Jelena Janković: "Umjetnost ne može zaustaviti kaos, ali može otvoriti prostor za drukčiji svijet"

Jelena Janković fotografkinja je rođena u Beogradu, a danas živi u Zagrebu i djeluje na širem području Balkana. U svojem radu istražuje ljudsku prirodu, odnose, pokret i emocije, a tijekom karijere fotografirala je više od 250 kazališnih produkcija diljem Europe. Od 2023. programska je direktorica Sarajevo Photography Festivala. Na izložbi „Tragovi za budućnost” predstavlja se radom „Mountain tripping”.

Što za vas osobno znači ostaviti trag?

- Možda ostaviti trag prije svega znači ono što ostane u ljudima nakon susreta s nama. Način na koji smo nekoga dotaknuli, podržali, ohrabrili ili mu možda pomogli da stvari vidi drukčije. Mislim da često previše razmišljamo o tome što ćemo napraviti, stvoriti ili postići, a premalo o tome kakvi smo jedni prema drugima dok sve to radimo.

U vremenu u kojem sve postaje brzo, potrošno i usmjereno na pojedinca, vjerujem da su upravo međuljudski odnosi ono što na kraju ima najveću vrijednost. Ako iza mene ostanu odnosi koje smo gradili iskreno, povjerenje, podrška i osjećaj da smo jedni drugima učinili život barem malo boljim, inspirirali se, pokrenuli, pružili ruku kada je nekome bilo potrebno, mislim da je to sasvim dovoljno velik trag. Čitava naša unutrašnjost prenosi se na naš rad i upravo ona određuje kojim bojama bojimo svoje tragove.

Čemu se u budućnosti umjetnosti najviše veselite, a što biste najradije ostavili iza nas?

- Mislim da nije zahvalno govoriti o budućnosti umjetnosti kao da je ona nešto što možemo jasno predvidjeti, posebno u trenutku kada se čini da čitava industrija prolazi kroz ozbiljnu krizu. Umjetnost se sve manje vrednuje, a nezavisni autori sve teže opstaju. Zato mi je teško govoriti o radosti i optimizmu, a pritom ne zanemariti stvarnost u kojoj stvaramo.

Ipak, možda je upravo sada najvažnije da ne izgubimo potrebu za stvaranjem, da podržavamo jedni druge i sačuvamo slobodu vlastitog izraza. Ne znam što nas čeka, ali znam da ne želim odustati od toga da umjetnost bude prostor za iskrenost, istraživanje i ljudsku povezanost.

Što biste voljeli da vaš rad za 20 godina govori o vremenu u kojem je nastao?

- Živimo u vremenu globalnog kaosa i sve veće surovosti, u stvarnosti koju često prihvaćamo kao nepromjenjivu. Ponekad pomislimo da ne može biti gore, a onda nam svaki novi dan pokaže da može. Pohlepa, urušavanje međuljudskih odnosa, ratovi, ekološke katastrofe… Popis bih mogla nastaviti unedogled, vjerojatno bih njime ispunila čitav časopis.

Međutim, moj rad na neki je način bijeg od svega toga, potraga za nekim drugim svijetom, svijetom igre, slobode i mogućnosti, koji je potpuno suprotan onome u kojem živimo. Zanimljivo mi je koliko toga tijekom odrastanja usvojimo, koliko tuđih pravila, strahova i ograničenja ponesemo sa sobom i s vremenom ih počnemo prihvaćati kao prirodno stanje stvari. Kao odrasli ljudi često zaboravimo kako se igrati, zamišljati bez granica i promatrati svijet izvan onoga što nam je već poznato i zadano.

Kroz svoj rad pokušavam pronaći upravo taj prostor, stvoriti nešto što se ne mora podvrgavati pravilima stvarnosti, njezinim ograničenjima i surovosti. Ne mislim da umjetnost može zaustaviti kaos niti promijeniti svijet u kojem živimo, ali mislim da je važno ne pristajati na to da je taj svijet jedini koji možemo zamisliti. Voljela bih da moj rad i za dvadeset godina zadrži tu slobodu, da bude prostor otpora, igre i mogućnosti, ali i svjedočanstvo o vremenu u kojem smo, unatoč svemu, pokušavali pronaći drukčiji način postojanja.