Marko Torjanac imao je 15 godina kad je upoznao Slavicu Knežević na Dubrovačkim ljetnim igrama. Ona, tada mlada glumica, sjedila je zamišljena nakon probe "Hamleta" na kraljevskom prijestolju na Lovrjencu.
"Moj stari je igrao Polonija pa sam s njim znao otići na probe. Bila je ponoć sa 16. na 17. kolovoza. Proba je završila i svi su se polako razilazili. U pozdravljanju mi je rekla: ‘Danas mi je rođendan, ali nemoj nikome reći‘. Ne znam zašto je mene odabrala da mi to kaže", priča nam Marko, a Slavica nastavlja: "Imao je neku toplinu. Rekao je da neće nikome reći i drugi dan mi je donio jednu malenu lutkicu. To me dirnulo i čuvala sam ju dugo".
Putevi su im se kasnije približavali i udaljavali godinama, a onda su se zaljubili, oženili, dobili sina i nakon 10 godina - razveli. Ali su i dalje vrlo bliski.
Ovaj bivši ljubavni par između sebe ima više poštovanja i nježnosti nego mnogi trenutni parovi, složit će se svatko tko s njima provede neko vrijeme.
Sličan sudbinski odnos imaju i Andrew i Melissa, koji njih dvoje glume u novoj predstavi "Ljubavna pisma" Planet Arta, koju igraju u Kazalištu KNAP. Prijatelji su iz djetinjstva čije dopisivanje započinje slanjem poruka za vrijeme nastave u osnovnoj školi i nastavlja se cjeloživotnim razmjenjivanjem pisama i poruka.
I dok njihovi životi idu različitim smjerovima, pišući progovaraju o svojim nadama, željama, snovima, pobjedama i porazima... Je li, nakon toliko vremena, za njih prekasno? Je li moguć popravni iz ljubavi? I jesu li osobe iz pisama iste kao one u stvarnosti? Mnoga su pitanja na koje predstava pokušava odgovoriti.
Melodrama "Ljubavna pisma" plodnog američkog dramatičara A. R. Gurneya najizvođenija je kazališna ljubavna priča na svijetu. Tekst je premijerno izveden 1988. godine na Broadwayu te je iste godine nominiran za Pulitzerovu nagradu za dramu.
Od tada je izveden nebrojeno puta po cijelom svijetu, a u glavnim ulogama okušala su se glumačka imena poput Elizabeth Taylor, Jamesa Earla Jonesa, Kathleen Turner, Williama Hurta, Mela Gibsona, Gerarda Depardieua, Anouk Aimee, Sissy Spacek, Sigourney Weaver, Sally Field i drugih.
U Hrvatskoj je tekst praizveden prije 20 godina u Teatru u gostima, a uz Anu Karić u ulozi Melisse, u ulozi Andyja nastupali su Relja Bašić, Boris Buzančić i Boris Miholjević.
U najnovijoj produkciji Kazališta Planet Art snažnim glumačkim postavama ovog kazališnog klasika pridružuju se Slavica Knežević i Marko Torjanac, koji predstavu potpisuju i kao redatelji te autori dramaturške prilagodbe. "Ljubavna pisma" svojom toplinom mame i suze i osmjeh, ali i poneko sjećanje na velike skrivene ljubavi koje svatko od nas nosi u sebi.
"Svi imamo u životu veze koje nismo realizirali i ponekad se pitamo što bi bilo da jesmo. Neko prijateljstvo u kojemu su stalne silnice ljubavi. Isto kao Andrew i Melissa - privlače se, a u isto vrijeme su tako različiti. Okolnosti su nekada takve. On je tog trena možda predaleko, dotle ona ima drugog. Jedan uvijek više želi, drugome se nešto događa. No, kad odnosi odole vremenu, vidiš da sadrže nešto kvalitetnije", govori Slavica, čiji je ovo svojevrsni povratak na scenu jer je 2020. godine otišla u mirovinu iz kazališta Gavella, čija je bila članica ansambla. S obzirom na još i potres i koronu, kaže da su joj se dogodile tri elementarne nepogode u kratkom razdoblju i izolacija joj je jako pasala.
"Snimila sam ulogu koja me je baš razveselila u filmu Nevena Hitreca ‘Dnevnik Pauline P.‘, potom sam sinkronizirala jedan cjelovečernji crtić i dala glas u jednoj predstavi u Exitu. Ali kazalištu se nisam vraćala. Morate znati da je kazalište najzahtjevnije. Iziskuje cijelog čovjeka, odnosno puno njegovog vremena i energije ne samo za vrijeme stvaranja predstave, nego i tijekom brojnih izvedbi i putovanja", iskrena je. Budući da je Marko znao da se Slavica ne želi još vratiti kazalištu, lani joj je poslao "Ljubavna pisma" samo da ih pročita, bez namjere da zajedno glume.
