Glazbena scena se nakon sna ljetnih noći na sjeveru, s iznimkom Varaždinskih barokih večeri i sporadičnih glazbenih događanja, proslave osamdesetog rođendana Pavla Dešpalja s iznimnim saksofonistom Gordanom Tudorom, ovog vikenda ozbiljnije razbudila.
I s izvodilačke strane, a tako izgleda namjerava biti nadasve zahtjevno i ozbiljno i u sljedećem razdoblju. U akustički neudobno suhoj dvorani Pučkoga narodnog učilišta na velika vrata ušlo je ovogodišnje izdanje Samoborske glazbene jeseni čiji će programi, s još nekoliko nezaobilaznih izazova i prilika na natjecanju mladih glazbenika, potrajati sve do 17. listopada.
‘Mala opera’
Sa Simfonijskim orkestrom HRT-a, nositelji izvanserijske večeri su bili redovito prisutni violinist Stefan Milenković i nešto rjeđe dirigent Aleksandar Kalajdžić s davnom njemačkom adresom. U jednom dahu je s puno izvedbenog intenziteta, znanja i kompetencije svjetskog ranga prošla zakučasta slikovitost neke prijeteće krhkosti Fingalove spilje Mendelssohnove uvertire Hebridi.
Glavnu riječ je uz pomnu orkestralnu suradnju bez imalo paradne šminke u sadržajnoj slojevitosti sveznanog Sibeliusova Koncerta za violinu i orkestar preuzeo Stefan Milenković. Njegova nepotkupljivost miljama udaljena od ispraznih parada violinističkih virtuoza posebno se ogledala u “maloj operi” Koncertne fantazije Carmen Pabla de Sarasatea.
Čajkovski na kraju
I na kraju, bogata uvertira-fantazija Romeo i Julija Petra Iljiča Čajkovskog je u velikim rasponima i s brigom o svakom detalju učinila večer otvorenja Samoborske glazbene jeseni sasvim posebnom i nadasve vrijednom. To su i slušatelji, koji su potegnuli i iz Zagreba, znali itekako cijeniti premda je zapravo bila riječ o komornom prostoru za tako velike zahvate i sadražajno i izdvedbeno krajnje savjesnih i inspirativnih.