti. “Ne sjećam se kako je točno počelo, ali 2018. sam poslala snimku koju sam s prijateljem glumcem i jednim kamermanom snimila u mom vrtu u Kopenhagenu. To je praktički audicija na način da, ako ne možete fizički doći, scenu snimite i pošaljete producentu i redatelju. Prije toga sam radila na izgovoru, dijalektu, bile su to dvije kratke scene koje smo snimili u Kopenhagenu i poslali.”
Početkom 2019. u Zagrebu je radila probna snimanja s Leonom Lučevim koji glumi izrazito patrijarhalnog supruga i Gracijom Filipović koja joj je u filmu kći, često u sukobu s povremeno i nasilnim ocem. “Bio je to produžetak audicije, da vidimo dinamiku među nama. U početku su se pitali kako ću funkcionirati kao majka tinejdžerice, jesam li za tu ulogu premlada. No, moje godine donijele su dodatnu intrigantnost priči, jer Nela je bila mlađa negoli njezina kći Julija kad je zatrudnjela s njezinim ocem i rodila nju.”
Potom su proveli mjesec dana na Koločepu. “Gracija, Leon i ja puno toga smo radili kao obitelj ne bi li se stvorila dinamika, ne bi li to bilo što autentičnije.” U isto vrijeme intenzivno je na izgovoru radila s Natašom Dangubić.
Film je sniman na Koločepu, Hvaru i na Kornatima. “U toj nezamislivoj ljepoti. Ustajala bih svako jutro i gotovo da bih se uštipnula da se uvjerim da se sanjam. Meni je to dijelom poznat krajolik, jer puno sam u djetinjstvu vremena provela u Crnoj Gori. Osjećala sam, na neki način, kao da sam došla kući. I bila sam jako sretna, ushićena zapravo, da mogu raditi na tim otocima.”
Kakav je bio dojam kad je prvi put čitala scenarij?
“Trebalo je dugo da ga pročitam, makar sve sam razumjela. Poslije sam ga čitala i na engleskom. Bila sam vrlo dirnuta tim tekstom. Gotovo da sam imala osjećaj da baš moram raditi taj film. I inače sam silno htjela snimati na području bivše Jugoslavije, vuče me porijeklo tom dijelu Europe, a i privukao me je karakter te uloge. Bila sam baš jako sretna što sam dobila priliku raditi na hrvatskom. Sve mi je to puno značilo. Nešto u svemu tome, atmosfera, a ne konkretna priča o odnosima, podsjetila me na moje djetinjstvo. Iako, ja sam odrasla u Danskoj. Nije to bilo niti slično. Ali, opet, obzirom na porijeklo u toj sam priči i tom kraju našla neke meni prepoznatljive momente koji nisu vezani za moju obitelj.”
Kako je doživljava danska javnost, je li ona, tamo vrlo afirmirana i poznata, bitnim nagradama nagrađivana glumica, u njihovoj percepciji Dankinja? “Vide me kao dansku glumicu, ali svjesni su mojih srpskih korijena. Sretna sam što imam dvije kulture u sebi, jer te su dvije kulture u nekim aspektima prilično različite i dobro nadopunjavaju jedna drugu. Moje porijeklo mi nikad nije bilo opterećenje za graditi glumačku karijeru u Danskoj, naprotiv to mi je bio dobar dodatak.
No, da izgledam malo drugačije, da mi je koža možda malo tamnija … tko zna što bih vam onda mogla reći na ovu temu. Jer, ovako kako izgledam, mogu glumiti Dankinju, lako mi je uklopiti se. Činjenica je da u danskoj filmskoj industriji i kazalištu treba biti više uloga za ljude drugih rasa koji bi glumili Dance, da se čuju priče i tih Danaca. U novije vrijeme ima i takvih uloga, ali mislim da ih treba biti više.”
Neposredno prije snimanja “Murine” prvi put je radila i u jednoj srpskoj produkciji, glumi u filmu Dušana Milića “Mrak”.
Premijera će biti koncem ove godine.
Uspoređujući uvjete rada na setu kaže da između Danske, Hrvatske ili Srbije nema većih razlika. “Sve je to sličan kreativni svijet. Ljudi daju najbolje od sebe. Najveća je razlika, osobito u Srbiji, što tamo tako puno ljudi puši.” (smijeh) “Znam da je glup detalj, ali ako niste navikli na pušenje, to smeta. Sjećam se da sam pitala u jednom trenutku: ‘Možemo li, molim vas, barem pokušati ne pušiti unutra?’”, dodaje smijući se.
