Ratna drama “Klondike”, dobitnica nekoliko važnih nagrada na filmskim festivalima u Berlinu, Sarajevu i Istanbulu te na Sundanceu koja je prikazana na nedavno održanom 17. filmskom festivalu u Vukovaru, stilizirana je i turobna priča o svakodnevici u ratnoj zoni koja uspijeva biti efektna usprkos zbrčkanoj fabuli i pretjerivanju s alegorijom i simbolizmom. Izvrsno oko za kadar redateljice i scenaristice filma Marine Gorbač u njezinom je petom igranom filmu u konstantnom sukobu s njezinim zahrđalim scenarističkim perom i taj ju je sukob skupo koštao.
Trudnica Irka (Oksana Čerkašina) i njezin suprug Tolik (Sergej Šadrin) glavna su lica ovog filma koji se temelji na istinitim događajima - ratom između Ukrajine i Rusije koji je počeo u drugoj polovici veljače 2014. te obaranjem putničkog zrakoplova MH17 avioprijevoznika Malaysia Airlines iznad istočne Ukrajine koje se dogodilo 17. srpnja iste godine i smrtnom stradavanju 298 osoba koji su se u njemu nalazili.
“Klondike” počne kada nevješti separatisti baš tog 17. srpnja u ranim jutarnjim satima projektilom nenamjerno pogode Irkinu i Tolikovu kuću u selu Hrabove u Donjeckoj oblasti na istoku Ukrajine i naprave ogromnu rupu na zidu dnevne sobe. Prije nego što se supružnici snađu, Tolikov prijatelj i proruski separatist Sanja (Oleg Ševčuk) “posudi” njihov automobil pa ne mogu odmah nadomjestiti dječja kolica koja su stradala kada je im je dom oštećen. Nakon što Tolik najzad uđe u trag svome autu, Sanja mu kaže da su ga drugi separatisti uzeli kako bi mogli kupiti pivo, a usput mu napomene da bi bilo dobro da ubije svoje kravu i kokoši te im ih dade. Za to vrijeme, Irkin mlađi brat Jarik (Oleg Ščerbina) pokušava svoju sestru nagovoriti da napusti Hrabove, međutim ona njegove apele ignorira. Dok Jarik sestru moli da ode, nekoliko dijelova zrakoplova MH17 padnu blizu Irkine i Tolikove kuće. Situacija u selu nakon toga postane još napetija i kaotičnija, pogotovo za Irku i Tolika.
“Klondike” obiluje bravurozno komponiranim kadrovima koji pršte od sadržaja. Gorbač statične pejsaže režira tako da imamo što za vidjeti i u prvom i zadnjem planu, a dugačke i spore panorame i vožnje koristi kako bi gledatelju polako davala važne informacije i držala ga u stanju napetosti i iščekivanja. Mizanscena joj, međutim, nije toliko besprijekorna. Minuciozno režirani, nerijetko poduži kadrovi raspadnu se jer Gorbač ne želi kamerom do kraja ispratiti kretnje likova već samo pusti okviru da ih raskomada poput giljotine. Redateljičino inzistiranje na tome tijekom filma postane frustrirajuće jer u nemalom broju naprosto ne možemo vidjeti sve što nam glumci pokazuju. “Klondike” zbog toga prečesto djeluje šlampavo.
Dok Gorbačina nespremnost da intervenira u kadar djeluje kao namjerna odluka inače sposobne redateljice, isto se ne može reći za njezin scenaristički rad na “Klondikeu”. S obzirom na to da je inspiriran rusko-ukrajinskim ratom, slojevitim i kompleksnim sukobom koji traje već devet godina, Gorbačin je film suviše štur, čak i za djelo koji se prvenstveno bavi životima dvoje “malih” ljudi.
Izuzev Irke i Tolika, jedinih iole interesantnih likova u priči, niti jedan drugi, kojih pritom nema mnogo, nije vrijedan spomena. Irka čas spokojno sanjari o normalnom život, čas urla i vrišti od muke. Tolik nju i sebe tobože želi izbaviti iz nevolje u kojoj su se našli, no to njegovo htijenje često stane na ispraznom grintanju. Povrh toga, Irka mu ničim ne pokazuje da uopće želi otići iz Hrabova. Iako se tako ponašaju i komuniciraju jer su očito pod velikim stresom, a osjećaji koje potiskuju kako bi uopće ustali iz kreveta vrlo snažni, njihova nas izgubljenost, premda razumljiva, nakon nekog vremena počne umarati i frustrirati. Mi ćemo i dalje osjećati njihovu bol, ali nećemo pažljivo pratiti svaki njihov korak već ćemo samo nestrpljivo čekati konkluziju priče koja, na svu sreću, ne traje predugo.
Osim što oskudijeva upečatljivim likovima, “Klondike” je i fabularno slab film. Scene ne teku, nego više spotiču jedna o drugu, a dosta je njih opterećeno doslovnim, pseudoživotnim dijalozima. Gorbač, kao i mnogi angažirani autori, likovima prečesto dopusti da izgovore neprirodne deklamacije poput “oni sruše, a mi popravimo” i “ne dam ti svoju zemlju”.
Međutim, mnogo ćemo toga oprostiti Gorbač jer je uspjela napraviti iskren i snažan film koji tek povremeno zakorači na teritorij patetike, no to je razumljivo, a i očekivano. Trudna Irka, poput Majke Ukrajine, sve nedaće s kojima se tijekom filma suoči podnese junački, a njezin Tolik, unatoč obećanjima da će dolazak Rusa u njihovo selo donijeti izobilje i blagodat, separatiste ipak drži na distanci. Životno neiskusni Jarik, koji ga tijekom filma više puta prozove za dodvoravanje istima, neće ili ne može vidjeti da je Tolikov prvi prioritet preživljavanje te da to znači da separatisti nekad mogu posuditi njegov auto.
Redateljica, koja uglavnom izbjegava krupne planove i detalje, u jednom trenutku posegne za njima kako bi pomoću plamena na štednjaku i lonca u kojem Irka priprema passatu (ili nešto slično) lijepo nagovijesti da će tijekom filma biti “vruće” i “krvavo”. U filmu je takvih upečatljivih, ali diskretnih rješenja malo - više je očitih i dotjeranih. Spomenute kompozicijske bravure još bi više došle do izražaja da ih je Gorbač naslonila na funkcionalnu i nespektakularnu režiju. Međutim, kad je svaki kadar divota, tada svaka sljedeća dođe kao hvalisanje. U konačnici, “Klondike” je žrtva redateljičine želje da svaki minuta filma odiše patosom, da osjetimo bol koju Rusija, proruski separatisti i razni plaćenici već devet godina nanosi Ukrajini. Da je odmjereniji, “Klondike” bi definitivno bio bolji film, no mislim da bi si Gorbač u tom slučaju prebacivala da borbi protiv agresora nije dala dovoljno velik doprinos.