Dok se čeka novi ravnatelj opere zagrebačkog HNK, glavnu dirigentsku palicu preuzeo je Aleksandar Kalajdžić. Novi umjetnički savjetnik u funkciji šefa-dirigenta, 59-godišnji Kalajdžić, rođeni je Zagrepčanin, gdje je i započeo svoju glazbenu naobrazbu da bi se kasnije usavršavao u Beču. Na glasu kao umjetnik širokog repertoara, ostvario je iznimnu međunarodnu karijeru dirigirajući po cijelom svijetu.
Zadnjih je jedanaest godina generalni muzički direktor Opere i Filharmonije u Bielefeldu. Ovih dana maestro Kalajdžić boravi u Zagrebu pripremajući novu premijeru zagrebačkog HNK - operu "Orfej i Euridika" Christopha Willibalda Glucka prema libretu Ranierija de Calzabigija u režiji Anice Tomić. Dok razgovaramo uoči jedne od proba, priznaje da je to jedna od rijetkih velikih kompozicija koju nije do sad dirigirao.
Početak suradnje
O svom pak angažmanu u HNK kaže da je do njega došlo korak po korak. „Sad pripremamo premijeru i gradimo budućnost. Još ništa nije zaokruženo ili potvrđeno, ali postoji obostrani interes. U HNK trenutno nemam oficijelnu poziciju. Za sad se sve svodi na vanjskog suradnika i na suradnju s orkestrom.“
Kalajdžić je imao i više nego uspješan početak suradnje sa zagrebačkim HNK krajem ožujka kada je ravnao Simfonijskim koncertom Opere pobravši ovacije publike i izvrsne kritike koja je među ostalim pohvalila njegov izbor djela. Botticellijev triptih Ottorina Respighija i Siegfriedovu idilu Richarda Wagnera rijetko imamo priliku čuti u Hrvatskoj, a Koncert za koloraturni sopran i orkestar u f-molu Reinholda Glièrea, kako napominje i sam dirigent, gotovo se uopće ne izvodi.
„Uvijek je to neko balansiranje između toga hoćemo li svirati bisere muzičke literature ili će to biti kompozicije koje su zanemarene. Umjetnost slaganja programa je u tome da se napravi balans između djela koja zbilja privlače publiku i onih koja nisu tolika poznata, ali u kvaliteti ni po čemu ne zaostaju. To vrijedi za svaki umjetnički smjer, bilo da je to literatura, glazba, slikarstvo. Ima imena koja su poznata i uvijek privlače, ali ima kompozicija i kompozitora koji su u nekakvom mračnom kutku.“
Za njega biti dirigent znači na neki način imati i tu neku "prosvjetiteljsku ulogu", prezentirati djela za koja misli da su zbilja zanimljiva i da ih se treba čuti. „Naravno, to ne znači pod svaku cijenu. Neki kolege preferiraju samo nepoznate i samo moderne kompozicije. Ja pričam zbilja o jednom balansu, odgovornosti da ti programi imaju neki nivo, težinu i umjetničku snagu izražaja.
Kada smo svirali Bachov Prvi Brandenburški koncert, pitali su me kako se usuđujem ubaciti u baroknu interpretaciju koja je danas domena specijaliziranih ansambala. Odgovorio sam da je stvar u tome što je Bach tako veliki kompozitor da je preživio svako vrijeme i svaku specijalizaciju. Naše je zaduženje prezentirati publici sve smjerove sa svim znanjem i iskustvom koje imamo.“
Zdrava demokracija
Za svoj posljednji angažman u Njemačkoj kaže da mu je to treći mandat, što je jako puno na Zapadu za jednog šefa dirigenta. „Tamo moram, naravno, od grada i gradonačelnika biti potvrđen na takvoj poziciji, ali u smislu demokracije ipak ste izabrani od strane orkestra. Nakon pet godina je uvijek novo glasanje. Kao u politici, to je jako zdravo i jako dobro, jedna rijetka stvar koja u drugim zemljama svijeta ne postoji. Radio sam do sad na tri kontinenta, ali rijetko se bilo gdje pita orkestar.“
Kad je riječ o hrvatskoj sceni, itekako je prati, ali ne želi spominjati imena te diplomatski odgovara kako ima toliko dobrih kompozitora i koji su živi i onih koji to nisu. „Nije stvar što ću nekoga izdvojiti, nego je stvar što nekoga neću. Spomenut ću jednog kompozitora koji nas je na žalost napustio preranom smrću prije nekoliko godina, a to je profesor Marko Ruždjak, s kojim sam imao i prijateljski odnos. Njegov karakter mi je jako pasao, kao i njegova glazba koja je nešto što me uvijek dirnulo.“
A koji su mu uzori? „Kompozicija koju trenutno dirigiram. Imam sina koji studira elektronsku kompoziciju, ja ga naravno puštam da ide svojim putem, i kroz njega razmišljam što sam radio u njegovim godinama i kako je to bilo.
