"Našao sam se pred vratima svojeg nekadašnjeg doma u Rimu i pozvonio. Vrata mi je otvorio bračni par, dvoje umirovljenika. Upustio sam se u razgovor s gospodinom i objasnio mu da sam kao dijete, do treće godine, živio u toj kući, a on me je, nakon što se konzultirao sa suprugom, u Italiji, naime, žene uvijek vode glavnu riječ, pozvao da uđem i razgledam prostor. Pošto sam se oprostio od bračnog para i otišao, shvatio sam da zapravo nisam želio vidjeti taj prostor, već sam se nadao da ću u njemu naći ono dijete od tri godine koje je tamo živjelo. Poželio sam da potrči prema meni. Osvijestio sam da taj trogodišnjak i ja dijelimo samo ime, ali ta kuća poznaje to dijete", objasnio je talijanski pisac Andrea Bajani kako se rodila ideja za njegov roman "Knjiga domova" (Il libro delle case) koji je na hrvatski prevela Antonija Radić, a izdala Fraktura. U Zagrebu je bio gost u sklopu Festivala europske priče.
"Knjiga domova", koju smatra svojevrsnim ljubavnim pismom rodnom Rimu, otvara se,rekla je profesorica Tatjana Peruško, "kao slagalica prostora u kojima su likovi proveli svoje živote".
Autor se odlučio za pripovijedanje u trećemu licu: "Nisam pisao u prvome licu jer se ne prepoznajem u ideji da čovjek zna tko je, da je sve shvatio i da je u trenutku u kojem piše memoare ili autobiografiju finalni proizvod koji u potpunosti razumije sve prijašnje verzije sebe. Vjerujem da je svaki taj 'ja' drugačija osoba i da je svaki od tih 'ja' vječno ono što on jest.
Primjerice, nekada sam živio u Torinu s prvom suprugom. Bili smo dvoje ljudi koji su se voljeli i obećali si vječnost. I iako je život otišao u drugome smjeru, ti ljudi imaju pravo zauvijek ostati to što jesu, oni će se vječno voljeti. Isto vrijedi i za ono dijete od pet godina koje je igralo nogomet i vjerovalo da će postati svjetski prvak. Ono ima pravo vječno vjerovati u to. Taj trenutak je vječan", objasnio je Bajani koji kaže da upravo kuće konzerviraju te trenutke.
"Kuće znaju, one osjećaju. Znate kako postoje predivne kuće od kojih bježimo jer posjeduju energiju koja nam se ne sviđa, dok neke ružne kuće volimo jer odišu nečim lijepim."
Obično mu je za samo pisanje romana potrebno tri do šest mjeseci, a ostalo vrijeme je posvećeno uređivanju i drugim radnjama. Piše brzo, otkriva, djelomično zbog stanja potpune uživljenosti u priču, a djelomično iz straha da ne izgubi priču, da se ritam stvaranja ne poremeti kao kad slušamo glazbu i odjednom nas prekine zvono. No ovaj je roman pisao dugo. Koncept se iskristalizirao u trenu. Jednog je dana otišao trčati i u tom se vremenu cijeli puzzle složio, no onda je uslijedilo šest godina pisanja.
Autor poznat po nizu romana, književnim nagradama, svojoj poeziji te prijevodu "Malog princa", za knjige i pisanje zainteresirao se još kao dijete. Kuća u kojoj je živio uvijek je bila puna knjiga, no one su mu postale zanimljive kada ih je počeo jeftino nabavljati i graditi vlastitu biblioteku.
Pisanje je oduvijek povezivao s osjećajem slobode, a da mora pisati shvatio je, kaže, kada je uvidio da je to najbolji način za razumijevanje vlastita života i svijeta oko sebe.
"Pisanje je proces spoznaje i samospoznaje. Ono daje drugo objašnjenje, novi pogled na stvari. Nekim ljudima to pruža religija, no ja nisam religiozan. Pisanje mi je alternativa za religiju", kaže Bajani te priznaje da je oduvijek zapravo htio biti pjesnik.
"Najradije bih pisao samo poeziju", iskren je Bajani. "Proza zahtijeva opsesiju, sate i sate rada. Ljudi koji me poznaju rekli bi vam da nisam ista osoba kada pišem poeziju i prozu. Sretniji sam i simpatičniji kad pišem poeziju. Od poezije ne tražim da daje razloge, da objašnjava svijet, ona se samo dogodi. Osim toga, od nje se ne očekuje da zainteresira svakoga. Ona je tamo, postoji za one koje zanima. Proza je pak rat. Konstantna borba", kaže pisac koji koncentraciju tijekom pisanja najlakše održava kuhajući i peglajući.
Kao najveću inspiraciju navodi češko-francuskog pisca Milana Kunderu čiji je utjecaj, naglašava, vidljiv i u "Knjizi domova".
Kao primjere kvalitetne literature ističe knjige pisaca srednje i istočne Europe, primjerice poljskih, bugarskih, rumunjskih pisaca te pisaca s područje bivše Jugoslavije. Među onima koji progovaraju o važnim temama izdvaja bugarskog pisca Georgija Gospodinova, koji se bavi melankolijom prošlosti i pojmom sjećanja, poljsku dobitnicu Nobelove nagrade za književnost Olgu Tokarczuk i njena promišljanja o migracijama i klimatskim promjenama te irskog pisca Columa McCanna koji u "Apeirogonu" piše o izraelsko-palestinskom sukobu.
No nisu značajna samo politička i društvena pitanja, inzistira Bajani. Teme iz osobne sfere, poput identiteta, također su važne.
Čita li lakšu literaturu za zabavu, pitamo ga. Njemu je promišljanje zabavno, odgovara te dodaje:
"Ako se želim opustiti, izađem s prijateljima na piće ili promatram lijepi krajolik, a književnost je ozbiljna stvar. Čak i ako se radi o zabavnoj knjizi, ona mora biti smislena."
Piše da bi produbio razumijevanje o svijetu i ljudima, kaže. "Ja mogu misliti, znate, jedino kroz istraživanje i pisanje. Sve kreće od znatiželje, zapravo. Volim promatrati ljude oko sebe. Kada, primjerice, odem u restoran, gledam ljude oko sebe, ponekad im čak priđem i počnem razgovarati s njima da bih više saznao o njima. Ponekad se zanesem pa me supruga upozori da se prestanem baviti drugima. Moju suprugu više brine kada pišem, nego kad putujem jer zna da će me proces pisanja promijeniti. Po završetku svake knjige postajem nov i drugačiji. Ako ostanem nepromijenjen, znači da sam blokiran. Knjiga me transformira", priznaje.
Što mu je najteže pada kao piscu? Što mu predstavlja izazov? Najteže se nosi s poslovnim aspektom posla. Ne voli se prodavati, otkriva. Želi samo misliti i pisati. Sve drugo je posao za nekoga drugoga. Na tome tragu je i njegov savjet za one koji se žele posvetiti pisanju.
"Nemoj pokušavati postati pisac. Ako ti je to cilj, onda nam ne trebaš. Piši ako imaš štogod za reći. Piši ako moraš pisati", zaključuje Bajani u stilu velikog Rainera Marije Rilkea i njegovih "Pisama mladom pjesniku".