Na setu “Murine” podjednako se govorilo hrvatski i engleski. “S nama je bio novozelandski glumac Cliff Curtis. Ja sam cijelo vrijeme radila jako puno na mom hrvastkom. Bilo je to silno važno, jer to mi je slaba točka. Bio mi je veliki izazov snimati na hrvatskom.”
O jeziku je, pripovijeda, razmišljala puno i prije snimanja, i nakon što su sve scene već bile snimljene.
“Radeći ‘Murinu’ na hrvatskom svašta je to dotaknulo i pomaknulo u meni. Odrasla sam upotrebljavajući riječi ‘mama’ i ‘tata’, roditelje nisam zvala na danskom, već na srpskom. S njima sam govorila srpski. I onda sam dobila mogućnost da glumim mamu na jeziku koji mi je blizak. No, taj jezik u meni otvara i neku vrstu ranjivosti, jer srpski i hrvatski su jezici moje intime, obitelji, to je jezik na kojem ću ja zauvijek biti nečija kći ili sestra i drugačije ih doživljavam negoli danski.
Iznenadila sam se što mi je rad na hrvatskom sve donio, koje procese duboko u meni pokrenuo.”
Slično je, kaže, iskustvo imala snimajući srpski film “Mrak”. “To je priča o odnosu kćeri i oca. Moj je otac bio dugo bolestan i taj film mi je imao posebno značenje. A i taj jezik je u meni pokrenuo nešto. Različiti jezici kao da idu u različite pretince našeg mozga i duše, različite dijelove našeg života. Nije meni isto reći ‘mama’ i ‘tata’ na danskom …
Kad kažem ‘mama’ ili ‘tata’ na danskom, treba neko vrijeme da to prevedem u svoje emocije, ne dolazi odmah do njih, kao kad to izgovorim na srpskom ili hrvatskom.
Naravno da u tom jeziku za mene postoje mnoga ograničenja, ja se kad govorim srpski ne osjećam posve slobodno, skučen mi je vokabular. Tako da je to neobična mješavina gdje sam, s jedne strane u ranjivoj poziciji jer mi je to jezik emocija i obitelji, a s druge strane se osjećam nesigurna jer to je jezik koji ne govorim posve dobro, nije mi se lako na njemu izraziti, kamoli na njemu glumiti.”
Što je bilo najteže vezano uz činjenicu da glumi na hrvatskom?
“Možda to što nisam mogla improvizirati na hrvatskom, jer ako bih to pokušala, otišla bih više na srpski, morala sam se jako držati svake rečenice scenarija koju sam naučila. Morala sam biti jako fokusirana na to što točno govorim i kako to točno zvuči, nije mi to dolazilo prirodno, već sam dugo izgovarala i isprobavala prije no što sam došla do toga da zvuči autentično. Cijelo vrijeme sam se pitala zvučim li dovoljno dalmatinski, bi li to tako izgovorila jedna Hrvatica, zapravo neka prava Dalmatinka? Nataša mi je tu puno pomogla.”
Kako se odlučila za glumu? “Htjela sam raditi dokumentarne filmove, zanimao me posao iza kamere. Upisala sam filmske studije na sveučilištu u Kopenhagenu, i nakon tri godine, kad sam diplomirala, shvatila da mi nedostaje da u mom poslu koristim i tijelo. Potom sam otišla na školovanje na Physical Theater School Dell’Arte, u Kaliforniji. Tamo sam osvijestila da baš gluma u sebi ima sve elemente koje tražim.”
Odrastajući u Danskoj, kao dijete srpskih roditelja, je li njezino djetinjstvo bilo različito i na koji način je drugačije od djetinjstva danskih joj prijatelja? “Definitivno sam jako mogla osjetiti kulturološke razlike. Iako, ne mislim da je moje djetinjstvo bilo bitno drugačije od djetinjstva Danaca oko mene. U mojoj je obitelji uvijek bila naglašena poruka da moramo biti dobri đaci, učiti i slijediti svoje snove, puno raditi i dati najbolje od sebe, nju su mi posredovali roditelji koji su tu došli kao stranci i možda je to obilježilo njihovu radnu etiku. Bile su kasne 1980-te, nije to baš bilo lako vrijeme. Oni su od nas djece tražili disciplinu i rad, jer tako su i sami opstali ovdje, kao stranci. S druge strane, naša je kuća bila otvorena, kod nas je dolazilo puno ljudi, uvijek su bile neke fešte, a mi smo kao obitelj uvijek bili jako bliski. To je možda malo drugačije negoli je kod Danaca.