Sada, kad unatrag mislim, moj prvi znak odrastanja kao muzičara, dirigenta, a to je bilo jako kasno, bio je kad nakon koncerta više nisam razmišljao što bi taj netko tko mi je bio uzor rekao na tu izvedbu, da li je to bio profesor, prijatelj, neki veliki dirigent s kojim sam radio, kad se oslobodite od svega toga što bi drugi rekli, kad imate neki svoj unutarnji osjećaj. No naravno da ih ima, recimo od pijanista su to sigurno Richter, Michelangeli i Lipatti, od dirigenata obožavam Kubelika.“
Problem s pripadnošću
Kako niz godina živi u inozemstvu, priznaje da ponekad ima problem s osjećajem pripadnosti određenoj sredini. To je na neki način proizašlo i iz neke osobne situacije. S majčine strane vuče njemačko i austrijsko porijeklo, a preko tate su mu svi Slavonci. „Od početka sam imao čudan odnos prema pripadnosti.
Ponekad sam želio da imam osjećaj da pripadam u neku sredinu. Sad ako me pitate, odrastao sam na maksimirskim Ravnicama, tamo ću sigurno pripadati cijeli svoj život, u Beču sam studirao i živio, u Berlinu su mi djeca odrastala. Međutim, raspršen sam po svijetu i nemam neki osjećaj pripadnosti. Jedino je moj izabrani teritorij kojemu se uvijek rado vraćam Istra, prije svega unutrašnja, od Grožnjana prema Motovunu. Ne može proći godina dana da nisam jedanput ili dva put tamo.“
Za svakog glazbenika priprema uoči koncerta iznimno je važna, pa tako i za njega. „Postoje i fizička iskušenja, nije samo stvar koncentracije. Recimo opera koju sad sviramo traje nešto više od sat vremena ali ako imate Parsifala od preko pet sati onda je to sasvim drukčija priprema.“
Glazbom se počeo baviti u ranom djetinjstvu i nije to, kako otkriva, baš bio neki njegov izbor. „Bio sam prisiljen kao dijete. Ima djece koja sama od sebe idu prema instrumentu, kod mene nije bilo tako. Ja sam bio doslovce prisiljen od moje stroge mame koja je sjedila sa mnom i vježbala klavir. Dobio sam i više nagrada kao dijete, ali sve mi je to išlo na živce. U pubertetu sam htio od svega odustati, ali mama je opet bila ta koja me nagovorila da nastavim, da izguram do mature i onda odlučim što ću. Sa 16 godina shvatio sam do je to što želim.“
Opredijelio se na koncu za karijeru dirigenta. Kaže pomalo u šali da je to iz čiste lijenosti. „Kao pijanist morate biti svaki dan velik broj sati za instrumentom. Kao dirigent ste na drugi način anagažirani. Imam radni dan od 12 sati, no još uvijek sviram s kolegama. Za dirigenta je jako važno da zna koliko toliko pošteno svirati neki instrument. To jako pomaže u metodici pripremanja orkestra. Svirao sam i violu, imao sam izvrsnog profesora u Beču, pa u bendovima, od bubnjeva do bas gitare i sintisajzera“, kaže Kalajdžić i priznaje da u slobodno vrijeme ipak najviše sluša jazz.
Slobodni umjetnici
Protekla godina bila je izrazito teška za glazbenike. Mnogi njegovi kolege ostali su bez angažmana i prisiljeni su snalaziti se kako znaju. Kada je na svom Facebooku objavio da ima koncert u Zagrebu, kaže da su mu se brojni kolege diljem svijeta javili smatrajući ga pravim sretnikom, jer za razliku od njih ima priliku svirati i to još pred publikom.
„Problem su slobodni umjetnici. Bio sam i ja neko vrijeme u tom statusu, od 2000. do 2007., i da sam to sada u ovoj situaciji, bio bih na burzi rada ili beskućnik. Samo u Berlinu 30 posto mladih ljudi je napustilo posao muzičara ili će to učiniti u dogledno vrijeme jer nemaju perspektivu. To su stvari koje me zabrinjavaju.
Prije Zagreba zadnji sam koncert pred publikom imao u studenom za manji ansambl i dan prije toga imali smo jedan veliki jubilej dvorane. Ljudi nakon koncerta nisu htjeli otići jer su bili toliko oduševljeni. Evo i sad za sve koncerte koji dolaze karte planu u roku od par sati.“