Glazba je od ranog djetinjstva bila dio njegove svakodnevice. Zahvaljujući mami i tati, koji se i sami bave glazbom, danas dvanestogodišnji violončelist Petar Đula Vrbanić, od malena je bio okružen instrumentima i glazbenicima. Oduvijek je, pripovijeda, mamu slušao kako svira klavir i udaraljke. Kretao se među muzičarima te odlazio na koncerte. Svaki put kada bi čuo zvuke nekog instrumenta, bila bi to, kaže, milina, a svaki odlazak na koncert pratilo je veliko uzbuđenje. Znao je, stoga, da ga glazba veseli i da bi volio naučiti svirati. Iako se već bio susreo s klavirom, kojeg su svirali njegovi roditelji, za svoj je instrument odabrao čelo.
"Imali smo klavir i čim bih sjeo za njega i iz hobija svirao po sluhu, bilo bi mi baš drago, ali čelo je zvučalo tako lijepo, pasalo mi je. Jako mi je drag njegov zvuk", objašnjava svoj odabir sedmaš koji je čelo prvi put u ruke uzeo kao šestogodišnjak. Ono je postalo, tvrdi njegova mama Ivana Đula, njegov produžetak.
Milozvučno čelo dovelo ga je isprva do profesorice Dobrile Berković Magdalenić, a zatim i do glazbenog učilišta Elly Bašić i profesora Andrije Šimića.
Ni pet godina kasnije, usprkos zahtjevima koje glazbena škola i natjecanja pred njega stavljaju, Petrov ushit ne jenjava. Sumnji i želja za odustajanjem, kaže, nije bilo.
"Nikad mi se nije dogodilo da pomislim: ‘Ja to ne želim raditi‘. Bilo je, naravno, trenutaka kada mi je bilo teže i znalo se dogoditi da sviram program koji mi nije toliko zanimljiv, ali takav veliki preokret u glavi nisam imao", priča glazbenik koji za sobom ima već niz natjecanja i nagrada.
Prva nagrada na ovogodišnjem Međunarodnom natjecanju Märkische Musiktage, Eggersdorf u Njemačkoj, prva nagrada, prvo mjesto, na ovogodišnjem Međunarodnom natjecanju Daleki Akordi, prva nagrada, posebna nagrada Zagrebačkog komornog orkestra na ovogodišnjem Međunarodnom natjecanju Rudolf Matz samo su ovogodišnja priznanja kojima se okitio mali violončelist.
Prošle je godine, među ostalim postao laureat i dobitnik Oskara znanja te je odnio prvu nagradu, ostvario prvo mjesto, na Državnom natjecanju u glazbi (HDGPP, Hrvatsko društvo glazbenih i plesnih pedagoga). Prvu nagradu, novčanu nagradu i nagradu Hrvatske glazbene mladeži (HGM) za najbolje plasiranog hrvatskog natjecatelja osvojio je i na prošlogodišnjem Međunarodnom natjecanju Antonio Janigro. Još 2019. godine prvi je put ostvario prvo mjesto na Međunarodnom natjecanju Rudolf Matz, a iste godine primio je i specijalnu nagradu Stjepan Hauser za najbolju violončelističku izvedbu na Međunarodnom natjecanju glazbene mladeži Grand Prix Lions kluba.
Posebno je priznanje pak treća nagrada na Međunarodnom čelističkom natjecanju David Popper u Varpaloti u Mađarskoj, koje je Petra 2021. godine učinilo prvim Hrvatom koji je dobio nagradu na ovom prestižnom natjecanju.
"Sada sam već bio na dosta natjecanja. Drago mi je pripremati neki komad za natjecanje jer to znači da ću ga tamo odsvirati. Nije mi toliki stres svirati pred puno ljudi; više mi je uzbuđenje nekome odsvirati ono što sam navježbao. Jako volim ići na natjecanja. Prvo mi je bilo natjecanje ‘Antonio Janigro‘ u Zagrebu. Tada sam još svirao na malom violončelu, bio sam u predkategoriji. To mi je iskustvo ostalo urezano u pamćenje jer mi je to bilo prvo iskustvo natjecanja. Tamo još nije bilo "ozbiljnih nagrada" pa sam dobio ogromnog, plišanog meda kojeg sam nazvao Janigro. Godinu dana poslije svirao sam na natjecanju ‘Rudolf Matz‘ u Čakovcu. Išao sam onda i na jedno natjecanje u Mađarsku. To mi je bio ogroman skok. I ova su druga bila međunarodna natjecanja, ali to je bilo moje prvo natjecanje izvan Hrvatske. Jako volim putovati i sretan sam sto to mogu s cellom i glazbom. Obožavam putovanja, nove zemlje, jezike, hranu. Poslije sam još jednom bio na natjecanju ‘Antonio Janigro‘ te dva puta na natjecanju ‘Rudolf Matz‘, naravno, i na HDGPP-u, našem državnom natjecanju. Prošle sam godine bio i u Dresdenu na natjecanju Dotzauer, a prije mjesec dana i u Eggersdorfu pokraj Berlina.Trenutno su mi u planu koncert za Advent sa Zagrebačkim komornim orkestrom i državno natjecanje u komornoj glazbi na kojem sviram s jednim prijateljem čelistom iz glazbene škole", kaže.
