Vjerojatno niste znali da je pravo ime Vere Zime bilo Vjeročka Zimova, po ocu Slovakinja, po majci Dalmatinka. Uz oba roditelja je bila jako vezana i proklinjala trenutke zašto je odlučila postati glumica, jer se morala držati ugovorenih obveza i u trenucima kad bi se oni razboljeli. Nije se udavala, nije imala djece, ali joj je životna energija bila golema: samo zahvaljujući tome izdržala je operaciju štitnjače i poslije ugradnju umjetnog koljena, no unatoč tome što je umrla sa 67 godina, još smo je prije koji mjesec gledali u ne baš maloj ulozi u prvom dugom igranom filmu Jure Pavlovića "Mater".
Nikad nije objasnila zašto se baš odlučila za glumu. Budući da je odrasla u Metkoviću, nije se nauživala kazališta, a i odlasci u kino bili su dosta rijetki. Pa ipak, kad je navršila 18 godina, otišla je u Zagreb i prijavila se na glumački prijemni ispit na akademiju. Pripremila je monolog Grušenjke, strasne junakinje "Braće Karamazovih", i mora da je bila jako uvjerljiva, jer se od 140 kandidata probila među četvero odabranih. Zapazili su je i prije no što je diplomirala, imala je manju ulogu u filmu "Kuća", 1975. nagrađenom Zlatnom arenom, zatim i u TV seriji "Vrijeme ratno i poratno", međutim, njezina probojna glumačka rola bila je ona u "Mećavi" Antuna Vrdoljaka (1977.), slobodnoj preradi istoimene drame Pere Budaka, igrala je djevojku iz zabitog ličkog kraja, koju su obećali momku na radu u Americi, no njoj se više sviđao susjed (Vinko Kraljević), s kojim je potajno uživala na sjeniku. Imala je jake glumačke partnere, roditelje su joj igrali Slobodan Perović i Milka Podrug Kokotović, Ivo Gregurević bio je nesuđeni mladoženja, a Mato Ergović njegov otac, nije se doimala ukočeno u erotskim scenama, ukratko, nametnula se kao netko na koga jugoslavenski film i televizija mogu itekako računati.
Pogotovo televizija, jer je u dvodijelnoj drami Televizije Zagreb "Đavolje sjeme" (1979) dobila glavnu ulogu ranjene ilegalke, koju potajno njeguje mladi liječnik (ovaj put je Gregurević bez problema osvojio njezino srce), i to usred ustaške utvrde (snimalo se u Mokricama): on se pak nije plašio za sebe jer je prodao dušu samom Vragu (Sven Lasta u brojnim inkarnacijama).
Velike uloge dvijetisućitih
Ta inačica "Fausta" doimala se spektakularno, ali buno bolja je bila iste godine snimljena TV drama Televizije Beograd "Gradilište", tad još ne tako afirmiranog Slobodana Šijana, koji ju je opet odlučio spariti s Gregurevićem. Zaplet je podsjećao na popularnu "Prekobrojnu" Branka Bauera, ona je bila mlada žena koju je muž ostavio na selu, a on je postao sezonski radnik, no samosvjesna junakinja htjela je ipak nešto više. Pošla je za njim na gradilište i fućkalo joj se što se on pravi da je ne pozna, prigrlila je sve prednosti života u blizini velikog grada, pa čak si je našla i novog izabranika, što, dakako, završava tragično. Ženu koja zna što hoće igrala je i u "Novinaru" (također 1979.) Fadila Hadžića, sviđao joj je glavni junak (Rade Šerbedžija) zbog svog nekonformizma, ali i kao muškarac, međutim, on se zapleo u brak (suprugu mu je glumila Milena Zupančič) bez budućnosti. Bila je izvrsna, ali na narednu dobru ulogu morala je čekati tri godine: naime, Zoran Tadić režirao je dvije epizode u seriji o zagrebačkim ilegalcima "Nepokoreni grad", a u jednoj od njih, nazvanoj "Čovjek u sjeni" (1982.), glumili su ona i neizbježni Ivo Gregurević. Postali su etablirani par još puno prije serije "Odmori se, zaslužio si", ovdje su igrali supruge koji se bave falsificiranjem dokumenata za pripadnike pokreta otpora, mlade, hrabre i odlučne ljude: njima je ideologija u drugom planu, u prvom je opasni posao koji su odabrali.