Moj je otac jako volio kartati. I volio je ponekad zaobići pravila, što svakako nije tipično za Dance. Danski sistem i Danci jako paze da je baš sve po pravilima, paze da nisu preglasni, da nije fokus na njima … dok su Srbi puno glasniji, ekstrovertiraniji, zato smo mi uvijek imali punu kuću ljudi kojima su moji voljeli pomagati kad bi im ustrebalo.”
Otac je preminuo prošlog siječnja, Danica Ćurčić u Danskoj ima majku i brata. “Moji su ovdje došli koncem tih 1980-ih, tata je radio pri tadašnjem jugoslavenskom veleposlanstvu kao predstavnik turističke zajednice. Nisu planirali ostati u Danskoj. No počeo je rat i odlučili su ne vraćati se. Vremenom su ovdje otvorili turističku agenciju. Bili su među prvima koji su kasnije počeli dovoditi kruzere po Dunavu i Volgi. Agencija i danas radi.”
Kaže da je, pripremajući ulogu Nele, puno razmišljala o toj ženi koju igra. “Odrasla sam u kulturi gdje su žene emancipirane, izazov mi je bio utjeloviti ženu koja je ponešto drugačija. Morate znati ne samo o životu te žene i obitelji, već i o kulturi u kojoj je ona odrastala i u kojoj živi, u kojoj odgaja svoju kćer. To je mentalitet malog otoka, vrlo male zajednice.
U početku sam se često pitala zašto ona jednostavno ne izabere drugačiji život. Zašto ne odgovori nešto mužu? Zašto ne učini nešto?
Bilo je zahtjevno, ali interesantno razumjeti je, staviti se doista u njezine cipele, shvatiti da ona to ne može. Da je zatrudnjela kad joj je bilo šesnaest, da nije obrazovana, da je na razne načine ovisna o suprugu. Uvjerena je da nema drugu mogućnost negoli ostati s tim čovjekom, koliko god se on grubo doimao. Za nju je odabir da ostane s Antom, mužem, snaga. Ona zapravo pronalazi snagu u tišini.
Na početku rada na toj ulozi morala sam se hrvati sa svojim skandinavskim feminističkim pogledima, iznutra u meni sve je govorilo toj ženi: ‘Učini nešto, nemoj samo šutjeti …’ Jer, odgojena sam tako da sam naučena da kažem ono što mislim.
Naravno da ni u Danskoj nije sve sjajno, ali ipak postoje neke kulturološke razlike u tom muško-ženskom odnosu. Bilo mi je zanimljivo ugledati svijet iz njezine perspektive, to da ona zaista voli svojega muža, kakve god mane on imao. To da je on njoj, skupa s kćeri, sve. Možda je to vrsta predanosti kakvu moderni odnosi ne poznaju.
Morala sam se potruditi da Nelu ne pokažem slabom, jer ona to zapravo nije, makar je ona lako mogla biti odigrana kao neka jako slaba žena. Silno je lako tu upasti u stereotip, pomisliti da je ona žena koja samo radi ono što joj je rečeno. Bilo mi je važno pronaći gdje je njezina snaga i hrabrost, a taj njezin izbor da ostane s mužem za nju jest znak snage, znak da će održati obitelj.
Iako je Nela vrlo tiha u toj priči, gotovo je kao diplomatkinja između dvije strane, dvije fronte, između muža i kćeri, ona je zapravo ta koja ih drži da svi ne eksplodiraju, ona cijelo vrijeme hoda na rubu i stišava sve te nesporazume i nerazumijevanja.”
Razgovaramo o identitetima, objašnjava gdje su Danska i Srbija u njoj: “Osjećam oba dijela u sebi. Kad sam u Danskoj, jako osjećam srpske korijene i držim do njim, kad sam u Srbiji, jako osjećam dansku stranu i jako cijenim puno toga što sam dobila s činjenicom da sam u Danskoj, da je to dio mene. Čudna je to mješavina, ali lijepa.”