Natjecanjima se veseli, a sva prošla za njega su danas lijepe uspomene. Svih se natjecanja na kojima je bio sjeća "kao da su bila prekjučer" te je sa svima "jako sretan i zadovoljan". S većim razočarenjima dosad se nije susretao ali, iako mu je drago kada dobro prođe, plasman ne smatra najvažnijim čimbenikom.
"Meni je bitnije kako sam ja zadovoljan time kako sam odsvirao", kaže Petar koji je upravo na natjecanjima čuo neke od skladbi koje su mu danas posebno bliske srcu.
"Volim violončelista i skladatelja Davida Poppera. Kad sam išao na natjecanje ‘David Popper‘ bila je zadana njegova skladba "Gnomentanz" i ta mi je skladba ostala jako bitna: imao sam cijelu pricu u glavi, likove i događaje i kad sam svirao stvarali su se neki izmišljeni svjetovi. Uvijek mi je drago kad je se sjetim. Sviđa mi se i njegova skladba "Elfentanz" koju sam prvi put čuo na svom prvom natjecanju kada sam slušao velike kako sviraju. Jako volim i Antonína Dvořáka. Sjećam se jednog koncerta kada sam svirao njegovu Humoresku u Hrvatskom glazbenom zavodu. Taj mi je koncert bio posebno drag jer je bio prvi nakon dugo vremena, nakon korone. Dugo sam vježbao sam i nije bilo prilike svirati pred publikom. Zato ga posebno pamtim. A ima i puno skladatelja koje volim, ali ih još nisam svirao. Na primjer, Šostakovič", otkriva Petar.
Knežev dvor
Najviše od svega raduje ga u ruke primiti novi glazbeni komad, posebice ukoliko ga je prethodno već čuo na koncertima ili natjecanjima. Prvo čitanje notnog zapisa i pomisao da će ga sada i on svirati u njemu budi zanos.
"Kada prvi put dobijem note, pročitam ih i pomislim: ‘Ajme, ja znam kako ovo zvuči, a sad ću napokon i ja to svirati‘. Razmišljam kako ću tu skladbu, koju sam godinama slušao, sada i ja svirati, razmišljam kako će ona zvučati. Tada krene uzbuđenje zbog nove skladbe i svega što me s tom skladbom čeka", uživljeno će Petar, koji i sam uživa u skladanju.
"Prije sam, kada bih došao doma, znao ponekad sjesti za klavir ili čelo i isprobavati neku harmoniju, osmišljavati neku melodiju, ali onda sam poželio svoje ideje početi i zapisivati. Svaki put kad bih smislio neku progresiju akorada, to bih zapisao i na kraju pretvorio u potpuno orkestriranu melodiju", kaže.
Kako bi svaka skladba u njegovoj izvedbi zvučala što virtuoznije, Petar spremno radi na svojoj tehnici.
"Najviše me vesele nove skladbe, ali nekad moram raditi i tehničke vježbe. Za izvođenje skladbi je potrebno vježbati i tehniku pa mi to ne stvara stres. Sad mi je vježbanje u redu i normalno. Prije mi je bilo teško, ali sam se brzo naviknuo", racionalno će Petar, koji vježbanju posvećuje gotovo dva sata dnevno.
Ono ga drži na putu kojim su koračali i razni čelisti kojima se Petar divi. Jedan od njih je i poznati njemačko-francuski čelist Nicolas Altstaedt, kojega je Petar ljetos imao prilike slušati uživo u Dubrovniku. Posebno me oduševilo što je on svirao koncert i istovremeno dirigrao orkestru iza sebe; to je nešto što bih i ja rado u budućnosti volio….
"Idem na dosta koncerata i uvijek mi je drago čuti odrasle čeliste. Imao sam i neke seminare s jako dobrim čelistima. Altstaedta sam slušao u Kneževu dvoru", kaže Petar, koji Knežev dvor izdvaja kao jedno od najdražiš mjesta na kojima je dosad svirao.
"Jedne sam godine", nastavlja, "bio na jednoj ljetnoj školi Laus akademije, kod profesora Grigoriana u Dubrovniku i završni koncert smo imali u Kneževu dvoru, kamo sam oduvijek preko ljeta odlazio slušati koncerte. Uvijek sam se divio ljudima koji su tamo nastupali pa mi je jako bitno što sam i ja tamo svirao".