Iako bi se u produkcijski bogatijoj kinematografiji i televiziji Vera Zima nastavila probijati prema vrhu, u nas to nije bilo tako jednostavno, dobila je kazališne angažmane kakve je čitavo vrijeme priželjkivala, a pred kamerama su je prebrzo gurnuli u fah karakternih glumica. Mogla je ona glumiti štošta, ali filmovi i televizija nesmiljeno su tražili mlađe zvijezde, dok su onim etabliranim nudili restlove. Zima je u drugoj polovici osamdesetih i u devedesetima imala dosta ponuda, bilo je tu i solidnih ostvarenja, ali iz njezine perspektive to nisu bile uloge koje se pamte. Najpoticajnije je bilo zanimanje filmaša mlađe generacije za nju, Dalibor Matanić dao joj je dopadljivu epizodu prodavačice u supermarketu u vrlo popularnoj komediji "Blagajnica hoće ići na more" (2000.), Snježana Tribuson ju je uposlila u dva navrata, prije no što joj je dala ulogu života u seriji "Odmori se zaslužio si", no jednako je važan za nju bio i film "Oprosti za kung fu" Ognjena Sviličića (2004.).
Taj se i nehotice vezao na "Mećavu" koja ju je proslavila, tamo je igrala djevojku koja zatrudni i ne usudi se to priznati roditeljima, a ovdje majku cure (Daria Lorenci) u sličnoj situaciji. Sviličićevi škrti dijalozi i suzdržano nizanje tragikomičnih situacija tražili su jako puno od glumaca, pogotovo od Zime i Filipa Radoša koji su glumili zatečene roditelje, no oboje su obavili besprijekorno što se od njih tražilo. Vera Zima je čak dobila i svoju prvu Zlatnu arenu (za sporednu ulogu), iako je takvo priznanje zaslužila puno ranije.
Lišena patetike
Kako je to bila dobra glumica najbolje možete uočiti u filmu i seriji "Duga mračna noć" Antuna Vrdoljaka (2004.-2005.). Ona igra majku glavne zvijezde Gorana Višnjića i suprugu Borisa Dvornika, no netko bi - s obzirom na sudbinu tih likova - obavio zadatak s puno patetike ili bar povišenog dramskog naboja. Zima je nevjerojatno prirodna, što scenama u kojima nastupa daje privid realizma, odsutnog u mnogim drugim dijelovima.
"Odmori se, zaslužio si" posebno je poglavlje. Domaći "sitcomi" imali su puno kreativnih ponora, no ovaj je prvi dosegao neposrednost svojih europskih i američkih uzora. Ruža i Marko Kosmički (Zima i Gregurević) postali su nevidljivim članovima mnogih kućanstava koja su pratila ne samo premijere, nego i reprize svih epizoda te serije koja je imala samo pet sezona, jedan specijal, a junaci su im gostovali i u nekim drugim produkcijama HRT-a (npr. u "sitcomu" "Stipe u gostima").
Nagrade za životno djelo
Ruža se postavila zaštitnički prema svojoj djeci, koja nikako da odu od kuće iako su u poodmaklim godinama, a Marku ne preostaje drugo nego da gunđa što mu je sve to trebalo. Pritom se popularnost serije prvenstveno zasniva na međuigri Vere Zime i Gregurevića, čija uzajamna "kemija" nije poljuljana čak ni onda kad je on zbog posljedica moždanog udara morao svoje dijaloge čitati s papirića, strateški raspoređenih po novinama koje je neprestano listao.
Usprkos ne baš zahvalnim uvjetima, Vera Zima je napravila jako puno: 2016. dobila je nagradu Fabijan Šovagović, a ove godine i nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Kao da su slutili da je ovo pravi trenutak da joj tako nešto uruče.