Jedna davna mladost iz druge polovice sedamdesetih godina polako prelazi u nesigurna sjećanja. Nekidan, 20. siječnja, umrla je u Los Angelesu velika kazališna i filmska glumica Mira Furlan, zapravo princeza zagrebačkog kazališnog i umjetničkog života na prijelazu 70-ih i 80-ih, ostavljajući nenadomjestivu prazninu.
Ondašnja se mladost nalazila u kafiću Zvečevo, na početku Masarykove, u neposrednoj blizini Akademije dramske umjetnosti. A njezini gosti često su bili studenti glume. I "Miru" se tamo moglo vidjeti. Fotokroničar onoga vremena i Duhanskog puta Goran Pavelić snimio je mladu Miru Furlan u krznenom ogrtaču, jer tada su cure nosile takve, "majčinske" predmete. Izgledala je posebno, kao kneginja.
Ubrzo je ljepotu njezina izgleda prevladala glumačka darovitost. Napokon, rijetko je koja diplomirana glumica prelazila prekoputa škole i zapošljavala se, još iste 1978., u Hrvatskom narodnom kazalištu, da bi postala njegova prvakinja. Trebalo je imati njezinu ljudsku i glumačku snagu da bi se izdržalo onakav val uspjeha i slave koji je mladu djevojku zatekao od kraja studija na Akademiji.
Poput kolegica, primjerice Cintije Ašperger, Ene Begović i Vere Zime, Furlan je s lakoćom prelazila s dasaka teatra na filmsko platno. Njezina je darovitost bila iznad medijskih i žanrovskih kategorija, pri čemu treba dodati da se bavila ne samo glumom nego i pjevanjem. Bila je, zaista, ikona urbane kulture; kao vokalistica nastupala je s rock-sastavima Le Cinema i Buldožer te snimila LP album "Mira Furlan i Orkestar Davora Slamniga", pod naslovom istoga imena (Helidon, 1983.), snimljen u Ljubljani, objavljen u Mariboru.
Filmska i kazališna slava nije dirala u njezinu nezavisnost i u volju da se do kraja izrazi. To će nekoliko desetljeća kasnije, kada je već živjela i radila u Americi, pokazati njezini teatarski "izleti", zapravo povratak pisanju: 2020. igrala je samu sebe u "Vježbanju života - drugi put", tematiziravši vlastito iskustvo emigracije u okviru dramatizacije romana Nedjeljka Fabrija. A "pozivalo" ju se na red, među inim i zato što je voljela čovjeka "neprijateljske" nacionalnosti.
Tada u Rijeci, u HNK-u Ivana plemenitog Zajca, Mira Furlan je samo potvrdila da je oduvijek tražila vlastiti rukavac u umjetničkoj rijeci i da pripada jedino samoj sebi. Na neki posredni način, potvrda istoj težnji nalazi se u okviru sadržaja prve teatarske drame Mire Furlan "Dok nas smrt ne razdvoji", koju je 2013. u Beogradu režirao Miki Manojlović, u okviru Radionice integracije. Usput, pisala je novinske kolumne i sakupila ih u knjizi "Totalna rasprodaja".
Bilo je to nekako u duhu te davne mladosti kojoj je Furlan pripadala, da se njezini vodeći protagonisti bave različitim umjetnostima. Svaki njezin izlet s matične kazališne pozornice bio je događaj ne samo u hrvatskoj, nego i u jugoslavenskoj kulturi. A bile su osamdesete "sredina" između 1971. i ratova 90-ih, sredina za koje nacionalizmi nisu propisivali razlikovne egzistencije.
Uloge Mire Furlan dugo se pamte. U matičnom HNK-u bljesnula je kao Petrunjela u "Dundu Maroju" (1981.), bila je Anabella u Fordovoj predstavi "Šteta što je kurva" (1984.), Edith u Shawovu "Đavolovu učeniku" (1989.), zatim Natalija Petrovna u Turgenjevljevu "Mjesec dana na selu" (1990.). Malo drugačije kazalište živjela je stotinjak metara niže, prema jugu, u Teatru &TD - nagrađena je kao Ona u predstavi "Alfa/beta" Whiteheada (1978.).
To je bilo njezino "zimsko" kazalište; ljetno je živjela na Dubrovačkim ljetnim igrama: kao Glorija/sestra Magdalena u Marinkovićevoj "Gloriji", Laura u "Dundu Maroju" (1981.), Ofelija u Menzelovu "Hamletu" (1982.). Bila je prisutna na Splitskom ljetu, odigrala naslovnu ulogu u Euripidovoj "Heleni" (1990.). Isti grčki autor vratio ju je domaćim obožavateljima u Kazalištu Ulysses na Brijunima: glumila je Medeju u istoimenoj drami 2002.
Pobrojane su samo neke od kazališnih uloga velike glumice, zanemarene one u, primjerice, Ivanu pl. Zajcu (Kasandra u dramatizaciji istoimenog romana Christe Wolf, 2016.) ili one u Beogradu na početku 90-ih. No, i ovako je razvidno da je Furlan bila baš radoholik, živjela je umjetnost. Dodaju li se teatarskim filmske i TV uloge, to je još razvidnije.
Enciklopedija piše da je Furlan tumačila "erotične, često seksualizirane likove u okviru patrijarhalnih društvenih struktura", možda "žene s erotskom inteligencijom". Premda obilno nagrađivana - dobila je Zlatne arene za sporednu ulogu 1982. u Vrdoljakovu filmu "Kiklop" (i istoimena TV serija, 1983.) i za glavnu ulogu 1986. u filmu "Ljepota poroka" Živka Nikolića - njezina najupečatljivija uloga; onih godina bila je u "Ocu na službenom putu" Emira Kusturice (1985.).
Za posljednji film veže me jedna uspomena na glumicu Miru Furlan, koju sam poznavao samo iz viđenja. Bilo je to jednog davnog ljeta, ali sasvim sigurno nakon međunarodnog uspjeha Kusturice, koji smo proslavili u Zvečki. Bilo je ljeto, u Zagreb su se vratili brojni frendovi iz Amerike, doveli su sa sobom društvo, veće ili manje. Ukratko, njih nekoliko nije imalo gdje spavati, prije odlaska na more.
Raspitivao sam se po gradu, po kafićima: zna li netko za prazan stan. Preko znanaca doznao sam da Ines Sabalić zna za jedan stan, ali da nije sigurna. Bio je to stan Mire Furlan u Petrovoj, s desne strane ulice, ne znam koji broj. Ukratko, Ines mi je telefonirala da posjetitelji mogu tamo prespavati. I oni su tamo prespavali. Kada su se probudili, drugo jutro zinuli su na fotografije po zidu i pitali:
"Zašto su te slike na zidu? Vidjeli smo ovu glumicu u New Yorku, u onom jugoslavenskom filmu... kako se zove?" Neugodno mi je bilo reći: spavali ste u njezinu stanu.
Jer, i to je bila Mira Furlan, kazališna i filmska umjetnica, glumica koja je pomagala neznancima. Bez glume. Uza sve pohvale i analize kritičara, Furlan je imala tu i takvu čudesnu energiju da moć glume ostavi na pozornici, na filmskom setu i da se vrati u svakodnevicu.