Od stranih dvorana najviše ga se, pak, dojmila dvorana Berlinske Filharmonije, u kojoj je prilikom pohađanja jednog masterclassa u Berlinu slušao koncert Deutsches Symphonie-Orchester.
"Mislim da je to jedno od najzahvalnijih mjesta za svirati. Ima puno različitih dvorana u kojima bih htio nastupati, ali ovo me se friško dojmilo i mislio sam si: ‘Kako bi bilo lijepo da ja ovdje sviram‘.
Jako volim svirati klasičnu glazbu", komentira mladi glazbenik koji prema klasici gaji poseban entuzijazam te dodaje:
"Ne bih imao koncert na kojem bih svirao samo popularnu glazbu, ali svejedno mi je nekad drago i to čuti odsvirati iz užitka. Doma ponekad odsviram nešto po sluhu. A i kad sam jednom došao u školu sa čelom, svi su moji iz razreda krenuli govoriti: ‘Ajde sviraj ovo, ajde sviraj ono‘. Htjeli su da sviram sve pjesme koje oni znaju".
"A, ti sviraš čelo. Moraš nam doći jedan dan pokazati kako to izgleda", govorili bi mu prijatelji u školi. Još dok je išao u prva četiri razreda osnovne škole svi su učenici znali da se bavi glazbom te izražavali želju da ga čuju kako svira.
"Znalo se dogoditi da me nema u školi pa kad bih se vratio bi netko pitao: ‘Gdje je bio Petar?‘ A netko drugi bi mu odgovorio: ‘On ti je bio na jednom natjecanju‘. Svi znaju kamo idem i što radim i drago im je. Uvijek imam podršku i od prijatelja i od profesora u školi. Bliski mi prijatelji nekad znaju doći i na koncert", pripovijeda Petar, kojem je glazba u život donijela i nove prijatelje.
Sebe opisuje kao društvenu osobu te priznaje da je već na prvome natjecanju priliku iskoristio i za druženje.
" Čim sam odsvirao, odslušao sam sve kako sviraju i pričao sa svima mogućim; onima koji su stariji od mene i onima koji su moja generacija. Dosta tih ljudi vidio sam ponovno na nekim drugim natjecanjima. Bilo mi je drago vidjeti na koja natjecanja idu, otkud su, što ih još zanima, čime se bave… kako sviraju, koji im je program. Na svakom sam natjecanju upoznao nekoliko novih ljudi koje zanimaju iste stvari kao i mene, a sreo sam i par ljudi koje sam već prije upoznao", priča.
Petar i detektivi
I dok čelo rijetko pušta iz ruku – čak i dok je čekao fotografiranje za ovaj članak po sluhu je svirao pjesmu "Those Were The Days" koja se vrtila na radiju – čak i kada od glazbe uzme predah, za hobije bira umjetničke aktivnosti; primjerice glumu.
"Prošle godine sam glumio Malog Princa u predstavi ‘Mali princ‘. Znao sam tu predstavu otprije. Znao sam koliko mi je draga i bitna zato što sam još kao petogodišnjak snimao pjesmu za tu predstavu i pratio sve probe i nastajanje predstave. To mi je bilo veliko iskustvo. Poslije mi je bilo žao što više neće igrati. Ali sada glumim u novoj predstavi u Rijeci. Igram dječaka s londonskih ulica devetnaestog stoljeća. Mi, djeca, smo u predstavi pripovjedači priče, upoznajemo publiku s likovima, budno pratimo što se događa, ali po potrebi postajemo i likovi koje susreće glavni lik", govori Petar o predstavi prema Dickensovom blagdanskom klasiku "Božićna priča", koja je nedavno premijerno izvedena u riječkom HNK Ivana pl. Zajca.
"Volim glumu. Moja mama radi u kazalištu pa bih ja uvijek išao na probe i gledao predstave. Čak i kad bih došao doma, ostao bih u tome. Radio bih neke predstave, svirao, pjevao. A volim i čitati. Knjiga ‘Emil i detektivi‘ mi je ostala u sjećanju. Imali smo je za lektiru. Svima je bilo krivo što to moraju čitati, ali meni je bilo uzbudljivo. Jedno vrijeme sam jako volio i Harryja Pottera", otkriva Petar, koji se, kada uzmogne, rado druži s mlađom sestrom Dešom te smišlja priče, osmišljava nove svjetove i snima te montira filmiće s prijateljima.
Iako je Deša osam godina mlađa od njega, zajedno se, kaže, puno igraju. Deša jako voli smišljati igre i Petar je uvijek sretan kada su zajedno.