ZAGREB - Na Puccinijevim operama uvijek svi plaču! Dulje od jednog stoljeća taj najsentimentalniji od sviju opernih majstora izaziva trajnu sućut sudbinama svojih likova, a i nema skladatelja u povijesti koji je ženi posvetio toliko nota. No danas bi možda neki radije zaplakali zbog "svetogrđa" koje čine Pucciniju posežući za njegovim libretističkim i glazbenim motivima u suvremenim transformacijama. Nadam se da takvih među zagrebačkom opernom publikom neće biti previše iako se na premijeri "Mimi" (slobodna adaptacija opere "La Bohème"), 18. siječnja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, unatoč velikom pljesku, moglo primijetiti i namrštenih lica.
"Mimi" skladatelja Frédérica Verrièresa i libretista Bastiena Galleta Zagreb je vidio tek jednom, kao gostovanje pariškoga Théatre des Bouffes du Nord 2015. i to samo godinu dana nakon svjetske praizvedbe. I tada su reakcije bile različite; usporedba, s obzirom na nepoznato djelo - nemoguća, no autorica ovog napisa mora se sama sa sobom složiti s prvotnom prosudbom: francuska je "Mimi" prvorazredno suvremeno glazbeno-scensko djelo, a zagrebačka izvedba izvrsna! I nije izvrsna samo zato što je naša nego je u svakom pogledu afirmativno usporediva.
Francuska je "Mimi" vizija, fantazmagorija, koloplet svih mogućih današnjih skladateljskih rukopisa (funk, rock, elektronika...), no ona je i Puccini u njegovu najsublimnijem glazbenom izrazu, energična je i nježna istodobno, i vriskava i pjevna, a što je najvažnije životna je i iskrena. Skladana je nadahnuto, ali i vrlo samosvojno, nije nasilna spram Puccinija već iskazuje danas tako rijetku skladateljsku vještinu suptilnog pretapanja u prijelazima iz klasičnog sloga u suvremeni što je čini još dragocjenijom, štoviše i originalnom, bez obzira na poznati uzorak.
U dramaturškom pa tako i redateljskom oblikovanju Guillaumea Vincenta (i suradnika scenografa Jamesa Brandilyja i kostimografkinje Fanny Brouste) odmak od izvornika je nešto drastičniji, psihologija likova je razvedenija, neki likovi otpadaju, neki se dodaju (poput grofice Geschwitz iz Veedekindove "Lulu"), a naslovna Mimi se udvaja na snovitu i stvarnu stvarajući bajkovitu poveznicu Mimi iz opere i Mimi današnjeg vremena.
U svemu tome odabrani se ansambl ne samo snašao igrajući i pjevajući nešto s čime se dosad nije susreo, nego je učinio ono što je u kazalištu ipak najvažnije: uvjerio nas je u vrijednost djela, ali i neporecive umjetničke kvalitete samih sebe. Kao prva među jednakima je senzibilna Maja Posavec, Mimi naših dana, topla u samozatajnoj igri, gesti i majstorskoj mimici i svakako sjajna u svojoj pjevačkoj domeni, baš kao i klasična Mimi koju Mia Domaćina virtuozno pjeva prelazeći s lakoćom iz opernoga sloga u suvremeni vokalni izraz.
Bravurozno je šarmantna Gorana Biondić Ruško kao Musetta, dok je Vandi Winter pripao ambivalentni lik grofice Geschwitz, redateljski postavljen posve oprečno od onog robusnog kojeg smo vidjeli u francuskoj predstavi. Idealnim Rodolphom; izgledom, glumom i pjevom pokazao se mladi Leon Košavić, a ekipu je ležernim stilom igre i pjeva zaokružio Đani Stipaničev, uz dvojicu tehničkih pomagača koji su zadaće odradili odlično, ali im imena u knjižnici nisu navedena.
Dakako, svega toga ne bi bilo bez odabranog malog orkestra sastavljenog od članova Opere koji su vrlo zaposleni i to ne samo svirkom već i atraktivnim sudjelovanjem na sceni, a to čine s očitim zadovoljstvom. Baš kao i dirigent ove nimalo jednostavne partiture Ivan Josip Skender, izrazito senzibiliziran i pouzdan u vođenju različitih glazbenih promjena, a također spreman i na scensko sudjelovanje, što cijeloj ovoj predstavi daje i dodatnu dimenziju zaigranosti, ali ne i neozbiljnosti. U svemu, francuska a sada i naša "Mimi" dobitak je za repertoar HNK, za ansambl osobito, a nadajmo se i za onaj dio publike koji je spreman na avanturu opere izvan ustaljenih okvira.