"Slavici često šaljem tekstove da se konzultiram s njom jer joj beskrajno vjerujem i volim čuti njezin dojam. Kad je pročitala, rekla je da bismo nas dvoje to mogli napraviti."
"Ne znam tko bi me uspio tako namamiti. Nitko tako dobro kao Marko ne zna prepoznati kvalitetne sadržaje i teme koje ljude mogu privući i zainteresirati za odlazak u kazalište. On zato ima vjernu publiku. Jako mu vjerujem. A i sin i prijatelji su mi već bili poludjeli i počeli govoriti da moram opet raditi", nadovezuje se Slavica.
Adaptacija komada koji se odvija od 1937. do kraja 80-ih bila je veliki posao. Njihova inačica predstave se događa od 1974. do 2023. kako bi bila što bliža današnjem vremenu i načinu komunikacije. Slavica i Marko su bili režiseri jedan drugome. "Znamo se i jako razilaziti u mišljenjima, ali si vjerujemo, pa se uvijek saslušamo i preispitamo."
Njihov sin, Slavičina sestra, njihovi prijatelji, kolege i suradnici bili su prva publika čije su im reakcije potvrdile da idu u pravom smjeru.
Svi koji su je pogledali slažu se da im se čini kao da gledaju film. "Iako likovi čitaju svoja pisma, to nije samo čitanje. Gledatelj mora putovati u istom vlaku u vašoj glavi uz slike koje sam može stvarati", objašnjava nam Slavica.
I njen i Markov odnos, o kojemu nam pričaju, zaslužio je poseban film.
"Nakon našeg prvog susreta u Dubrovniku sretali smo se u Gavelli. On je statirao tamo u srednjoj školi. Bio mi je uvijek drag, ali kao brat. Onda je upisao glumačku akademiju i došla sam ga pogledati na 3. ili 4. godini."
"Drugoj", ubacuje se Marko.
"Meni je ta četvrta bila presudna", smije se Slavica.
"Odjednom sam vidjela da više nije dječak nego muškarac. Kao da se željezna zavjesa odškrinula. Bio je zreo, zreliji od mene. Rekli su mi neki da bi se reklo da je on stariji iako ja imam 12 više. Imali smo zajedničko društvo pa smo tako znali otići u kino, na izlete… Često smo se družili i jako su nam pasala ta druženja. On je jako intuitivan. Jednom smo bili na nekom pikniku s društvom. Pomislila sam kako bi bilo lijepo da me zagrli i da osjetim njegove ruke. I desilo se to. Počnete tada vjerovati u neke kozmičke sile", prisjeća se Slavica, a Marko potvrđuje osmijehom.
Onda su upisali francuski zajedno. I tu je sve krenulo.
A zašto je završilo? "Isti je odgovor kao i na pitanje kako je počelo, samo s drugim predznakom", iskrena je Slavica.
Napominje da to sve ne znači da u njihovom odnosu nije bilo i jako teških dana, pogotovo nakon razvoda.
"Prošli smo mi i Scilu i Haribdu. Ja tvrdim da ta ‘mržnja‘ traje kod zdravih ljudi dvije godine i dva mjeseca", uvjereno nam govori Slavica.
"Bolje da se nitko ne vidi dvije godine. Nije to mržnja zapravo, to je procesuiranje. Jer nikada nije samo jedan u vezi problem. Na kraju shvatiš da je sve to život. Ne može osoba koju si odabrao zbog nekih kvaliteta izgubiti te kvalitete. Promijenio se odnos, ali i dalje poštujem i volim sve kod njega. Kad imaš s nekime dijete, on ti postaje rođak. To je krv koja nas povezuje."
Marko se slaže. "Odnos nakon rastave možete učiniti kvalitetnim, da bude ugodan ili da cijeli život imate muku. I da dijete ima muku. Naš sin Jan nije rastavu osjetio u tom smislu. Ima nas oboje cijelo vrijeme."
Slavica nam priča kako joj je najljepša Markova gesta bila s jednog njegovog ljetovanja sa sinom. "Poslao mi je poruku koju nikad neću zaboraviti. Napisao je: ‘Krasan si posao s našim momkom napravila‘. To je nešto najljepše što mi je priuštio." On je u to vrijeme puno putovao, radio i bio zauzet. Normalno je da je roditelj koji živi s djetetom više s njim.
Doživjeli su i strašan šok kad je njihov Jan mjesec dana prije 18. rođendana stradao u teškoj prometnoj nesreći. Život mu je visio o niti, o čemu im je i danas teško govoriti.
"Znao sam čuti ‘nesreća ih je spojila‘, što doista nije točno jer smo, kad se to dogodilo, već pet godina zajedno radili. Iza nas su bile već tri predstave i dvogodišnji projekt ‘Stand up comedy‘. Nije nam doista trebalo ništa, a pogotovo takvo što da nas približi", pojašnjava Marko.
"Samo smo se jedno za drugo grčevito primili da se skupa mičemo u boli", dodaje Slavica. Sin se, srećom, potpuno oporavio.
Oko umjetnosti su se Marko i Slavica isto uvijek slagali. Oboje kazalište doživljavaju kao filozofsku kategoriju.
"Mora biti slojevito i životno, mora donijeti neke spoznaje o temi koju radimo, tu smo jako slični. Slavica i ja oboje smo temeljiti i želimo svaku predstavu domisliti do kraja u svakom smislu i svakom segmentu", kaže Marko.
"Ja nikad ne radim samo svoju ulogu. Zastupam cijelu predstavu", nadovezuje se ona.
Tko je od njih dvoje više na zemlji, pitamo ih.
"Nijedan", kažu uglas. Oboje su više s glavom u oblacima, iako se Marko, dodaje Slavica, morao s vremenom spustiti na zemlju zbog odluke da sam stvori kazalište i da se osim umjetnosti bavi i produkcijom i svime što uz to ide. Ali je zato sin Jan postao pravnik kako bi netko čvrsto ostao na zemlji.
"Naši obiteljski ručkovi uvijek su bili glasni. I moj otac je bio temperamentan. Znao sam Janu reći: ‘Sine, samo jednu stvar zapamti, život je puno jednostavniji nego kod dramskih umjetnika‘", smije se Marko pa se prisjeća kako je sina pitao, kad je imao možda devet godina i odlično je imitirao učiteljicu, sviđa li mu se biti glumac.
"Ne, tata, svaka čast mami i tebi, ali nije ti to baš neko zanimanje", rekao je.
Slavica kaže da se prepala da se ne odluči na njihovu profesiju.
"To je jako lijepo, ali često nezahvalno zanimanje. Nemate kontrolu nad svojim umjetničkim putem, uvijek ste birani. Vaš talent je na počeku. Često to znači da moraš jako utišati svoje mišljenje i svoj stav", govori Marko, koji je Planet Art, jedno od najuspješnijih hrvatskih neovisnih kazališta već dva desetljeća, ponajviše i pokrenuo iz želje za autonomijom.
Slavica dodaje da, ako se ne realizira u mjeri u kojoj je zamišljao, čovjek može biti jako nesretan u ovoj profesiji. "Imam teoriju o uspjehu. Postoji pet stvari koje mogu dovesti do uspjeha o kojem svi maštaju: ljepota na koju smo svi slabi, zatim moć (novac, lobiji, udaje-ženidbe, porijeklo…), pa sreća (biti u pravo vrijeme na pravom mjestu), ugodan karakter (ne ‘talasati‘, ne govoriti što misliš) i tek na kraju talent, uz koji, naravno, ide rad na sebi. Talent i barem nešto od ovog ostalog je poželjno imati. Sam talent ili znanje tzv. izvrsnost nisu dovoljni za onakav uspjeh o kojem se mašta. A kad se dogodi da je samo izvrsnost dovela do uspjeha, to bude veliko zadovoljstvo koje se jako rijetko događa", pojasnila je glumica, koja je dugo mislila da je gluma samo hobi. Studirala je elektrotehniku.
Srećom, sudbina je htjela drukčije jer bi bilo šteta da nije odigrala silne uloge koje publika voli.
Kažemo joj da se njenih 12 godina koliko je starija od Marka uopće ne vidi.
"Užas, to samo tako djeluje. Svi to kažu. Ali ja sam starija i mudrija", govori kroz smijeh.
"Stvarno sam ostala kao sa 16 godina. On je starija duša. I danas kad lipe cvatu ili se osjeti miris pečenih kestena u jesen, ja sam zaljubljena iste sekunde. Samo se moram sjetiti u koga", zaključuje uz osmijeh svog bivšeg supruga.